Prvi i Posljednji

1. poglavlje

Mila: "Hej, imaš li volje doći u centar?"

Anita: "Trenutno čuvam jedno dijete. Nađemo se kasnije?"

Pošto sam brzo izgubila volju, odmah sam prekinula i vratila mobitel u torbicu.
Vjetar me nervirao jer mi je raznosio vlasi na sve strane.
Mušeći se s kosom sam osjetila snažan udarac i snažno jauknula.
Pored moje noge je pao pozamašan kamen na kojem se oslikavala koja kapljica krvi.
Prošla sam rukom po bolnom području i ugledala krv na prstima.
Automatski sam počela histerizirati.

Mila: "Prokleta dijeca!"

Vrisnula sam uplašeno i u daljini ugledala dvojicu malaca kako se smiju i trče kako bi pobjegli.
Brzo sam potražila maramice u torbi, ali ih baš sad nemam.
Ustala sam se pažljivo i otišla do slavine te namoćila ranu.

Xx: "Nemoj tako. Daj da pomognem"

Podignula sam preplašeno pogled i susrela se s mladićem bujne smeđe kose, kestenjastih oči i predivnh usana.

Xx: "Kako si se tako nezgodno uspjela povrijediti?"

Mila: "Djeca iz parka su me pogodila. Pobjegla su, a da se nisam ni snašla"

Cimnula sam se osjetivši pritisak na rani i peckanje.
Pogledom sam promotrila što radi i shvatila da je prislonio ruku s maramicom meni na sljepoočnicu.

Xx: "Idemo na hitnu. Ovo je duboko. Trebat će ti šivanje"

Mila: "Što? Šivanje?!"

Ciknula sam i stegnula njegovu ruku koja mu je do maloprije bila slobodna.

Xx: "Neće ti ništa biti. Dođi"

Pomogao mi je da se uspravim i uputio me negdje.
Nisam sigurna trebam li mu vjerovati.
Uopće ga ne poznajem.
Nepoznati mladić me odveo u jednu od privatnih bolnica u gradu. Nikada nisam bila niti u jednoj i sve je drukčije nego što je u gradskoj.

Xx: "Budi ovdje, dođem brzo. Nemoj se ustajati"

Kao poslušni psić, smjestila sam se na stolicu držeći čvrsto maramicu na rani.
Imala sam osjećaj kao da me netko teškim čekićom udara po sred tjemena.
Glava me probijala.

Doktorica: "dođite, gospođice. Rijesit ćemo to za tren oka"

Usmjerila sam pogled u stariju doktoricu koja mi je pomogla da ustanem.
Mladić mi je skinuo jaknu i uzeo torbicu.

Xx: "Bit ću tu ispred, ako me trebate."

Doktorica je zaista ljubazna.
Pogledom sam šarala kroz dugačak hodnik dok smo išle prema ambulanti.
Pridržavala me kako nebih izgubila ravnotežu. Ipak je glava u pitanju.

Doktorica: "Smjestite se na ovaj krevet i skinite tu maramicu."

Ja: "Hoće li boljeti?"

Bojažljivo sam upitala i maknula krvavu maramicu sa sljepoočnice.
Ne pamtim kada sam zadnji put bila kod doktora.
Doktorica pripremi sve što joj je potrebno i smjesti posudu sa opremom na pomočni stolić.

Doktorica: "Neću vas lagati. Hoće, ali ću pokušati biti što blaža. Ako bude pre jako, mogu vas uspavati."

Snažno sam stegnula papir ispod sebe koji se nalazio na tvrdom crnom krevetu za preglede.
Nikada mi nije bilo jasno za što je taj papir.

Doktorica: "Zažmirite. Bit će Vam lakše"

Ja: "U redu"

Bojažljivo sam prozborila i zažmirila stiskajući snažnije papir ispod sebe.
Prvo mi je očistila ranu, a onda se bacila na šivanje. Prvi šav je užasno bolno prošao.
Suze su mi potekle od boli, ali nisam željela nikakvu anesteziju. Mogu ja to.

Doktorica: "Još nekoliko puta i gotovi smo. Za sad Vam dobro ide"

Njene su me riječi ohrabrivale.
Nekoliko puta je provukla iglu s medicinskim koncem i zašila mi arkadu koja mi je pukla prilikom udarca teskog kamena. Zatim mi je smjestila sterilni flaster i pružila kremu.

Doktorica: "Počni mazati kada već malo zaraste. Vidimo se za tjedan dana na kontroli"

Nasmijala sam se ugledavši lizalicu s ukusom jagode.

Ja: "Nisam dijete, ali hvala Vam puno"
Rado sam prihvatila sladilo i izašla iz sobe.

Na samom izlazu me čekao onaj mladić.

Izgledao je dosta umorno i iscrpljeno, ali je naglo ustao kada me ugledao.

Xx: "Možeš sama?"

Ja: "Mogu, mogu. Hvala puno"

Xx: "Nije to ništa"

Pokazao je red bijelih zubi i pomogao mi da obućem jaknu.

Xx: "Mogu li te odbaciti do kuće? Ne želim riskirati da ti se nešto loše dogodi"