Prvi i Posljednji

14. poglavlje

Obavila sam sigurnosni pojas oko struka i bacila pogled na prozor aviona.
Vrijeme je prelijepo, kao da nije drugi mjesec već tamo negdje peti.

-

Nakon burnog slijetanja i raznorazne kontrole, na aerodromu me dočeka ni manje ni više nego Anita.

Nju nisam vidjela sto godina. Odmah sam joj se bacila u zagrljaj pustivši kofer koji je čak i pao na pod koliko se zaljuljao.

Anita: "Bože! Koliko si mi nedostajala! Koliko je samo prošlo?!"

Odmaknula se malo od mene i odmjerila me. I ona se dosta promjenila. Čak je sada dosta višlja od mene i ako je prije bilo obrnuto.

Ja: "I ti si meni! Dosta je prošlo od kada smo se zadnji put vidjele."

Anita: "Istina, nego ajmo. Gužva je, a i vjerujem da ti treba odmora"

Podignule smo ogroman smeđi kofer s poda i uputile se prema njenom autu. Blizu je bio parkiran pa smo brzo i krenule.

Ja: "Grad je postao sve veći. Nikad prije nije bilo ovoliko naroda, kao do sada"

Anita: "Puno njih je došlo iz inostranstva kako bi zaradili i imali bolji financijski život"

Sve mi je postalo jasno pa više nisam ispitivala.

Pošto je gradić, u kojem ja živim, udaljen dva sata odlučila sam odspavati jednu rundu. Tako je i bilo.
Anita me probudila laganim ljuljuškanjem.

Anita: "Stigli smo. Ajde. U sobi ćeš spavati"

S mrmljanjem sam otvorila vrata auta i ubrzo ih i zatvorila. Kofer sam nekako izvadila i uputila se prema vratima. Čudno, ne vidim Antonijevo auto.

Ja: "Nema nikog doma ili?"

Okrenem se prema Aniti.

Anita: "Ne znam. Nisam se čula s nikim"

Slegnu ramenima, a ja primim kvaku i otvorim vrata. Sve je tako mirno i tiho. Zakoračim unutra vukući za sobom teški kofer. Samo su točkovi odzvanjali iza mene.

Ja: "Vjerojatno su negdje otišli. Neću ih zvati. Idem se odmoriti"

Samo što sam okrenula glavu prema dnevnoj sobi čule su se konfete i nekoliko rođendanskih trubica.

Svi: "Sretan rođendan!"

Pogled mi je odlutao na sve osobe koje su se nalazile u prostoriji. Nije ih bilo puno. Nekoliko mojih bratića i sestrićni. Teta i tetka iz Švedske su čak došli. Aleksandar je ovdje s nekom djevojkom. Čak je i Mihael ovdje sa svojom zaručnicom. Moji roditelji su stojali kraj Antonija i Nine.

Ja: "O bože!"

Tek sad sam shvatila da je moj rođendan. Potpuno sam zaboravila.
Suze su mi potekle same i nekontrolirano.

Anita: "Sretan rođendan ljepotice moja"
Ja: "Ti si znala? Ti si im rekla da dolazim? Izdajivo!"

Pobunim se kroz suze i smjeh te ju čvrsto zagrlim, a onda se bacim mami i tati u zagrljaj.

Mama: "Dušo moja. Tako si mi nedostajala. Koliko si se samo promjenila"

Ja: "I vi ste meni nedostajali."

Nasmijem se i nastavim grliti sve redom, a onda se susretnem s Leonardom.

Leonardo: "Mislila si proslaviti rođendan bez mene?"

Zadirkivao me, kao i uvijek što radi.
Ja: "Nisam, ali sam mislila da si ostao u Londonu"

Kažem iskreno, ali ga zagrlim. U tom trenu srce mi poskoći toliko snažno da sam mislila kako će pobjeći u pete, ali nisam ništa rekla niti pokazala bilo kakvu reakciju.
Nije ni bitno.

Noć je uveliko pala s obzirom da je još zimsko vrijeme.

Neku su se smjestili u svoje krevete, neki otišli, a mi mladi smo napravili vatru u dvorištu i smjestili se oko nje.
Atmosfera je stvarno lijepa i umirujuća.
Kraj mene nitko nije sjedio. Ja sam samo šutjela, ali bih se znala po koji put nasmijati nekim forama.

No, većinu vremena su mi misli bile tamo negdje u mom nekom svijetu.
U jednom trenutku sam osjetila plastičnu bocu koja se našla u mom krilu. Bila je prazna.
To me trgnulo iz misli pa sam pogledala u pravcu iz kojeg je došla.

Mihael: "Zemlja zove Milu, javi se"

Ja: "Tu sam, tu sam"

Nasmijem se koliko mogu i bacim bocu na hrpu ostalih praznih boca. Samo su Antonijo i Aleksandar pili alkohol.
Mi ostali smo bili na soku od jabuke.

Nina: "Mila, hoćeš mi pomoći oko torte?"

Ustala sam se i bez iti jedne riječi samo otišla za Ninom u kuhinju.
Ona izvadi tortu na pult i krene rezati na komade dok sam ja pripremala tanjuriće i vilice.

Nina: "Sve je u redu? Samo šutiš"

Pogledam ju na kratko. Okrenem se leđima prema radnoj plosi i naslonim se tako te lrekrižim ruke na prsima.

Ja: "Negdje sam odlutala. Ne znam ni sama..."

Nina: "Misliš kod Leonarda? Cijelu večer ga promatraš"

Nakezi mi se i laktom me lagano podbode u rebra. Pokušala sam ostati ozbiljnay ali mi je izmamila mali osmjeh na lice.

Ja: "Nije baš tako, ali mi je drago što je tu. Bio je uz mene čitavo vrijeme nakon svega"

Slegnem ramenima te nastavim.

Ja: "Malo tko bi tako postupio. Samo, osjećam se grešnom... I ako je Jakov ispao takav kakav je, ipak sam bila s njim dvije godine. Zaručili smo se i stvarno sam ga voljela, a sad... Ne znam, moja ljubav kao..."

Nina: "Ti si bila zaljubljena u njega, ali ga nisi voljela. Osobu koju zaista voliš sjedi pored Aleksandra i Antonija. "

Iznenađeno ju pogledam i nakrivim glavu. Ostavila me bez teksta. Nisam znala što joj odgovoriti.

Nina: "Ne pokušavaj se braniti. Svi jako dobro znamo to. Antonijo bi bio sretan kada bi završila s Leonardom. Čitavo vrijeme nešto raspravljaju. Shvatila sam da ga Toni malo malo zadirkuje, a Leonardo kao malo nevino djete samo se nasmije i pokuša promjeniti temu"

Ja: "Možda ima djevojku. Od kud znaš. Šuti i reži to"

Histerično sam se odbranila i brzim korakom otišla u kupaonu u prizemlju. Prišla sam umivaoniku i pljusnula se nekoliko puta hladnom vodom.
Imam osjećaj da će mi srce iskočiti iz grudi koliko snažno lupa.

Vrata su se počela otvarati pa sam se naglo okrenula i srušila staklenu čašu u kojoj su bile četkice za zube. Razbila se na milijun komada, a kestenjasto smeđe oči buljile su u mene kao da sam s Marsa pala...