Trideset četvrto poglavlje

481 27 0
                                    

Nil je poznavao puteve van baze bolje od bilo kog drugog marinca tamo. Kako se dan pretvarao u noć, ulazak kroz poznatu kapiju u bazu je postajao lakši. Nije se mnogo promenilo otkako je bio dete koje je živelo tamo sa svojim ocem. Tinejdžeri su oduvek želeli da znaju put van baze. Ko bi rekao da će se ušunjati nazad toliko godina kasnije.

Jedna jedina misao ga je pokretala.

Gven.

Doći do nje, pobrinuti se za njenu bezbednost. Bolesna mislio da joj se možda nešto već dogodilo je pokušala da mu se uvuče u glavu, ali je odbio da je prihvati.

Ona je dobro, rekao je sebi.

Savršeno dobro.

Bilo mu je potrebno dvadeset minuta da prođe kroz bazu i zaustavi se u dnu brda gde se nalazila Blejnijeva kuća. Zastao je na trenutak i pogledao u tamne prozore.

Da li je uopšte on bio tamo? Da li je Gven bila?

Nil je računao na to da će Čak pomisliti na najgore kad ne dobije ni reč od Mikija. Logika je govorila Nilu da će Čak u tom slučaju držati Gven kao taoca. Osim ako nije odustao.

Nil još uvek nije sreo marinca koji bi odustao.

Čak ne bi bio prvi.

U kući je bilo upaljeno svetlo, što je bio dokaz da je neko bio unutra.

Nil je otišao sa zadnje strane kuće, preskočio ogradu i sakrio se ispod mračnog kuhinjskog prozora. Uzeo je malo ogledalo iz svoje jakne i namestio ga na pod da bi sa zadnjih vrata video unutrašnjost kuće.

Kuhinja je bila prazna, a svetlo u hodniku upaljeno.

Nil je zadržao dah i čekao da telefon zazvoni. Rekao je Blejku da mu da četrdeset minuta da stigne do Blejnijeve kuće. Ostalo je još pet minuta.

Pet minuta apsolutnog užasa jer je čekao pet minuta više da pomogne svojoj ženi.

Slika Čaka koji joj je naudio ga je naterala da stisne pesnice i zaškrguće zubima. Nepokretno sedeći pet užasnih minuta ga je potreslo. Kada je telefon konačno zazvonio, Nil je umalo propustio taj zvuk.

Drugo zvono mu je privuklo pažnju i pokrenulo ga na akciju.

Zadnja brava na kliznim staklenim vratima je bila lako obijena. Major nije bio previše oprezan u pogledu svoje bezbednosti.

Glup čovek.

Nil je dovoljno lagano otvorio vrata da čuje jednostrani razgovor.

"Gospodine Harison? Da... Rečeno mi je da ste ovde." Čakov glas je bio nategnut. Nešto što je Nil prepoznao, ali Blejk nije. Nil je tiho zatvorio staklena vrata za sobom i zaključao ih. Sagnuo se iza šanka pre nego što je stigao do zadnjeg hodnika.

"Ne", Nil je čuo Čaka kako govori.

Nil se sve više penjao uz stepenice kako je Čak progovarao.

"Kako ste dobili moj broj?"

Nil je oklevao.

"Oh, razumem. Da... bili su ovde."

Nil se popeo skoz do sobe koju su on i Gven delili. Unutra je bilo mračno. Deo njega je očekivao da će je videti tamo.

Ali nije.

Kretao se tiho po sobi, tražeći dokaze da je ona bila tamo.

Ništa... u sobi nije bilo ničeg ličnog.

Gven je otišla.

Kuća je utihnula. Nije čuo majora... nije čuo nijednu drugu osobu u kući. Nil je na prstima izašao iz gostinske sobe i bacio pogled u glavnu spavaću sobu. I tamo je bio mrak. Po onome što je Nil mogao da vidi, ni Rut nije bila tamo.

Verenica do petkaWhere stories live. Discover now