Krvavi odmor

-Epilog-

Kasnije tog dana

„Joachime, voljela bih ostati još jednu noć ovdje, ako nije problem? Prekasno je da se sada vraćam." Upitala sam Joachima.

„Naravno da možeš, Rutha. Sada kad je sve riješeno, možemo biti smireni. Ja idem natrag u blagovaonicu kod Tschoppa i Parkera. Ako nam se odlučiš pridružiti, čekamo te."

„Možda kasnije. Trebam prvo obaviti nešto bitno." Joachim mi se ohrabrujuće nasmiješio. Znao je kuda idem.

K Walteru. Da ga vidim zadnji put.

Ušla sam u sobu i našla ga na krevetu kako je i bio kada smo ga tek donijeli ovdje. Sjela sam pored njega i primila ga za ruku. Pričala sam mu kao da me čuje. Kao da će mi odgovoriti na sve ovo što mu govorim. Rekla sam mu da je sve riješeno i da je Maria sad gdje i treba biti. I krenule su suze. Opet. I- Stani malo. Njegova je ruka topla! Opipala sam mu puls; bio je tu!

„Walter! Čuješ li me!" pljuskala sam ga po licu da se probudi.

„Budiš li tako svakoga ili ja dobivam poseban tretman", začula sam promukli glas.

Bio je tu! Bio je živ! Polako je otvorio oči i pogledao me u moje. Ja sam svoje razrogačila u nevjerici. Nasmiješio mi je. Pokušao se podići, ali nije mogao pomaknuti ruku. Na njegov sam se bolni izraz lica trgnula iz transa i pomogla mu da se uspravi.

„Kako?" uspjela sam progovoriti.

„Nisam te mogao ostaviti samu", opet sam ušutjela.

Gledali smo se u tišini neko vrijeme. Onda sam se sagnula i zagrlila ga oko vrata pažljivo da mu ne učinim nešto nažao.

„Nije da se žalim, ali iskreno, očekivao sam nešto više za dobrodošlicu natrag među žive-"

Prekinula sam ga poljupcem. Zatekla sam ga na prvu. Zatekla sam i sebe. Ali nisam se žalila. Nije ni on. Brzo je uzvratio. Prekinula nas je potreba za zrakom. Preko volje smo se odmaknuli jedno od drugoga.

„Sad sam se sjetio!" lupio se desnom rukom po čelu, „Marie je ubojica!"

„Znamo, Waltere, znamo. Već je policija došla po nju. Misliš li da bih bila ovako mirna da je ona još ovdje." Nasmiješila sam se, „I moram ti još nešto reći. Moram ti se ispričati, zapravo. Zaista sam u jednom trenu mislila da si ti jer su svi dokazi upućivali na to i-"

Ušutkao me drugim poljupcem.

„Nećemo više o tome. Nadam se samo da si shvatila da kada ti kažem nešto da zaista to i mislim. A sada ti kažem da te volim. Nadam se da ćeš mi vjerovati ovaj put."

Ostala sam bez teksta. Mozak mi je radio brže nego onda kada sam pokušavala shvatiti tko je ubojica. Moram priznato da sam na prvu sumnjala. Još uvijek dio mene sumnja. Nije li ovo prerano? Je li moguće uopće?

„Nećeš ništa odgovoriti?" izgledao je pomalo razočarano.

Jednom se živi: „Volim i ja tebe, Waltere."

Hodali smo prema blagovaonici dok sam ja po stoti put provjeravala jesam li mu dovoljno jako stegnula zavoj.

„Rutha, smiri se. Sve je u redu."

„Znam, samo-"

„Dosta. Prestani. Stvaraš bespotrebnu nervozu. Ako mi bude što trebalo, reći ću ti. Bez brige."

Noć je već pala i zidne su lampe bacale žućkastu svjetlost na hodnik kojim smo prolazili. Prošli su sati otkako se Walter probudio i konačno nas natjerao da ga pustimo iz kreveta. Idemo na večeru, vjerojatno zadnju za vrijeme našeg boravka ovdje.

„Waltere!" pozdravio ga je Joachim. Meni se lagano naklonio, „Detektivko Green."

„Nadam se buduća detektivka Murray", zarumenila sam se na Walterove riječi. Joachim se nasmiješio.

Glazba je dopirala iz starog gramofona na malome stoliću pored kamina. Vatra je ugodno pucketala i čuo se žamor nas petero za stolom. Atmosfera je bila zaista ugodna. Vrijeme je prebrzo prolazilo i uskoro je došlo na red da se pozdravimo i krenemo put Engleske. Amerike, zapravo. Walterova zasluga.

Prtljaga je već čekala u predvorju. Laganim smo koracima išli prema izlazu pozdravljajući se s velečasnim i profesorom. Joachim nam je pravio društvo. Pomogao mi je sve utovariti u prtljažnik mog auta.

„Rutha, hvala ti puno na pomoći oko svega. Iskreno se nadam da ćete se vratiti ponovno dogodine. I nadam se da neće više biti incidenata kao ovaj."

„Naravno, Joachime. Unatoč svemu, lijepo si nas ugostio. Još da je bilo malo manje napetosti..."

„I još nešto. Rutha, što se tiče mojeg malog posla-"

„Misliš preprodaje cigareta? To nije moj posao. No, možeš očekivati da će te prije ili kasnije uloviti nastaviš li ovako. Da sam na tvojem mjestu, prestala bih."

„Naravno. To i planiram. Samo sam htio biti siguran. Hvala još jednom!"

Sjedala sam na vozačevo mjesto nakon što sam pomogla Walteru da se smjesti kao suvozač. Koliko god se bojao moje voženje po planinskim putovima, nije bio u mogućnosti ni pomaknuti ruku, kamoli voziti. Nije se ni imao prilike pobuniti. Joachim i ja smo ga ušutkali. Iako je gunđao još neko vrijeme. I tako nije došao iz Amerike autom, neće ostati bez njega. Čim sletimo u New York on se vraća na staro. Meni slijedi prilagodba.

Kroz otvoren sam prozor mahala Joachimu dok sam izlazila iz očišćenog dvorišta i spajala se na glavnu cestu. Čim su se vrata dvorišta zatvorila, pojačala sam radio i krenula, zajedno s Walterom u zimsku bijelu noć.