U tvojim rukama (Alexis Sanchez fanfiction)

CHAPTER 5

„Daljina zbilja ne znači ništa. Dvije zvijezde na nebu udaljene su nekoliko svjetlosnih godina, pa opet istovremeno zajedno svijetle.“ -Dino Ahmetović

…

„I stvarno si uspio iz malenog gradića s malenim nogometnim terenom i nikome poznatim klubom stići čak i do Londona?“ upitala sam ga u nevjerici. Ovaj je čovjek stvarno uspio ostvariti svoje dječačke snove.

 Polagano smo šetali ulicom Reading Lane i razgovarali. Naš je razgovor ispočetka bio čudan i nekako sramežljiv s obje strane,ali ubrzo smo našli zajednički jezik. Razgovaramo o njegovom usponu u svijetu nogometa dok se iznad nas mrači tamno nebo prekriveno tisućama zvijezda.

 „Stigao sam do Barcelone. Kad stigneš do Barcelone svi su ti smjerovi otvoreni prema dalje.“ Radosno mi je rekao čudno mahajući rukom.

 „Barcelona? Zvuči primamljivo. Sigurno ti je bila velika promjena doći iz tako toplog i veselog grada u hladni London. Ipak si ti Latinoamerikanac. Ne snalaziš se baš ni s engleskim,čuje se taj španjolski naglasak.“ Sumnjičavo me pogledao,napučio usne i prekrižio ruke na prsima.

„Ne sviđa ti se moj naglasak gospođice Adams?“ izgleda kao malo dijete u ovom položaju.

„Naravno da mi se sviđa tvoj naglasak,ali smiješno zvuči. Kao da uporno izgovaraš slovo r i ne možeš prestati.“ nasmijala sam se,a on me gledao ispod trepavica. Ništa nije rekao,samo je nastavio hodati s rukama u džepovima traperica.

„Hej,nisi mi odgovorio na pitanje!“ snažno sam ga gurnula ramenom o njegovu snažnu ruku,ali nisam ga uspjela ni pomaknuti.

„Ova večer postaje dosadna. Pričamo samo o meni. Uostalom,ako te nešto zanima,Wikipedia ima sve podatke“ ,pogledao me i nisam mogla ne nasmijati se na njegove riječi „a ja bih želio saznati nešto o tebi jer ako upišem Lilly Adams na Google ispada mi samo neka glumica koja se na TV reklami zove kao i ti.“

Čudno sam ga pogledala. „Znači tražio si moje ime na internetu?“

Podigao je ruke u znaku samo obrane. „Ne,ne,ne. Otkud ti to?“

„Sanchez ne možeš prevariti varalicu.“ Rekla sam i pobjednički se nasmiješila.

 Njegov izraz lica se promijenio. Pogled mu je postao ozbiljniji,naborao je čelo i prijetila sam kako grize desnu unutrašnju stranu usnice.

„Zašto si uvijek takva?“ upitao me ,a na mom licu pojavilo se duboko iznenađenje. Nastavila sam hodati prateći ga u stopu. Zbunjujuće sam ga pogledala. Nisam mogla izdržati njegov pogled koji je na mene djelovao čudno. Osjećala sam se kao prekoreno dijete. Duboko sam uzdahnula i spustila pogled na tlo prateći naše kratke korake.

Napokon sam skupila snage i tiho odgovorila: „Kakva?“

Osjetila sam tople prste na svojoj bradi i pratila njihov put. Polagano mi je podignuo glavu da bi se moj tajnovit pogled sreo s njegovim velikim smeđim očima.

„Uvijek govoriš loše o sebi. Zašto?“ pod njegovim ispitivačkim pogledom sam se zbunila i pomalo razljutila. Zašto bih ja njemu morala objašnjavati svoje ponašanje? Nemam se ja kome opravdavati. Uostalom on je taj koji je prvi došao u bar Lardo jer je želio mene vidjeti. Zašto bi inače dolazio u lokal za koji malo ljudi zna? Kako uopće može misliti da ću mu išta odati nakon tri dana što ga znam? Naglo sam makla glavu od njegovih prstiju,okrenula se i počela brzo koračati.

„Šta to tebe briga?“ zaderala sam se ljutito ubrzavajući korake. Nisam čula nikakav odgovor i nikakvo koračanje. Toliko sam se željela okrenuti i uvjeriti da je otišao i da mu nije stalo. Ali onda sam osjetila topao stisak na nadlaktici koji me zaustavio.