Prvi i Posljednji

11. poglavlje

Jakov Poole

Pao je mrak. Već se uveliko brinem za Milu. Uopće mi se ne javlja. Ne odgovara na poruke. Ludim!

Ja: "Jebem mu, Mila, javi se!"

Kažem po stoti put, nakon što mi se oglasila sekretarica.
Ponovno pritisnem zelenu tipku zazvanje i opet ništa.
Prokleta sekretarica!

Pogledam u zidni sat koji je visio direktno iznad kamina. Pola deset je i nje nema. Smjena na poslu joj je odavno završila. Potražim Antoniov broj i izdahnem.

Ja: "Ako njega nazovem, ispast će da sam ja neodgovorna osoba i da sam mu izgubio sestru, a to ne želim"

Pogledam sve osobe u imeniku nebi li se sjetio tko je još dobar s Milom.
Vrata se naglo otvoriše pa brzo izletim u hodnik.

U hodniku se izuvala, sva mokra od snijega.

Srce mi se smiri kada vidim da je dobro.
Ja: "Ljubavi, gdje si bila?"

Odmah ju zagrlim bez da joj dopustim da se raskomoti.

Mila: "Oprosti. Bila sam izvan grada. Posao me zaokupirao, naživcirala sam se i trebala malo vremena za sebe."

Ja: "Prepala si me. Užasno..."

Otisnem poljubac u njeno mokro čelo i pomognem joj da skine zimsku opremu.

Ja: "Idi se otuširati, a ja ću nam napraviti večeru. Može?"

Okrene se prema meni prije nego li krene uz drvene stepenice.

Mila: "Napravi pastu, jede mi se"

Osmjehne mi se i otrči kao zaljubljena klinka. Nekada zaboravim da smo postali odrasle osobe i da više nismo oni ludi tinejdžeri koji su lutali gradom, opijali se i zabavljali. Sad tek vidimo koliko je svijet okrutan.

Odem do kuhinje i dohvatim tjesteninu, mljeveno meso i umak od rajčice.
Večeras su nam na meniu špagete bolonage.

Postavim sve da sekuha i dohvatim nekoliko krastavaca kako bih napravio salatu, ali me u tom naumu prekine predivan miris koji se pojavi, nakon što Mila zakorači u kuhinju.

Mila: "Izgleda preukusno"

Baci pogled na hranu pa se uspne na prste i otisne poljubac meni u obraz.

Ja: "Obožavam te"

Nasmijao sam se na kratko i vratio pripremanju večere pazeći da mi nešto ne zagori.

Mila: "Ovaj, nisi mi rekao da si zaposlio Leonarda..."

Pogledam ju na kratko.

Ja: "Pa ono... Nije velika stvar, trebao mu je posao, a ja sam tražio osobu koja je znalažljiva i super sa sklapanjima dogovora tako da smo se našli, razmjenili par savijeta, ovo ono i eto. Sad radi za nas"

Nisam očekivao da će me pitati za Lea. Malo me zateklo ovo.

Mila Evans

Sjedim u čekaonici nervozno lupkajući nogom u pod. Želim da me prozovu...
Ne mogu više. Ovo čekanje me izjeda...
Bacim pogled na ručni sat i začujem svoje ime i prezime.

Medicinska sestra: "Gospođice Evans?"
Ja: "Da? Ja sam"

Naglo ustanem i prižem joj.

Medicinska sestra: "Pođite za mnom"

U tišini krenem za njom niz hodnik. Ubrzo se nađem u ordinaciji gdje me dočeka stručna ginekologica.

Ginekologica: "Dobar dan, sjednite"

Pokaže mi na praznu stolicu preko puta nje. Poslušam ju i smjestim se na nju.

Ja: "Jeste li dobili rezultate?"

Završi s unošenjem podataka te se okrene prema meni.

Ginekologica: "Jesmo, gospođice. Prema rezultatima Vaše krvi Vi niste trudni. Samo ste navukli bakteriju koja je uzrokovala kašnjenje mjesečnice. Stoga, podignite ovo u ljekarni i svaku večer, prije spavanja, stavite u vaginalno područje. Tako ćemo četrnaest dana, a onda ćete doći kod mene"

Uzmem papir na kojem je napisan recept za izdaju ljekova pa ponovno pogledam u ginekologicu.

Ja: "Ja sam sada uvedena kao Vaš pacjent?"

Ginekologica: "Tako je. Ostat ćete kod mene za stalno. Ako pronađete nekog sebi boljeg, samo nazovite telefonski i sve će se riješiti"

Ja: "U redu, hvala Vam"

Laknulo mi je. Puno mi je laknulo. Nisam spremna imati dijete. Još je rano...

Napustim njenu ordinaciju uz ljubazni pozdravi i prvo svratim do ljekarne gdje podignem potrebne ljekove, a onda nastavim putem do firme.

Sama pomisao na Leonarda... I dalje ne vjerujem da je nakon toliko godina ovdje, stoji živ i zdrav, preda mnom...
Parkiram auto i izađem te ga zaključam.

Ja: "Hvala"

Kažem kratko osoblju koja mi otvori vrata firme. Ne sviđa mi se to što svi moraju gledati u mene.

Svi me se boje jer je Jakov strog po pitanju posla pa misle da sam i ja.
Istina, mora se raditi. Ali ne pod tenzijom i strahom već da uživaju i vesele se.

Tajnica: "Gospođice Evans, ovo je za Vas"

Podigne buket crvenih ruža u zrak i pruži mi ih preko svog pulta.
Ja: "Hvala ti"

Zbunjeno ih uzmem i ugledam da ima porukica. Bacim pogled na nju

"U pet poslije posla, u garažama. Dođi"

Smrknem se i nastavim svojim putem. Tko je ovo? Tko mi šalje ruže?
Otvorim vrata svog ureda i spustim ruže na stol.

Tko god da je, mora znati da sam zaručena osoba i da imam osobu koju volim svim srcem. Kreten!

Mračne garaže, osvjetljene rasvijetom, kao u horor filmu. Hodam osvrčući se oko sebe nebi li vidjela osobu koja je zahtjevala susret sa mnom, ali je nigdje.
Samo odzvanjanje potpeticama...

Ja: "Halo? Bilo tko?"

Samo jeka mogla glasa. Što je najgore, niti jednog auta nema.
Baš su danas odlučili parkirati na glavno parkiralište.
Zastanem ugledavši veliki natpis na zidu.

"Prati znakove"

Ja: "Okej, dosta mi je. Ne mogu ovako. Previše je jezivo."

Promrmljam sebi u bradu, ali me nešto vuče pa krenem u smjeru velike strijelice.

Na kraju velikog prolaza, ugledala sam osobu sa kapuljačom. Okrenuta je leđima i ne mogu raspoznati o kome je riječ, ali je definitivno muško.
Na sebi ima crnu trenerku i crnu jaknu.

Ja: "Ovaj... Tražio si da se sastanemo... Evo me... Tu sam pa..."

Jeza me hvatala od glave do pete. Osjećam se kao u nekom horor filmu. Zaista se tako osjećam.
Sad samo čekam da mi iskoči netko s nožem i ubije me ovdje.

Mladić se okrenu, meni nepoznat.
Crte lica su potpuno nepoznate. Svjetloplave oči, crna kosa, muževna brada i velika tetovaža na lijevoj strani vrata.
Kobra koja se uvila...

Pirsing u obrvi i vrlo razvijena prsa.
Napravim korak u nazad jer znam da ovakve osobe izgledaju samo u zatvorima.

Xx: "Mislio sam da nećeš doći"

Rekao je mirno i staloženo.

Ja: "Znamo li se? Čemu one ruže?"

Milun pitanja mi je prošlo kroz glavu, ali ono najvažnije je bilo hoću li preživjeti ove trenutke ili će me sad izbosti i isjeckati na sitne komade...