Prvi i Posljednji

7. poglavlje

Prvi je ušao moj otac noseći tetin kofer i vreču u rukama. Pustim ga da prođe, a onda skočim na Aleksandra koji zamalo nije pao.

Aleksandar: "Polako, ludačo! Past ćemo!"

Obrati mi se uz gromoglasan osmijeh te zadobijem snažan zagrljaj od njega.

Ja: "Tako mi je drago što te vidim. Toliko toga ti moram ispričati"

Aleksandar: "I ja tebi, ali sada me pusti da dišem"

Pustim ga da se raskomoti i priđem teti koja me poljubi u čelo.

Teta: "Kako si samo porasla. Prelijepa si"

Nasmijem se njenoj izjavi i u znak zahvalnosti klimnem glavom.

Ja: "Hvala ti, teta. I ti si predivna. Godine ti ne čine ništa"

Tata: "To mi jedino smeta, starija je od mene godinu i pol, a izgleda mlađe pet godina. Meni je kosa počela opadati, a njoj nema ni sijedih"

Antonio se u tom trenutku primio za vlastitu kosu, a ja nisam mogla da se ne nasmijem.

Aleksandar: "Antonio..."

Antonio: "Aleks..."

Aleksandar se namrgodi jer ne voli kada ga netko zove nadimkom sem mene i njegovih roditelja.

Ja: "Nego, Aleks, spavaš u mojoj sobi?"

Znatiželjno ga pogledam u nadi da ću ubiti tenziju između Antonia i njega.
Smaragdno zelene oči prebace pogled na mene i osmjehnu mi se.

Aleksandar: "Naravno, kakvo je to pitanje uopće?"

Radosno pogledam u mamu i tatu, a onda se uputimo na kat.
Aleks smjesti svoje stvari u kut sobe i baci se na krevet.

Aleksandar: "Preuredila si od zadnjeg puta. Nije više ona roza girly soba"

Ja: "Trebala mi je promjena. A i ovako ima više prostora"

Bacim pogled na vlastitu sobu koja bila najveća u cijeloj kući. Ovo je nekada bila mamina i tatina, ali kako sam ja odrastala, odlučili su je meni pokloniti.
Prije osamnaestog rođendana sam ju potpuno preuredila. Bijeli ormar preko cijelog zida i bračni krevet na sredini. Ostatak prostora mogu iskoristiti i staviti stol za bilijar koliko je ostalo praznine, ali mi je lijepo i tako.

Aleksandar: "Ima kakav dečko? Nešto?"

Sjednem kraj njega i zamislim se.

Ja: "Pa..."

Aleksandar: "Znao sam!"

Usklikne i znatiželjno sjedne te me pogleda.

Ja: "Komplicirano je. Dosta..."

Prisjetim se naše priče i stegnem unutrasnju stranu usne među zube kako bih spriječila vrištanje u sebi.
Ovo stvarno boli. Užasno boli...

Aleksandar: "Kako misliš komplicirano je? Pojasni mi malo"

Podignem se s poda i smjestim Aleksandru u krilo. Onako kako smo kao djeca uvijek sjedili. To bi me smirivalo i davalo mi nekakav mir u prsima.

Obavije svoje ruke oko mene i otisne poljubac u moje čelo.

Aleksandar: "Tko je dirao moju seku? Da ga ubijem odmah ili sada?"

Izmami mi mali osmijeh na lice pa se i on nasmije.

Ja: "Stvar je u tome što sam obećala da neću reći nikome što se desilo... Samo Antonio zna i nitko više..."

Stegnem njegovu šaku i zažmirim na kratko dok su mi trnci prolazili kroz tijelo.

Svaka scena bila mi je pred očima.

Aleksandar: "Razumijem te, ali ako trebaš razgovor, tu sam. Računaj na mene"

Podignem pogled prema njemu i nasmijem se njegovoj loknenoj kosi.

Ja: "Obožavam tvoju kosu. Mogu li ti ponovno napraviti pletenicu?"

Aleksandar: "Što? Ne! Ne opet!"

Poskoči onako nevoljno i baci mene i sebe na leđa pa vrisnem smijući se.
Prošli puta sam ga toliko čupala da je zadobio glavobolju od mene.

Ja: "Dobro, dobro. Ali onda ću ti ju ispeglati. Onako lijepo pa ćemo ju i namjestiti da izgledaš muževno. Jebemu, Aleks, moramo ti već jednom naçi djevojku!"

Uskliknem i sjednem te prebacim pogled prema njemu koji me smoreno pogleda.

Aleksandar: "Stvarno si veliki napor"

Ja: "Marš!"

Dohvatim jastuk i bacim mu ga u lice te začujem jedan jauk, a uskoro i još jedan.

Aleksandar: "Ludačo!"

Stegne me i počne škakljati da sam počela plakati od smijeha.
Mama je upala u sobu i pogledala nas oboje.

Mama: "Vi niste normalni! Mislila sam da se svađate! Želite li vi mene strpati u ludnicu?"

Aleksandar i ja smo se pogledali i prasnuli u smijeh dok je mama, blijeda kao duh, promatrala nas dvoje kao da smo s Marsa pali.

Leonardo pov.

Promatrajuçi svoju majku, onako prispojenu na gomilu aparata, potpuno sam izgubio pojam o vremenu.

Medicinska sestra: "Gospodine, posjete su završile. Zamolila bih Vas da napustite bolnicu"

Zastanem na kratko i promotrim svoju majku posljednji puta te poljubim njeno smežurano čelo.

Ja: "Nadam se da ćeš mi jednom oprostiti. Volim te"

Prošaputao sam i brzo napustio sobu kako ju nebi tako gledao.
Doktori će ju uspavati jer više nema smisla da bude na aparatima.

Siđem na parking i dohvatim telefon. Prva osoba koja mi je kriz glavu prošla je Mila.
Utipkam njen broj telefona i već izgubim nadu da će se javiti.

Mila: "Hej"

Po njenom glasu sam primjetio da je zabrinuta.

Ja: "Dođi na stari most za deset minuta"

Nisam mogao dugo razgovarati jer ću puknuti. Poklopio sam i bacio mobitel na suvozačevo mjesto.

-

Nakon duže vožnje, parkiram uz park i nađem se na starom mostu. Još je nema.
Bacim pogled na ručni sat i začujem blage potpetice.
Podignem pogled i sretnem se sa smaragdno zelenim očima.

Mila: "Sve okej?"

Ja: "Da, kod tebe? Izgledaš zadihano. Trčala si?"

Odmahne glavom i promotri me pozorno.

Mila: "Plakao si?"

Brzo skrenem pogled i duboko izdahnem. Da sad negiram, nije slijepa. Ne znam što da joj sad kažem.

Mila: "Leonardo, što se dogodilo? Sve u redu?"

Približila se korak prema meni.

Ja: "Dao sam uspavati mamu"

Oči joj se rašire u sekundi.

Mila: "Što si?! Uspavao?! Kako misliš?!"

Ja: "Imala je rak na plućima. Zadnjih mjesec dana su ju aparati držali na životu"

Pokušam biti jak, ali nije uspjelo. Slana tekućina spusti se niz obraz i natjera me da sve emocije pustim iz sebe.

Nisam želio plakati ispred nje kako ju nebi zabrinuo, ali mi užasno treba. Treba mi njen iskren zagrljaj.
Želio sam zvati Antonia, ali sam odustao.

Mila: "Hej, nemoj plakati"

Brzo me povukla u zagrljaj i stegnula svoje sitne ruke meni oko struka.

Mila: "Molim te. Ne volim kad ljudi koje volim plaču"

Ostanem zatečen čuvši njene riječi. Voli me?