U tvojim rukama (Alexis Sanchez fanfiction)

CHAPTER 8

"Nema ništa bolje od prijatelja,osim prijatelja s čokoladom." -Linda Grayson

-

Sjela sam na krevet pored njega i promatrala kako skladno pomiče prste preko metalnih žica gitare. Izgledao je tako usredotočeno i strastveno. Zatim je počeo pjevati. Njegov glas stvarao je harmoniju i upotpunjavao ritam gitare. Glas mu zvuči predivno. Kad bi anđeli pjevali,imali bi njegov glas. Nježan muški tenor koji tako lagano i jednostavno sklapa melodiju. Tako ga je čudno vidjeti kako pjeva. Pjeva na španjolskome,neku pjesmu koju nikada nisam čula,ali je tako melodična i čarobna. Zatvorio je oči i potpuno se prepustio stvaranju glazbe. Da nije nogometaš definitivno bi bio pjevač. U to sam sigurna. Izgleda tako nevino i nježno. Izgleda kao da mu sva ljubav i strast iz srca izlazi na usne i prste. Pjesma je savršena,osjeti se latinoamerički ritam koji zvuči prekrasno s gitarom. Sjedila sam nasuprot njega i samo ga promatrala. Proučavala sam svaki milimetar njegovog tijela,kako mu se mišići na rukama napinju dok brzo svira gitaru,kako mu je ćelo naborano dok sve emocije prebacuje u pjesmu,a žila na vratu mu iskače i čini ga još savršenijim. Oči je zaklopio i otkrio mi svoje duge crne trepavice,a obrve mu se pomiču u ritmu glazbe. Pokušala sam razumjeti riječi koje izgovara,ali nije mi išlo.

"Un beso significa 
Amistad, sexo y amor 
En qualquer parte del mundo 
No importa la religión 
Por un beso de su boca 
Voy al cielo, hablo con Dios 
Alcanzo las estrellas de emoción."

 

I onda je otvorio oči. Pogledao me svojim bademastim očima,sramežljivo se nasmiješio i spustio glavu. Nije ništa govorio,pa sam ja odlučila poduzeti prvi korak.

"Koja je to pjesma?" upitala sam ga nježno. Podignuo je glavu i  pogledao me.

"Zove se Sólo por un beso. Od Aventure" ,rekao je i počešao se po potiljku, "pa je l' ti se svidjela? Svidjelo,ne svidjela. Mislim pjesma,zapravo ne... mislim sve. Je l' ti se svidjelo to? Ne,krivo sam pitao ček..." Odmahivao je glavom. Spetljao se. Tako je sladak. Nasmijala sam se.

"Svidjelo mi se,Alexis" ,ohrabrujuće sam rekla i dotakla mu ruku, "bilo je predivno. Pjesma,gitara,ti."

Zarumenio se. Bože baci ciglu na mene da se uvjerim da nisam u raju. 

"Hvala" ,nasmiješio se.

"Kako to da sviraš gitaru?" upitala sam ga.

"Sviram gitaru i klavir" ,rekao je ponosno, "U Tocopilli je jedini način da se spasiš od droge i kriminala da budeš bogat. A s obzirom na to da ja nisam bio bogat,morao sam pronaći druge alternative. Da sam trenirao samo nogomet,ni to me nebi spasilo. Trebao sam još nešto. Nešto u čemu mogu istrošiti svu energiju i unaprijediti sebe. Znaš,nešto što će mi odvraćati pažnju od crnih misli. Što me neće stalno podsjećati na brata,na oca,na ulicu,majčin novčanik,školu...a to nešto sam uz nogomet našao i u glazbi."

Wow. Moj je izraz lica vjerojatno otkrivao sve. Osjećala sam da mi se čeljust pomalo spušta u znaku divljenja,zjenice šire,a desna obrva diže. 

"Vjerojatno si imao dobar razlog za sve to." rekla sam mu i pogledala ga u oči. Naši pogledi su se sreli. Odjednom je promijenio stav i izraz lica. Nemoguće je razaznati što mi je tim pogledom govorio,ali te riječi su doprle duboko do mog srca i zaboljele me. Onda sam shvatila. Ni njemu nije bilo lako. Želi mi reći sve,ali ne može. Njegov pogled to otkriva. Kao da postoji neka prepreka koja tjera njegov razum da upravlja njegovim srcem. Pametna je to odluka. Šutjeti. Najgore što možete učiniti samome sebi je drugima govoriti o sebi,bez obzira koliko vi voljeli tu osobu i vjerovali joj. Nemojte. Svi vas jednog dana izdaju. A sve te riječi koje ste nekome povjerili bit će njihovo oružje protiv vas. Vi njima predajete metke koje će oni staviti u svoj revolver i uperiti u vas. To je greška svih nas. Vjerujemo ljudima,a ne bi smjeli vjerovati nikome. Pa čak ni samome sebi. Sami smo sebi najgori neprijatelj. Ne postoje demoni,vragovi,vještice... to su samo stvari koje su ljudi izmislili kako bi uvjerili sebe da svo zlo nije u samome čovjeku,a ne u nekom crvenom biću koje upravlja paklom. Pakao je u svima nama i svi smo sami sebi zlo. Ipak,postoji i neka iskra u svakome čovjeku. Iskra koja je toliko snažna da može uništiti svo zlo ako joj dopustimo. I nju prepoznaju samo odabrani. Oni koji su dovoljno snažni da je pronađu i iskoriste. Ljudi kao Alexis. Oni ne odustaju,oni nisu kukavice. Oni ne bježe. To njega čini toliko drugačijim od mene. Ja sam kukavica,a on je heroj. On je svoju sudbinu izvukao iz živog blata,ja nisam. Ja je svaki dan samo uvlačim sve dublje i dublje. Super, našla sam još jednu stvar koju moram dodati na popis razloga zašto ne bih trebala biti prijateljica s Alexis Sanchezom.