ㄖ丂|尺|丂🔚

8

********

– Gdje si Cole jebem ti sve!? Gdje si? – zovem, ali ne javlja se. Vozim prema stanu, jer Jess kaže da je otišao doma. Čudno mi je za njega da samo tako ode doma bez da se javio, a još čudnije da se ne javlja na prokleti mobitel. Nikada nisam vidio nikoga tko je toliko vezan za tu spravu, kao da mu daje kisik neophodan za život. U neku ruku i razumijem da je mobitel stalno uz njega jer ga onaj gad naziva i pušta ga da sluša kako muči ženu za koju diše. Srce mi popuca kada pomislim da je možda moja krv ona koja pati, ona koju ovaj manijak zlostavlja. Kada ga nađem, a naći ću ga neću ga ubiti brzo, niti ću ga ubiti udarcima kao sve do sada. Ubijat ću ga polako, danima, kidati mu komad po komad tijela, hraniti ga njima, pustit ću sve ono najgore iz sebe što potiskujem godinama i okončati njegov bijedni život. Ako je Emeraude zapravo Ester taj će gad prokleti dan kada se rodio. Njemu smrt ne gine od moje ruke to je sigurno, ali ako je tukao i mučio moje, ono što tolike godine tražim i čuvam u svom srcu, pakao će za njega biti ništa.

Parkiram pred zgradu, uđem unutra. Popnem se stubama na treći kat. Odmah primijetim da su vrata otškrinuta. Sranje! Priđem oprezno, koji sam kurac ostavio pištolj u autu, debil?!

– Cole? Cole jesi li unutra? – ništa. Otvorim i upadnem spreman za napad, tko god u pitanju bio. Ugledam sam prevrnutu stolicu i njegov mobitel ispod stola. – Cole!! Cole gdje si? – utrčim u sobu, ništa, gostinjska je prazna, kupaona, kuhinja, sve je prazno. Vratim se nazad do vrata, provaljena su. Udarac nogom dovoljno jak da ih otvori, a opet ne pokida totalno.

– Dovraga koji se moj dogodio ovdje? – priđem stolu i uzmem mobitel. Stisnem tipku i onda samo ostanem tako. Šokiran shvaćanjem da je Cole nestao i onim u što gledam. Nitko mi više ništa ne mora reći. U njenim očima ja vidim sve. Duga, plava kosa i oči plave poput karipskog mora, tužne kao balade koje kidaju dušu. Prst mi sam pređe po ekranu, po licu koje me gleda sa slike.

– Ester. To si ti. Ti si, nema više sumnje. Kunem se naći ću te sestro. Naći ću te i izbaviti iz ruku tog gada, a onda će upoznati svoj osobni pakao.

* * * * * *

Bol u glavi me presječe toliko da jauknem. Jedva uspijem skupiti dovoljno snage da otvorim oči. Gdje sam pobogu? Prostorija je prazna, samo su jedan kauč i stolac unutra. Jebeno sranje. Gad je ispunio ono što je rekao. Zapravo nije još, ali pokupio me i dovukao ovdje, sam Bog zna gdje da gledam njenu smrt i da umrem i sam. Nisam je mogao naći i spasiti, a sada sam tu, na mjestu na kojem je drži i isto tako vjerojatno nemam nikakve šanse da spasim nju i sebe i da pobjegnemo odavde. Pridignem se, dođem do vrata i pokušam otvoriti. Nema pojma. Na prozorima su rešetke i to iznutra, čvrste i debele prave zatvorske. Pitam se da li je to ponio sa sobom kada su ga puštali iz pritvora da se brani sa slobode?! Čujem da se vrata otključavaju, povučem se u nazad. Nitko drugi do li glavom i bradom jebeno govno Greg Mackeen uđe unutra. Kez na toj odvratnoj faci izazove mi mučninu.

– Pa prokleti detektivčiću dobrodošao u pakao.

– Gdje je? Gdje je ona skote? – priđe sasvim blizu. Ne ustuknem pred njim jer ne plašim se tog ološa. Ja sam ga uništio, ja sam otkrio svu prljavštinu o njemu i koštao ga karijere, slobode, života koji je do tada živeo. Ja sam ga uništio i neću mu dopustiti da me ni na tren uplaši ma što uradio.

– Još uvijek je živa. I to samo da bi ti mogao gledati kako umire. Da bih ti mogao oduzeti sve što čini tvoj bijedni život. Baš kako si ti oduzeo meni.

– Mislio si da ćeš vječno moći činiti sve te gadosti? Da nitko nikada neće saznati da si do grla u dječjoj prostituciji? Da provodiš sate i dane držeći djevojčice zaključanima i iživljavaš se nad njihovim malenim, krhkim tijelima? Da nitko neće saznati koliki si monstrum?

– Išao si tražiti Grace da ti kaže nešto o meni? Da ti kaže gdje se nalazim? Budalo! Grace ne zna ništa. Ja sam se za to pobrinuo. Ona će zauvijek ostati biljka. Sve dok imam iole utjecaja na liječnike ondje ona će gledati u prazninu. Ona će biti praznina. To je oduvijek bila. Nije mogla roditi dijete pa je dovukla musavicu iz sirotišta. Da bude moja. Zamisli! Da ja prihvatim nečije tuđe kao svoje? Kakva smijurija. Silom ju je gurala k meni, željela da je volim, da budem otac tom malom vragu. Nikada!

– Ti si čudovište! Em je najdivnija osoba na svijetu proklet bio! Uništio si je. Uništio si joj život! I to malo sreće koju je imala u rukama, sve si joj oteo ukravši je od mene. Uzeo si joj svjetlost kao i meni. Gorjet ćeš zbog toga.

– Od čije ruke? Tvoje mrtvače?

– Zar si zbilja mislio da oni koji se meni zamjere požive da mogu da se ponose time? Moja rođena žena je oduzeta od svijeta jer sam ja tako želio, svi koji su meni stali na žulj umrli su u mukama, zar misliš da ćeš ti koji si me uništio proći nekažnjeno? Emeraude je tvoja slaba točka, osim nje ti ništa više nemaš. Sam si kao pas, najbolja osveta tebi bezvrijedni skote jeste ovo. Nećeš brzo i lako umrijeti, umirat ćeš gledajući kako ona umire u mukama, nedužna, nevina, ubijena tvojom krivnjom. Pustit ću te da nekoliko dana nakon toga umireš kidajući se iznutra znajući da si za sve ovo ti kriv, a onda ću se nasladiti tvojim prokletim mesom i tom prljavom krvlju!

– Moja krv je prljava? Moja? Ja se cijeli život borim protiv bolesnika kakav si ti. Protiv smeća koje truje naš grad, naš svijet. Uništio si toliko dječjih života da nema broja. Bolesnik to si ti. Ali, doći će i tvoj kraj. Onaj koji će tebi presuditi naplatit će sve to s kamatama – primaknem se toliko blizu da mogu da osjetim njegov smrdljivi dah. – Neću ti dozvoliti da je ubiješ. Nećeš više svoje prljave ruke na nju spustiti. Umrijet ćeš Kunem ti se. – nasmije se i odmahne glavom.

– Ostatak noći uživaj u svojoj hotelskoj sobi, ujutro te čeka početak kraja. – okrene se i u par koraka stigne do vrata.

– Da je nisi dirnuo više gade! Da nisi pipnuo nje... – samo zalupi vrata za sobom. Čujem zasun i ključeve. Jebeno sranje. Počnem da se okrećem po praznoj sobi. Nema ništa. Nema ničega. Kako da stupim u kontakt s Eonom, sa bilo kim? Primaknem se prozoru vidim obalu, čujem šum mora. Plaža. Samo koja? Gdje sam i kako ću nas izbaviti iz ovoga? Spuzam se niz zid i obgrlim glavu.

– Em izdrži, molim te. Tu sam. Blizu sam ti, izvući ćemo se iz ovoga. Obećavam.