Prvi i Posljednji

6. poglavlje

Ja: "Nisam ti dugo bio, znam..."

Bacim pogled na smrznuto cvijeće koje je krasilo kamenu ploču. Spustim svježe kupljeno, ali ga ostavim ispod celofana kako nebi izgubilo boju.

Ja: "Crvene ruže, tvoje najdraže..."

Teško izdahnem osječajući pritisak u prsima pa se naslonim rukom na spomenu ploču i zažmirim na kratko.

Bol je bila jaka, čudna, iznenađujuća...
Širila se kroz cijela prsa i stvarala mi ogromnu vrtoglavicu i pritisak u glavi.
Otvorim oči i pogledam oko sebe. Nema nikoga, samo pusto groblje natopljeno svježim pokrivačem.

Teško izdahnem i sjednem na rub kako bih došao k sebi. Promasiram rukom predio srca i osjetim olakšanje.

Ja: "Nemoj se ljutiti jer sam zaboravio popiti tabletu"

Pogledam u sliku zaljepljenu na ploču i promotrim te oči boje neba.

Ja: "Znam da sam ti obećao, ali je doktor rekao kako je sa srcem sve u redu. Samo se ne smijem stresirati."

Zastanem na kratko i popravim kaput na sebi.

Ja: "Sjećaš se Mile? One djevojke iz parka? Uvijek si se družila s njom.... Nedavno sam saznao da joj je Antonio brat"

Začujem puckanje snijega i podignem pogled.

Mila: "Leonardo? Od kud ti tu?"

Zbunjeno spusti plastićnu vrečicu s lampionima na ploču i zabrinuto me pogleda.

Ja: "Došao sam... Došao sam Mayi u posjetu. Nisam bio već dosta dugo..."

Zapravo nisam bio od njene prošle godišnjice jer previše boli.

Mila: "Vi ste se znali?"

Upita tiše, kao da se boji moga odgovora.

Ja: "Da, znali smo se. Jako dobro"

Bacim pogled na sliku svoje pokojne sestre i tiho izdahnem.

Mila pov.

Šutnja među nama trajala je vječno, ali je tu šutnju prekinuo Mihael.

Mihael: "Evo me, nisam nigdje mogao nači parking pa sam parkirao niz ulicu"

Zastane kada ugleda Leonarda i baci pogled na spomenik. Priđe mu i pruži ruku koju Leonardo rado prihvati.

Mihael: "Sve okej?"

Leonardo: "Bit će"

Baci pogled na mene, pa ponovno na Mihaela, a onda uzme svoje i napusti grob ostavljajući mene i Mihaela same.

Mihael: "Nisam ga očekivao ovdje"

Kaže onako zamišljeno promatrajući Leonarda koji se polako udaljavao od nas.

Ja: "Nisam znala da poznaje Mayu"

Zastanem na kratko i promotrim njenu sliku, a onda zapalim lampione.
Bacim pogled na svježe kupljeno cvijeće i iznenadim se kad ugledam crvene ruže. Njene najdraže...

Ja: "Mihael, od kud se njih dvoje poznaju?"

Pogledam u Mihaela koji je skidao ostatak snijega sa nadgrobne ploče.

Mihael: "Nije moje da ti to objašnjavam. Bolje ga osobno pitaj. On ne voli kada se priča okolo o svemu tome"

Naravno da me zanima. Užasno me zanima tko je ona i zašto Leonardo zna koje je njeno najdraže cvijeće.

-

Nakon posjete groblju, vratila sam se doma jer uskoro dolazi teta i njen sin Aleksandro. Tek sad primječujem da sam zaista jedina djevojka u cijeloj obitelji. Svi imaju same sinove.

Aleksandar je najmlađi od svih bratića koje imam. Stariji je samo dvije godine od mene i dosta se slažemo, ali zato ne voli Antonia jer Antonio pretjera sa šalama.

Ja: "Mama, kada trebaju stići? Koliko ostaju?"

Smjestim se na barski stolac u nasoj kuhinji dok je mama pripremala večeru za njih.

Teta i Aleksandar žive u Švedskoj sa tetkom, ali tetak radi i jedva da stiže u dvije godine jednom doći kod nas.
Nisam ga vidjela od svog sedamnaestog rođendana.

Mama: "Uskoro, Mila. Strpi se još malo. Tata je otišao po njih na aerodrom"

Smorim se kad ugledam Antonia kako ulazi u kuhinju. Otisne mami poljubac na obraz, a onda krene i meni no ja se izmaknem. Samo prešuti i uzme jabuku iz pletene košare.

Antonio: "Večeras idem kod Larisse, neće me biti do sutra jer njeni pripremaju večeru i roštilj"

Larissa? Tko je Larissa?

Mama: "Možeš barem sačekati i pozdraviti se sa tetom"

Antonio se namrgodi, ali ništa ne odgovori.

Začuje se zvono pa, kao malo dijete, izletim da prva otvorim vrata.