Zločin u ponoć

Prolog

13. prosinca 1848.

Grof od Essexa sjedio je na rubu bračnog kreveta i za ruku držao svoju suprugu koja je vrištala u porođajnim bolovima. Činilo se kao da je nebo plakalo s njom, a oblaci koji su se nadvili nad njim davali privatnosti bračnom paru. Već su jedanput to prošli, no ovoga su puta svjesni opasnosti kojoj je grofica izložena. I izgledalo je kao da će se najveći strahovi obistiniti prema riječima doktora i babice u podnožju kreveta. Grofica umire. Oboje su to znali.

Prijašnja trudnoća grofice Evelyn LaFontaine bila je komplicirana. Dijete, zdravi sin, rođen je bez odviše problema, no novopečena majka ispaštala je mjesecima. I još uvijek ispašta. Zbog komplikacija u prvoj trudnoći znala je za rizik u svakoj idućoj. No svejedno, upravo je na svijet donijela drugo dijete, na opću žalost, djevojčicu.

Grof dijete nije ni pogledao. Ne samo zbog spola. To dijete ni nije njegovo. Znao je to. I priznanje je pokušavao izvući iz svoje supruge već tjednima.

„Mila," počeo je umiljatim glasom, „Znaš što se događa. Doktori ti ne mogu pomoći. Sva nada koju smo uložili i sve molitve koje smo zajedno prošli, nisu urodile plodom."

Grofica je u agoniji odmahnula glavom. Mirila se sa sudbinom.

„Ovo ti je posljednja prilika da olakšaš dušu", stisnuo joj je ruku dok je ona jecala, „Postoji li nešto što mi nisi rekla, a misliš da bi trebala?"

„N-Ne." Promuca grofica.

Grof je ispod glasa opsovao tvrdoglavu narav i prepredenost svoje supruge. Stisnuo ju je za ruku još jače. Znao je da je gotovo. Ne može ju nagovoriti ni na što. Osjetio je njezinu šaku kako klizi iz njegove. Evelyn LaFontaine izdahnula je posljednji put pored njega i zatvorila oči.

Grof ju nije ni poljubio posljednji put. Prekrio je njezino beživotno tijelo plahtom i izašao iz sobe usput govoreći domaćici da se pobrine za sve. Uputio se prema izvoru prodornog zvuka u kući. Plač djeteta. U novopripremljenoj dječjoj sobi dojilja je u naručju ljuljala malenu djevojčicu umotanu u bijele pelene dok je šestogodišnji dječak skakutao oko njih s drvenim autićem u ruci.

„Dylan!" zagrmio je grof, „Izlazi van odavde!"

Dječak se pokupio i pokunjeno izišao iz sobe i krenuo prema svojoj. Dojilja bi učinila isto - svi su se bojali grofa kada bi bjesnio – no zbog djeteta to nije mogla učiniti. Prezirno je bacio pogled na dvojac u fotelji za ljuljanje. Djevojčica je i dalje vrištala no uspio je vidjeti nešto što ga je zgrozilo; zelene oči. LaFontaineovi su imali plave. Uvijek. Još jedan dokaz.

„Nadjenut ćeš joj ime Charity. Da zna da je milosrđe jedino što joj može pomoći i da će uvijek ovisiti o meni." Rekao je hladno.

„Ali, gospodine, gospođa je-„ uplela se dojilja.

„Nije me briga što je rekla Evelyn! Njezinom krivnjom se i dogodilo sve ovo! Srednje ime će joj biti Amaya – kiša u tamnoj noći, da zna da ništa dobroga ne može proizići iz onoga što čini! Napravi kako sam rekao i gubi mi se s očiju, skup s njom! I ne želim vidjeti Dylana ni blizu derištu, je li to jasno?!" dojilja je plaho odmahnula glavom i brzinom svjetlosti izašla iz sobe.

Grof je stao ispred kamina i iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao komad presavijenog papira s rukopisom svoje pokojne supruge. Iz drugog je džepa izvadio čuturicu s najjačim alkoholom do kojega je mogao doći. Posljednji je put prešao preko riječi na papiru – onih u kojima je grofica svojem ljubavniku objasnila da mu dijete neće predati ni pod koju cijenu i da će dijete rasti zajedno sa starijim sinom grofa kao još jedno iz obitelji LaFontaine. Iako nije imalo ni kapi njihove krvi. Iako pismo nije bilo naslovljeno vojvoda je znao o kome se radi. Prekinuo je suprugu u pisanju pisma iznenada ušavši u njihovu sobu s buketom cvijeća u rukama kako bi ju mogao iznenaditi. Radovao se što će imati još jedno dijete, volio je Evelyn. Dok jednoga dana neprikladno pismo nije došlo do njegovih očiju. Ljubavnik grofice LaFontaine molio ju je da dijete pođe živjeti kod njega, što je grofica odbijala. Grof je tada otkrio za malu varku i kopile koje mu je supruga namjeravala podmititi i zamrzio i nju i dijete. Iako je znao da dijete nije krivo, znao je da će ispaštati zbog grijeha roditelja.

Pismo je jednim pokretom završilo u ognjištu i poluprozirni se papir gotovo istog trenutka pretvorio u pepeo zauvijek skrivajući riječi koje su uništile mnoge živote. S njima je izgorio i posljednji dio ljudskosti grofa LaFontaine prema mladoj Charity Amayi Cambridge.