Beautiful Rome -> h.s.

Chapter 1

Pokušavala sam staviti omanji crni kofer na policu iznad sjedišta. Stjuardesa me poprjeko gledala,ali nisam htjela popustiti,prošli put su mi ga izgubili. Konačno sam ga skroz stavila te uspuhano sjela na sjedište. Pogledala sam zamišljeno kroz prozor,mama je baš bila srećna kada sam joj saopštila vjest dok je tata promrljao par bodrećih rječi i nestao iza novina. Mama je oduvjek pretjerivala,sjećam se kada me komšija Beni pozvao na sastanak. Čim je zato čula svaki dan bi mi davala par savjeta,a tata mi nije pomagao da se izbavim iz njenih mukotrpnih razgovora. Prestala sam razmišljati kada sam čula stjuardesin glas da krećemo za minut. Mrzila sam kada avion uzleće i  sleće. Zavezala sam pojas,te se mirno naslonila na sjedište. Ubrzo sam osjetila uskomešanost u stomaku,jedan od najneprijatnijih osjećaja. Zatvorila sam oči,te sačekala da sve prođe. Mama je uvjek govorila da zatvaranje očiju pomaže. Nisam baš sigurna u to,ali barem imam neku utjehu. Kada sam se osjetila sigurnom i kada je uskomešanost prestala otvorila sam jedno oko a zatim drugo. Uzdahnula sam te pogledala ljude oko sebe,jedni su gledali kroz prozor,drugi su se kikotalai zajedno sa svojim drugovima i porodicom,dok su jedni čitali knjige...

Čitali knjige.pomislila sam srećno. Izvadila sam iz ranca knjigu koja me privukla zbog naziva. Prešla sam rukom preko ispisanih rječi ''Čovjek koji je izmišljao priče''. Nasmijala sam se,te otvorila prvu stranicu i nestala iza knjige. Stjuardesa je par puta prolazila sa kolicima,ali sam uvjek ostajala prisna svojim čokoladnim bombonama. Digla sam pogled sa knjige te vidjela da je prošao sat i par minuta. Naslonila sam glavu na sjedište zatvarajući oči, ništa me neće koštati ako malo odspavam,pomislila sam umorno.

Prošlo je dugo vremena od kada sam spustila knjigu kraj sebe. Probudio me stjuardesin glas. Trebali bismo sletjeti za 15 minuta,a ja sam se psihički pripremala za sletanje. Razgorčila sam oči te hitro pogledala kroz prozor. Rječi su mi dopirale u mislim,gledam ono o čemu sam uvjek sanjala,gledam prelijepi Rim.

...

Vozila sam se sa starim taksistom u autu koji mi je ovraćao pažnju od gledanja krpz prozor.

- Eh,gospođice rimska kultura vam je čudna - rekao je nasmješvši se.

- Kako mislite? - upitala sam ga zabavljeno.

- Pa mislim da ćete imati dosta posla. Rim nije onakav kakav se na prvi pogled čini - rekao je malo naglasivši poslednju rečenicu.

- Potpuno sam svjesna toga,zato sam i izabrala odsjesti u nekoj zabačenoj ulici. Mislim da ostavlja bolji utisak - rekla sam.

- Da li znate,da je nedaleko odatle...

- Siromašna četvrt - rekla sam. Tišina je vladala par trenutaka,a onda sam je ja prekinula.

- Voljela bih da je Julije Cezar živ,njega bi bilo zabavno intervijurisati - rekla sam zamišljeno.

- Ja bih ga voljeo pitati kako je uvjek tako uzdignuto hodao. Čovječe,mene zabole leđa nakon par minuta. Valjda nam starost sve uzima. - rekao je dok sam se ja smijala.

- Činite mi se kao neko ko zna šta radi - rekao je zaustavljajući taksi.Nasmijla sam mu se vadeći novac. Krenula sam izaći i promrljati par poslednjih rječi ,kada me stari glas preduhitrio.

- Srećan vam boravak ovdje. Želim vam da ta kratka knjiga dočara pravi Rim. Doviđenja - rekao je.

- I ja bih to željela - rekla sam zamišljeno. - Kada su se vrata zatvorila bez potrebno sam rekla jedno doviđenja. Okrenula sam se prema žutoj gostionici, oko nje su bile raznobojne kuće i djeca koja su igrala meni nepoznatu igru. Štadovi sa druge strane su još uvjek bili krcati robom,koju su razgledali ljudi koji su krenuli u večernju šetnju. Ponovo sam pogledala žutu gostionicu i iznad vrata pročitala natpis na starom drvetu ''Locanda Affini'' (google translate :-P)