U tvojim rukama (Alexis Sanchez fanfiction)

CHAPTER 5

Pogledao me zadihano i nasmiješio se. „Nećeš me se tako lako riješiti Lilly.“

Nisam mogla izdržati,a da se ne nasmijem na njegove riječi. „Oprosti. Ponekad znam biti malo bezobrazna i čudna.“ Odmahnula sam glavom i zatvorila oči nespremna suočiti se s njegovim pogledom. O Bože kako me uspijeva u jednom trenu pretvoriti iz najljuće žene u svijetu u najmiroljubiviju.

 „Nema veze,sviđa mi se tvoja čudnost.“ Nasmijao se i natjerao me da otvorim oči i izvijem usne u sramežljiv osmjeh.

Nastavili smo polako koračati Eleanor Roadom uz nizove kuća od smeđih opeka. Pratila nas je samo međusobna tišina. On je držao ruke u džepovima traperica,a ja sam ruke obavila oko vlastitog torza u potrazi za većom toplinom. Odjednom mi je svega žao. Žao mi je što sam onako burno reagirala i postavila zid između nas. Voljela bi,o kako bih samo voljela zabiti glavu u prsa ovog snažnog čovjeka i ispričati mu sve svoje strahove i sve svoje patnje. Ali ne mogu,i to me u ovom trenutku ubija. Da ga samo znam bolje… kako bih bila sretna i bezbrižnija da imam nekoga kome se mogu povjeriti,a da to nije kontroverzna i osuđujuća,ali ponekad i razumljiva gospođa Ashley Simson. Odlučila sam razbiti ovu nelagodu između nas.

Zagledala sam se u nebo. Prepuno je sjajnih zvijezda,a puni mjesec sjaji na sjeveroistoku modrog plavetnila iznad nas.

„Kad sam bila mala obožavala sam zvijezde. Popela bih se na vrh bakine velike kuće i sa svojom malom knjigom zvijezda promatrala i tražila zviježđa po nebu i divila im se.“ Nasmiješila sam se sjetivši se tih uspomena. On me samo promatrao čekajući što ću iduće reći. „To su mi bili jedni od sretnijih trenutaka djetinjstva. Gore nije bilo nikoga. Samo ja,mjesec i zvjezdice koje su radosno teturale nebom. Da bar sad mogu gledati te zvijezde s istim žarom u očima. Ali,znaš,vremenom sazreš i shvatiš neke stvari. Shvatiš da nema izravnog leta do zvijezda u bolje sutra. Pričali su mi da,kad vidim zvijezdu padalicu,zaželim želju. I tako sam za svaku zvijezdu padalicu zaželjela jednu želju. Uvijek istu,tužnu,neostvarenu želju. Svaka nova zvijezda padalica bi me podsjećala da sam sve bliže ostvarenju svog sna,ali jednog dana shvatila sam da se od tog sna sve više i više udaljavam. Onda dođe onaj dio kad sve postane previše. Nemamo snage za borbu,ne više. Pa odustajemo. Tako sam i ja odustala. I zamrzila zvijezde jer su mi oduzele ono što mi je jedino ostalo na ovom jadnom svijetu. Nadu. Nadu da će jednog dana doći i obrisati sve proplakane dječje suzice i poljubiti svaku malenu ranu i modricu. Ali nije.“ Podigla sam pogled prema njemu i sarkastično se nasmijala.

„Sjebano,zar ne?“ Primijetila sam da su mu se obrve spojile i oblikovale tužan izraz lica,a njegove oči… one su me samo tupi gledale sa sažaljenjem i nekim čudnim osjećajem razumijevanja.

„Jako sjebano Lilly.“ Rekao je i podigao pogled uzbuđeno kao da mu je došla neka izvrsna ideja. „Svi smo mi izgubljene zvijezde koje pokušavaju osvijetliti nebo.“

„Jako dubokoumno Sanchez.“ Rekla sam i nasmijala se,ali osmijeh mi je splasnuo kad sam vidjela da stojimo pored moje kuće. „Želiš li da se još malo prošetamo?“

Pogledao me radosno. „Naravno Adams“ ,nasmiješio se i pružio mi lakat oko kojeg sam obavila ruku i tako smo polako koračali do raskrižja Wilton Way-a i Holton Roada. Odlučili smo napraviti krug oko bloka kuća. Osjećala sam se sigurno i prihvaćeno šetajući s glavom na njegovom ramenu.

„Znaš Lilly… svi smo imali teških trenutaka u životu. Ali Shakespeare je jednom rekao 'sudbina ne leži u zvijezdama,već u samima nama'. I tek kad prestanemo zamišljati da je netko drugi tvorac naše sudbine,uvidjet ćemo istinu. Sami biramo naš put i time sami opečatujemo vlastitu sudbinu.“ Rekao je zamišljeno gledajući u daljinu.

„Ljudi se uvijek tuže na sudbinu. Nema sudbine. Život zna samo za tragediju ili komediju,koju odigravamo sami sebi. Čas dobro,čas loše. A to zovemo srećom i nesrećom. I to je zaista tako. Život je nit u klupku vune koju netko stalno razmotava bez razloga i tako će i naš život jednog dana samo ispariti na hrpu odbačenih duša.“ Ravnodušno sam izgovorila na što se on naglo okrenuo,naborao čelo i pogledao me sa začuđenim malenim osmjehom.

„Zašto si tako kritična prema svemu oko sebe Lilly? Zar ne možeš na svijetu prepoznati ni zrno sreće i ljepote?“

„Pesimist sam. I vjeruj mi,da te život tretirao kao mene i ti bi bio.“ Pogledala sam ga ispod trepavica i podigla obrvu.

„Pa mislim da ti ne znaš ništa o tome kako je mene život tretirao.“

„Nogometaš si. Imaš veću plaću mjesečno nego ja cijeli život. Sigurno si dosad imao deset prekrasnih manekenka pored sebe i veliku palaču u kojoj živiš.“

Iznenađeno me pogledao i podigao obrve. „Ne vjerujem da imaš tako kritično mišljenje o meni Lilly. Izgleda da me ne poznaješ dobro.“

„Ni ti mene ne poznaješ dobro Alexis.“ Odgovorila sam sramežljivo i spustila pogled.

Nasmiješio se i na trenutak sam osjetila njegov predivan miris s aromom mošusa,vanilije i pačulija pomiješan s hladnim gustim ranoproljetnim zrakom.

„Mislim da to možemo promijeniti.“ Rekao je vedro i usne razvukao u veliki dječački osmijeh koji mi je rastopio srce.

„Znaš samo dio mene Alexis. Ja sam svemir prepun tajni. Nikad nećeš moći istražiti svaki kutak moje beskonačnosti.“ Rekla sam zaintrigirano,malo nakosila glavu i sramežljivo mu uputila maleni osmjeh.

„Pobrinut ćemo se već za to“ ,nasmijao se i namignuo mi što je izazvalo trnce u svakom kutku moga tijela „a sad je red da te odvedemo kući. Ne želim stvoriti probleme gospođici.“

Kao da mi se srušio svijet kad sam shvatila da stojimo ispred trijema moje kuće. Lice mi je obuzelo razočaranje i mala tuga. Da bar možemo cijeli dan šetati ulicama Londona i pričati o dubokoumnim temama. Kimnula sam glavom,pogledala ga i napućila usne u tužan oblik.

„Prestani ili ću se raznježiti. Ozbiljno ti kažem.“ Glasno se nasmijao,a glas u meni je začuđeno kriknuo. Bože,kako je sladak. Srce mi je obuzela neka čudna toplina,a obrazi su mi se počeli crveniti.

Okrenula sam se prema ulazu i odjednom ponovo pogledala prema njemu.

„Hvala ti Alexis na ovoj večeri. Stvarno mi je trebalo ovo.“ Nasmiješio se.

„Zadovoljstvo je moje.“ Pogledala sam još jednom u njegove tamne oči što su se blistale na mjesečini i okrenula se otvorivši tiho vrata od kuće.

Nije me bilo briga ako upadnem u probleme jer sam ovako kasno došla kući. Ovo mi je bila najljepša večer u životu i neću dopustiti nikome da mi to uništi.

-

MAlo ste dugo čekali za ovaj nastavak jer san ovaj tjedan imala baš puno za učit,ali evo vam. Inače,nadam se,da ćete ostale nastavke dobivat češće. Nastavak posvećujem Anteici (BarcelonaGirl_10) i Ines (namelessme13) jer su me tuke svaki dan pitale kad će novi nastavak. Volin vas punoo

xo