Zločin u ponoć

Četvrto poglavlje

Charity je odbila jesti s ostatkom obitelji Price. Jednostavno je rekla da se ne osjeća baš najbolje i da ne želi nikome prekidati zabavu i kvariti raspoloženje ako ona nije baš najbolje. Stoga je, ostavši u sobi, detaljno razrađivala plan pljačke draguljarnice Tiffany. Čak je i jednu tamnu haljinu izvukla na krevet. U džepu haljine nalazila se jedna crvena ruža koju je planirala za večeras. Morala je hitno posaditi novi grm, inače ništa od njezine slave za kojom je toliko patila. Kada čovjek cijeli život odrasta bez ikoga oko sebe tko bi ga mogao pohvaliti, prije ili kasnije javi se žudnja za slavom, toliko jaka, da čovjeku nikada nije dovoljno slave i da tu želju ništa ne može utažiti. Dok je radila sama, bez identiteta i imena, mogla je raditi što je htjela bez opravdanja. Sada pak, kada je u priči i Caleb, nije mogla baš sve činiti kako je i do sada. Prva na listi bila je haljina koju je nosila; sada je morala nositi i obruč ispod nje kako su zahtijevali kriteriji oblačenja. No Charity nije bilo briga što su kriteriji zahtijevali. Ako je ona htjela, obukla bi i hlače.

Spremala je rukavice začuvši kucanje na vratima.

„Naprijed", odvratila je Charity tražeći kakav šal.

Kroz poluotvorena vrata provirila je osoba svijetle smeđe kose, identične kao Calebove i velikih plavih očiju koje su se skrivale iza naočala. Bila je Charityne visine i iste dobi, no to su im bile jedine sličnosti. Agatha, Calebova najstarija sestra bila je povučena djevojka koja je, više od svega, voljela čitati. Zbog tog je hobija i postala pametnija od većine današnje muške populacije. Charity je to smatrala pozitivnom stranom, no Agathu su često smatrali čudakinjom zbog toga. Nije izgledala kao da ju to previše dira.

„Nadam se da ne smetam", započela je skromnim glasićem, „Donijela sam ručak. Znam da nisi htjela jesti s nama, no ne želim da ostaneš gladna zbog moje majke."

Na srebrnom je pladnju nosila dva tanjurića; jedan s komadom mesa i nešto povrća, drugi s ukusnim desertom blancmange i jednom kristalnom čašom. Pladanj je spustila na noćni ormarić pored uzglavlja velikog kreveta. Uspravivši se, poravnala je skute i pogledala u Charity koja je već gledala u nju.

„Gospodin Caleb ti je rekao da mi doneseš ručak?"

Agatha se nasmijala.

„Čak i ja znam da ljudi moraju jesti. Ne, nije mi on naredio. Ali mislim da neće imati ništa protiv ako ga i jesam preduhitrila."

Upitala je Charity može li sjesti na krevet i nakon što joj je dopustila, Agatha je sjela s jedne strane raširene haljine na udoban krevet s baldahinom. Charity je slijedila njezin primjer i sjela s druge strane haljine tako da je među njima bio ugodan razmak.

„Što će ti haljina?" upita odjednom Agatha prstima prelazeći preko finog lana crne boje. Charity se smrznula na mjestu. Zaboravila je na haljinu.

„Isprobavam što obući na bal idući tjedan." Slagala je na brzinu, „Što kažeš?"

„Kažem da ne uzmeš baš crnu haljinu," savjetovala ju je Agatha, „Ako nemaš ništa drugo, ja ti mogu posuditi nešto svojih haljina."

Charity se zahvalila i rekla da će još razmisliti o ponudi. Sjedile su u tišini neko vrijeme. Charity nije znala što reći, a Agatha je proučavala sobu. Nikada nije baš obilazila gostinjske sobe, stoga je ovo prva u svojem domu koju je vidjela. Neki dijelovi su joj se sviđali više od njezine vlastite sobe.

Taman u trenutku kada je Charity zaustila reći bilo što samo da prekine neugodnu šutnju, Agatha je postavila pitanje koje je, čini se, htjela postaviti od samoga početka, ali nije znala kako.

„Želiš li naći muža?"

Charity je zatreptala nekoliko puta. Kakvo je ovo pitanje? Ne želi li svatko? Do sada joj se to činio kao logičan slijed događaja, no sada? Sada je ipak mislila kako pronalazak muža i nije najbolja ideja. Koliko god ona ne htjela ostati usidjelica do kraja života, nije smatrala da će joj posao cvjetati nakon udaje.