ㄖ丂|尺|丂🔚

10

– Ako nisi imao hrabrosti za završiti to što si započeo nisi trebao započinjati. – kaže i namigne. – Sve što sam ti rekla dok nisam vidjela tvoje lice i dok nisam znala tko si ostaje ne promijenjeno. Nije mi važno više kako ti je ime, ni kako zapravo izgledaš, ono što osjećam prema tebi isto je i dok si bio sam crnilo i duh i sada, ovog trena. Pomoći ću ti Eon, a kada spasimo i vratimo detektiva Barnesa i djevojku želim da  mi pružiš šansu.

– Nemoj. Ne želiš to. Ja nisam dob... – ali ona me prekine stavljajući mi dlan preko usta.

– Začepi! Dobar si. Nisam željela Eona Masona, željela sam onoga koji se krio. Nisam zavoljela lice ni tijelo, zavoljela sam ono što jesi. Želim šansu Mason. – krv mi proključa.

– Ti Reini Roden imaš od mene sve što poželiš. Od one noći kada sam te odnio u svojim rukama ti me imaš cijelog. Moje misli, moje tijelo, moje srce – proklet neka sam, ovo samo izlazi iz mene. Ona se nasmiješi.

– Ništa ljepše mi nisi mogao reći. Dođi moramo požuriti, vrijeme curi. – povuče me za ruku i skupa pretrčimo cestu.

******

Uđem unutra vidim da je okrenuta leđima od pulta slaže neke lijekove u policu. Naslonim se kao pravi komad, što i jesam da se ne lažemo. Ona se samo lagano okrene.

– Hej ljepotice! – otrcano, jebeno otrcano. Bijesna je, pa kako i ne bi bila ispalio sam je danas, a cijeli je dan na poslu uz to.

– Cole Barnes, nije vrag. A, što se danas dogodilo s tobom?

– Oprosti ljepoto, hitan poziv, morao sam otrčati odavde. Ali, vidiš vratio sam se.

– Ma nije valjda?

– Da, znaš kako je to, detektivi nikada ne spavaju.

– Kako si znao da sam još ovdje?

– Pa curo, moj je posao da znam sve što me zanima.

– Pa si se vratio zašto...

– Da se odužim. Morao sam neplanski otići i nisam ispunio što sam obećao. Sada sam tu. Tebi je kraj smjene i mislim da je vrijeme odlično da se malo... Zabaviš. – nasloni se, pa povuče moju kragnu.

– Imam jako, jako malo vremena.

– Može i brzo, nije problem. – ne vjerujem da ću dopustiti sebi da usne neke nebitne ženskice operu Reinine s mojih, ali k vragu sada nisam u pitanju ja. Krene s one strane pulta, otvori pa me povuče za ruku.

– Dođi, moramo biti brzi i tihi. – okrenem se i cimnem glavom ljepoti koja čeka pored vrata. Vidim kako je napravila facu povraćanja, ali što mogu. Ovo je posao koji se mora odraditi. Odlazim niz maleni hodnik do zadnjih vrata na kojima je natpis Spremište. Pa naravno gdje se drugdje ševe obavljaju nego u spremištima. Uđem za njom unutra u zagušljivu prostorijicu. – Dobro Detektive uzvrati uslugu. – skoči mi na kukove, zgrabi moju ruku i sama je zavuče pod svoju kratku uniformicu. Većinom volim ovakve žene koje same znaju što žele, kad, gdje i kako, ali sada se jebeno traumiram znajući da je ona koju zapravo želim na svojim kukovima samo nekoliko metara dalje. Pređem rukom po unutrašnjosti njene butine ona uzdahne. Usnama pređem po vratu koji je izvila na gore.

– Da. Nastavi, samo nastavi. – petlja rukom po meni ne bi li došla do šlica, jebi se Eon nema ti druge, krenut ćeš je htio ne htio. Hajde Reini svega ti požuri, nema mi druge ako ne pož... I tu mi misli prekine požarni alarm. Zazviždi toliko glasno da mi cura ispadne iz ruku.

– Jebeno sranje! Sranje što je ovo?! – bijesno otresa i ravna si suknjicu. – U materinu kakvo sranje! Moramo izaći. – hvala kurcu! Prvi otvaram vrata i istrčavam van, ona klapće za mnom. – Netko je aktivirao alarm. Idi odavde Barnes, bolje da te ne zateknu ovdje inače ću da najebem.

– Sorry srce! – kažem, pošaljem pusu pa istrčim van. Uletim u prvu ulicu, ona stoji oslonjena na auto.

– Pa, Detektive je li brza ševa bila ok?

– Hvala ti mala. Što si ti bila brza pa ja nisam morao da poševim portirku. – Okrene očima.

– Fuj si. – slegnem ramenima.

– Jesi našla?

– Naravno da jesam, što misliš da sam smotana? Hajde idemo – otvori vrata od auta i sjedne za volan. – Što čekaš? Neću ti reći adresu jer ćeš otići bez mene. Nema šanse. Ili skupa ili ga traži sam – samo zatvori vrata. Što ću, prođem s druge strane i sjednem u auto.

– Nije ovo tvoja borba Leptirice.

– Možda borba nije, ali ti jesi!