Jedanaesto poglavlje

589 28 0
                                    

Gven je ispustila telefon i odmaknula se od prozora.

Obe njene gole komšije su plutale licem nadole u vodi. Beživotne. Telo je počelo da joj se trese.

Morala je da im pomogne. Izvuče ih iz vode. Pozove hitnu pomoć. Bilo šta.

„Gven? Gven? Dođavola, Gven?"

Čula je svoje ime. Nije znala odakle zvuk dolazi.

Telefon.

Pala je na kolena i alarm u kući je odjednom počeo da vrišti.

Skočila je i okrenula se prema vratima svoje sobe, očekujući da neko stoji na njima. Bila su prazna.

"Gven?"

Vrhovima prstiju je pronašla telefon. "Nil?"

"Isuse, Gven."

"Mrtvi su, Nil." Njene reči su dolazile u kratkim drhtajima.

"Ko?"

"Alarm. Alarm je aktiviran." Celo telo joj se treslo. Šta se dešava?

„Odavde sam ga aktivirao. Policija je na putu. Ko je mrtav, Gven?"

Pogledala je prema prozoru. "Komšije. U đakuziju. Moram da vidim da li mogu da im pomognem."

"Ne! Prokletstvo. Ne, Gven, slušaj me! Ostani unutra. Ostani u svojoj spavaćoj sobi. Zaključaj vrata."

"Ali mogu da pomognem."

„Dođavola, Gven, ne. Moraš da mi veruješ. Gde ti je pištolj?"

Pištolj? Zašto joj je trebao pištolj? Bilo je teško razmišljati dok je alarm pištao i ispunjavao celu kuću. Nil je bio izbezumljen, što je nije smirivalo. Zar nije morala da bude smirena?

Dok je sebi postavljala ta pitanja, otvorila je vratanca noćnog ormarića, pronašla oružje i zgrabila ga. "Imam ga."

"Da li su vrata tvoje spavaće sobe zatvorena?"

Došla je do njih i zatvorila ih uz glasan prasak. "Sad jesu. Misliš da je neko ovde? Je l' neko ovde?" Da li je neko bio u njenom dvorištu? Već nedeljama je osećala nečiji pogled na sebi. Da li je Nil nešto znao?

"Drži se."

Ponovo je pogledala napolje, ali je zaklonila telo uz pomoć prozora.

Videle su se samo njene komšije kako plutaju. Upalila su se svetla iz nekoliko komšijskih kuća. Verovatno zbog buke koja dolazi iz njene.

Odmaknula se od prozora i uperila pištolj ispred sebe dok je pregledala kupatilo, prostor ispod kreveta, svoj ormar. Ništa. Pustila je drhtavi dah. Čula je Nila kako razgovara sa nekim preko svog telefona. „Odmah iza kuće. Moj klijent vidi dva tela u hidromasažnoj kadi u dvorištu."

Gven se ugurala na sredinu kreveta i slušala Nilova obaveštenja i naređenja. Njegov ton je bio smrtonosan. Onaj koji nikada ranije nije čula da koristi.

"Gven?"

"Ovde sam."

"Drži se."

Kao da je mogla da radi bilo šta drugo. Pitala se zašto je želela da živi sama. Ovo nije bila nezavisnost... ovo je bio strah. Sirovi nepatvoreni strah. Sekunde su prelazile u minute.

Njeno telo se treslo dok je vrištanje alarma utihnulo. "Je l' si to ti uradio?", izbezumljeno je upitala Nila.

"Da. U autu sam. Stižem. Ne otvaraj vrata nikome."

Već je čula sirene kako se približavaju. "Ali policija."

"Nikome. Obavestiću te kad budem bio ispred." U najboljem slučaju će mu trebati dvadeset minutna vožnje. Nije mislila da može čekati tako dugo.

Verenica do petkaWhere stories live. Discover now