1 ▬ ''Tiha si i izgledaš nesrećno, malena.''

11.2K 440 69
                                    

"Anna, hvataj!" Neil mi je dobacio košarkašku loptu, a ja sam je uhvatila i spretno dobacila otvorenom Francesu koji je zadao koš.

"Uuuuu!" Frances je pobjednički povikao. Pridružila sam mu se s rukama gore visoko i nabacila mu pet. Stavio mi je ruku oko ramena i poljubio malo iznad sljepoočnice. "Možda sljedeći put nećete izazvati nas", rekao je poraženim protivnicima. "Pobjednički duo", narugao se ponosno i nasmijala sam se s njim. Neil je, kao i obično mrzovoljno, odgurnuo loptu sa strane. "Nije kao da ste imali moju pomoć."

"Ti ne igraš uvijek s nama. Još nisi u poznatom duu", Frances je rekao i namignuo meni. Neil nikako ne podnosi Francesa od kako sam tu.

Osjećam se nekako krivom. Bili su najbolji prijatelji oko 200 godina, a Frances tvrdi da je Neil samo ljubomoran što više volim da provodim vrijeme s njim. Ozbiljno. Biste li vi radije provodili vrijeme s dosadnim gunđalom ili zabavnim Francesom?

"Mislim da idem u sobu", rekla sam. "Znaš, girls night. Nokti, kosa, šminka i ostalo."

"Opušteno, Neil", Elijah je dobacio Neilu. Prije mi je bilo teško pogledati u Elijaha, ali on je ustvari jako kul lik. I njega volim. "Siguran sam da te Anna više voli nego mog brata."

"Ne spominji ga, seronjo", Frances je odmah prasnuo na njega, kao što to uvijek radi kad neko spomene gospodina Dotičnog čije ime se ne usuđujem pomisliti. Ali svaki sinonim za to je kao nož među rebra. "Samo zato što ste izgubili, ne znači da imate pravo da govorite ili dišete."

Nasmijala sam se protiv svoje volje. "Moram da idem." Ovdje se uglavnom svi kreću normalno, tako da sam se popela uz stepenice i zakoračila u jedan od škotskih zamkova, zaklonjenim magijom od satelita ili bilo kakvog ljudskog kontakta. Uzdahnula sam više puta. Pomisao na Kristiana je uvijek bolna.

Prvu godinu, svako veče sam plakala. Sreća pa je Azelia, moja cimerica, saosjećajna i dobra osoba pa me nije prijavila. Ne vjerujem nikome, tako da sam plakanje redovno i umjereno skrivala od nje, da pomisli da sam stvarno prešla preko toga. Ali stvar je u tome što, nakon nekog vremena, uvjerila sam i sebe. Ne mogu više da plačem. Posljednji put sam ga vidjela kad je bio ovdje, prije tri i po godine. Ne, bitka se odvila prije 4. Možda i tačno 4. Onoliko dugo koliko moja porodica misli da smo Kyle, David i ja mrtvi.

Navodno smo putovali za New York. Nisu me ni pogledali. Neki zaštitari su bili uz mene, nisam mogla da im kažem da je ovo sve laž, da je ovo sve gluma i požrtvovanost. "Avion se srušio iznad Atlanskog okeana", "Avion nikada nije pronađen", "Troje djece senatora Billa Andersona mrtvo u avionskoj nesreći", "Predsjednik Anthony Anderson: Svoju titulu posvećujem Davidu Andersonu koji me htio naslijediti". Ko zna koliko je naslova novina bilo. Mnoge nisam čitala. Ne znam gdje su, ne znam šta rade, bilo ko od njih. Načula sam, u onim rijetkim trnucima kad se sjetim da sam ovdje špijun, da su u Melbourneu. Kristian i ostali. Zaista je pobjegao.

Ali već neko vrijeme se ne osjećam kao špijun, koliko god to željela. Osjećam se kao da ovdje pripadam. Radim šta hoću, izučavam šta hoću, vježbam kad hoću, uživam među prijateljski nastrojenim ljudima. Nisam primorana da provodim vrijeme sa ikakvim porculanskim kučkama ili razbijam glavu zbog nekog tipa. Ovdje mogu da budem ja.

"Anna", Elijah me stignuo. "Izvini. Nisam htio da, znaš, išta spominjem."

"Je l' te Frances ponovo natjerao da mi se izvineš?" Smoreno sam uzdahnula. "Prošli smo ovo milion puta. Baš me briga za Kristiana." Upravo sam zabila sebi nož u trbuh, takav je osjećaj, toliko snažan da sam se uhvatila.

"Pššsst!" Zamlatarao je rukama i stavio prst oko usta. "Imaš želju da umreš? Ne spominji ga."

"Izvini, zaboravim. Sad ozbiljno moram da idem. Mogu već da osjetim Azelijin bijes." Osmijehnula sam se i nastavila da idem.

The Hidden World 2Where stories live. Discover now