"Stvarno ne mogu da vjerujem da si ga dovela!" Uzdahnuo je Jason i još jednom osmotrio Huntera od glave do pete sa izrazom čiste mržnje na licu. Kao što smo se i dogovorili, on, Millie, Roy i ja smo poslije škole otišli u obližnji kafić, s tim da sam ja dovukla i Huntera koji je sada stajao u redu sa Royem naručujući nam pića.
"Zašto? Jason, ni ne znaš ga."
"Da, ali vidim kako izgleda i to mi je dovoljno. Jebote, Daria, je li ti vidiš kako on izgleda?"
"Da, pa šta?" Slegnula sam ramenima i pogledala na trenutak u Millie koja je buljila u svoj telefon pretvarajući se da nas ni ne sluša.
"Taj dečko je čista nevolja. Bolje bi ti bilo da ga se kloniš."
"Jason, rekla sam ti već jednom. Ne znaš Huntera i ništa o njemu. Niko ne zna."
"I šta? Ti si odlučila pretvoriti se u Crveni Krst, jel'da?" Pogledala sam ga već krajnje ljutito, ne vjerujući da moj prijatelj može zaista takve stvari da govori..
"Ne mogu da vjerujem da si to rekao. Kako se usuđuješ?" Nisam imala snage da se proderem jer sam u tom trenutku shvatila da gdje god se okrenem, svi su protiv mene i Huntera. Svi pokušavaju da me 'upozore' kakva je on nevolja, kada zapravo, ja sam jedina kojoj se ikada povjerio. Ja sam jedina koja se potrudila da shvati ko je on zapravo. Ko je Hunter Dale, super ultimativni loši dečko Pinewood Higha kojem nije problem da namlati bilo koju osobu u ovom kafiću u kojem se nalazimo.
"Daria?" Začula sam Millie negdje u daljini svog mozga, ali sam rupu probijala samo u Jasonovu glavu, dok je on očito osramoćen svojim postupkom, spustio pogled.
"Ako je to ono što stvarno misliš..." I pogledala sam u Millie shvativši da zapravo ni ona nije bila ništa drugačija. "Ili bilo ko od vas, onda vam mogu slobodno reći da se nosite u kurac. Jer ako ne prihvatite mene i Huntera kao paket, onda od mene ne očekujte više ništa."
"Daria!" Ali ja sam već ustala sa stolice koja se u procesu srušila, i počela da marširam van iz kafića u kojem su sve oči bile uprte u mene. Znala sam da će Hunter uskoro da mi bude za petama, znala sam to. On je jedini koji mi je ostao.
"Anđele! Anđele, kuda ideš?!" Začula sam ga iza sebe kada sam došetala do njegovog motora naslonivši se na njega. Već uveliko sam se smrzavala od novembarske hladnoće, a jaknu sam zaboravila u kafiću.
"Samo... Molim te, vozi me odavde." I bez riječi, kao što sam i očekivala da će da uradi, popeo se na motor, a ja za njim. Čvrsto sam ga obgrlila i zarila glavu u njegova leđa dok je on vozio kroz pune ulice New Yorka. Znala sam gdje idemo i trenutno mi je to bilo najpotrebnije. Samo on i ja i niko više.
Ušli u smo u stan i istog momenta što sam zakoračila unutra bacila sam se na sofu, apsolutno izmorena. Htjela sam da samo zaboravim sve današnje svađe sa Jasonom. Toliko mi je drago što ga konačno vidim nakon 7 godina iznenadnog odlaska i bio mi je potreban moj najbolji prijatelj. Očekivala sam da će barem on da me shvati, ali se to naravno nije desilo samo zato što je u pitanju Hunter kojeg iz nekog razloga ne podnosi.
"Anđele? Da li si u redu?" Klimnula sam glavom i zatvorila oči kako bih ublažila glavobolju.
"Gdje si ti bio?"
"Šta?" Otvorila sam oči i ugledala ga kako stoji naslonjen na komodu ispred sofe preko puta mene, a jedina prepreka između nas bio je stakleni sto.
"Tri sedmice kao da si nestao sa lica zemlje, Hunter. Gdje si bio?" Upitala sam oštrije.
"Ja... Anđele, nemogu sada da ti objasnim." Ironično sam se nasmijala i odmahnula glavom ne vjerujući da mi je zaista to rekao.
"Ja te branim od sviju, govorim im kako te ne znaju, ali se meni čini kako sam ja ona koja je ostavljena u mraku." Razočarano sam ga pogledala i obrisala suze sa obraza za koje nisam ni shvatila da su bile tu. Krenuo je da mi priđe, zabrinutost nacrtana na njegovom licu, ali sam stavila ruku ispred sebe. "Nemoj. Molim te."
"U redu. Ali... Hajde, samo idi da se odmoriš." Pogledala sam oko sebe i na kraju odmahnula glavom ustavši u isto vrijeme.
"Ne. Mislim da bih trebalo da odem kući."
"Molim?" Upitao je iznenada izgledajući uznemireno, i već narednog trenutka se našao ispred mene. "Anđele, hajde u sobu. Treba ti odmora."
"Ne, ja... Moram da raščistim glavu. Nisam sigurna... Sve mi je pomiješano trenutno."
"Ali..."
"Hunter, samo me pusti." Rekla sam kada mi je zgrabio ruku u pokušaju da me zaustavi.
"Jebeno neću da te pustim! Rekao sam ti da ću sve da ti kažem, jel' tako?! I hoću! Samo mi daj vremena!"
"Vremena?! Zar ga nisi imao sasvim dovoljno da me se otarasiš i riješiš se ovog tereta koji nosiš?! Shvatam, ti igraš solo! Uvijek si tako igrao! I ja više neću da ti se petljam!" Proderala sam se otrgnuvši ruku iz njegovog stiska dok me je on šokirano gledao, ali čim sam završila taj šok se pretvorio u čisti bijes.
"Nisam mogao da te se otarasim, zar ne shvataš to?!"
"Nisi mogao?! Nisi mogao?!" A onda sam zastala i razočarano shvatila da govori istinu. "Znaš šta, u pravu si. Ja sam kriva što ranije nisi mogao da me se otarasiš, i žao mi je što sam time pogoršala život i tebi i sebi. Ali evo sada te puštam, i ponovo si sam. Odustajem, Hunter, odustajem." Rekla sam u potpunosti poražena shvativši da u meni više nema ni trunke borbe koju sam osjećala prije samo nekoliko minuta kada sam se svađala sa Jasonom i kada sam odjebala Millie.
"To nije ono što sam... Ti odustaješ od mene?" Iznenada je upitao u potpunosti slomljen, a ja sam shvatila da sam uradila suprotno od onoga što sam htjela kada sam prvi put pričala sa njim. Naš razgovor mi je odzvanjao u glavi i klimnula sam glavom.
"Ne daješ mi drugog izbora, Hunter. Ako ja sebe mogu cijela tebi da dam, u čemu je poenta ako ti nećeš isto da uradiš?" Nekoliko sekundi me je gledao i onda klimnuo glavom odmaknuvši se za korak unazad, a moje srce se slomilo i u tom trenutku sam se prepala da više nikada neću moći pronaći dijelove koje sam njemu dala. Dijelove koji ću uvijek njemu pripadati.
"U redu. Ako je to ono što želiš..."
"Jebote, naravno da to nije ono što želim!" Proderala sam se i pogledala ga na taj način da sam bila spremna da kleknem na koljena i da ga molim da mi pokaže dio sebe. "Ono što ja želim..." Uprla sam prst u njegova prsa i gurnula ga mada se nije nimalo pomjerio. "Jeste da prestaneš biti kukavica i pokažeš mi se već jednom!"
"Ne želim da te izgubim." Tiho je rekao i malo mi je falilo da propustim da se nisam na vrijeme zaustavila u daljnjoj galami.
"Molim?" Uzeo je moje ruke u svoje i pogledao me ravno u oči.
"Ne želim da te izgubim. Obećajem da ću sve da ti kažem, ali dok ti to ne pokažem, ne mogu ništa da ti objasnim. U subotu, pokupiću te ispred tvoje kuće, 8 naveče. U redu?" Pogledala sam ga sumnjičavo, ali na kraju ipak klimnula glavom znajući da moje srce neće moći podnijeti da sada odem od njega. Ili ikada, zapravo.
"U redu." Uzdahnula sam i okrenula mu leđa, zaputivši se u sobu, ali prije nego što sam i korak uspjela da napravim, Hunter me je povukao za struk prema sebi tako da sam udarila u njegova snažna prsa. "Šta?"
"Anđele, znam da si i dalje ljuta."
"I biću do subote." Nasmijao se pored mene i taman što sam se opustila nakon naše svađe, Hunter me je poljubio u vrat. Samo odjednom, ukočila sam se, nesposobna da se pomjerim ili išta kažem. "H-Hunter..."
"Koliko si mi nedostajala." Šapnuo je i jače mi stisnuo struk, a ja sam udahnuvši duboko zatvorila oči i nagnula glavu kako bih mu dala veći pristup. On je to odobrio tihim režanjem, nakon čega me je odjednom podignuo u vazduh kao da sam pero, i počeo da trči sa mnom u svom naručju prema sobi.
"Hunter!" Povikala sam i nasmijala se kada me je bacio na krevet, a onda legao pored mene i čvrsto me obgrlio tako da mu je glava počivala na mojim grudima. Kao na instinkt, moja ruka je poletjela u njegovu kosu, kroz koju sam radosno počela da prolazim, konačno po prvi put u tri sedmice osjećajući se kao da je konačno sve na svom mjestu.
"Znaš, Anđele, mogli bismo da odemo kod Jaya."
"Znači nisi bio kod njega ove tri sedmice?"
"Ne. Ali mogli bismo sutra poslije škole da odemo po njega." Razmislila sam nekoliko sekundi prije nego što sam odmahnula glavom.
"Moraćemo to da pomjerimo. Moram da razgovaram sa Jasonom i Millie. Millie moram da se izvinim, a Jason i ja moramo da porazgovaramo. Nisam ga vidjela sedam godina i mnogo mi je nedostajao, ali..." I prije nego što sam stigla da dovršim rečenicu, Hunter je naglo sjeo na krevetu, odmaknuvši se od mene kao opržen. "Nešto nije u redu?"
"Da li ti se sviđa?"
"Ko?"
"Jason. Taj lik. Da li ti se sviđa?" Upitao je sa ničim osim čistog bijesa u glasu, a ja sam ga zbunjeno pogledala i odmahnula glavom.
"Naravno da ne. Jason mi je oduvijek bio kao brat, ali to je sve. A da si mi dopustio da dovršim svoju rečenicu, saznao bi kako nema veze što mi je Jason prijatelj i što mi je nedostajao zato što ako ne prihvata nas dvoje, tebe i mene zajedno, u paketu, onda može da se oprosti sa mnom." Hunter me je gledao nekoliko trenutaka pažljivo me posmatrajući, kao da je htio da shvati da li govorim istinu, a kada je našao ono što je tražio, zadovoljno se nasmjehnuo i ponovo me povukao u zagrljaj.
"U redu."
"U redu? To je sve što ćeš da kažeš? Stvarno, Hunter?" Upitala sam začuđeno i sa malim osmjehom na licu, a on se nasmijao i klimnuo glavom.
"Da, samo želim da se odmaram."
"Da, mislim da nam je to oboma potrebno sada."
***
"Hunter..." Prošla sam mu rukom kroz kosu i približila usne njegovom uhu. On je i dalje spavao, a ja iako sam se probudila prije nekih 10 minuta, nisam htjela da ga ometam tako mirnog i spokojnog, jer su to rijetki trenuci u kojima mogu istinski da ga vidim onakvog kakav jeste. Ispaćeni momak sa mnogo tajni koje tako silno želim da znam da sam spremna sa litice da se bacim. "Hunter, budi se. Kasno je." I zaista jeste bilo, oko 8 sati naveče, a ja moram još da razgovaram sa Millie i Jasonom za koje znam da su kod moje kuće i brinu za mene.
"Još samo malo." Nasmijala sam se i uzdigla u sjedeći položaj tako da je njegova glava i dalje počivala na mojim grudima.
"Hunter, ozbiljna sam. Moram da pričam sam Millie i Jasonom. Hajde ustani." Znala sam da će na Jasonovo ime da reaguje što se na kraju i zaista desilo, jer je već narednog trenutka bio u potpunosti budam.
"Jasonom? I dalje ne odustaješ, zar ne?"
"Ne. A ti moraš da me odvezeš kući. Pod hitno. Imam već...." Upalila sam telefon i prevrnula očima kada sam vidjela broj propuštenih poziva. "24 propuštena poziva od Roya, i jedno 50 poruka od Millie."
"Znam, ali... U redu, u redu." Ustao je sa kreveta i povukao me za ruku za sobom.
"Tako sam i mislila." Uzela sam telefon i nazvala Roya koji mi se javio već nakon 2 sekunde.
"Daria, kurac ti jebem! Šta nije u redu sa tobom?!"
"Izvini, izvini. Zaspala sam i nisam ni shvatila da si me zvao."
"Zaspala?! Kod koga?! Samo mi nemoj reći da si zaspala kod... O bože, Daria, ako ne dođeš kući u narednih 10 minuta ima da tog propalicu prijavim policiji."
"Za šta? Što me je dobrovoljno odveo od osoba koje su me uznemiravale?" Upitala sam sarkastično, ljutnja u meni kolajući već uveliko mojim venama. Hunter je sjedio na kauču i posmatrao me bez emocije na licu, vjerovatno je mogao da čuje Roya koji se derao sa druge strane.
"Ma ko te je koji kurac uznemiravao?! Samo dolazi kući! Neću s tobom da se raspravljam preko telefona!"
"Možda onda jednostavno neću doći kući."
"M-molim?! Daria, nemoj to da mi radiš! Neće dobro da se završi. A onda ćeš ti da budeš kriva ako iko završi u bolnici, to ti garantujem." Razmislila sam nekoliko sekudni procesujući Royeve riječi ne vjerujući da ih je zaista izgovorio.
"Da li ti to meni prijetiš?" Upitala sam ljutito dok se Hunter naglo uspravio, šaka stisnutih tako da su pobijelile. "Ozbiljno, Roy? Stvarno želiš da me izgubiš?"
"Ja sam tebe izgubio onog dana kad si počela da se kurvaš sa tim klošarem."
"Ma kako se samo usuđuješ ti od sviju da mi govoriš šta znači kurvati se?! Ti, koji ne znaš koju bi prije pojebao!"
"Nemoj tako da mi se obraćaš!"
"Ti ne možeš da mi naređuješ! I ti i ja znamo vrlo dobro da to što govorim je čista istina! Kurvaš se sa Ellie koja se drogira, zavlačiš je, a ne pokušavaš ni da joj pomogneš!"
"Molim?" Upitao je glas u pozadini, a ja sam se ukočila i razrogačenih očiju stavila ruku preko usta shvativši da je Roy vjerovatno uključio spikerfon. "Daria, da li sam te dobro čula?"
"Millie, mogu da ti objasnim, samo..."
"Daria, samo dođi kući." Čula sam Roya kojem je sva ljutnja isparila i razaznala sam samo čistu paniku, a već narednog trenutka veza je prekinuta. Nekoliko sekundi sam držala telefon uz uho ne vjerujući šta se desilo, nesposobna da bilo šta uradim.
"Anđele? Anđele, da li si dobro? Šta se desilo?"
"Ja... Hunter, vodi me kući. Ja moram da... Millie će..."
"Anđele?" Uhvatio me je za ramena i blago me protresao, a ja sam se kao u transu počela kretati prema vratima ni ne znajući šta radim, u želji da dođem do svoje prijateljice što prije.
"Moram pod hitno da odem do Millie. Hunter, moram." Sa razumijevanjem je klimnuo glavom i nakon nekih 20 minuta smo se nalazili ispred moje kuće u kojoj su sva svjetla bila upaljena. Na vratima, na terasi ispred na klupi sam vidjela crvenokosu djevojku koja je prazno gledala u prostor ispred sebe. Pozdravila sam se sa Hunterom i bez riječi krenula da trčim prema njoj.
Međutim, nije bila sama. Tu su bili još i Jason koji je izgledao apsolutno bijesno i Roy, koji je sa nekim razgovarao na telefonu. Ali ne obraćajući pažnju na njih dvojicu, kleknula sam ispred Millie koja je i dalje izgledala kao da je u nekakvom transu. Zgrabila sam joj ruke i tada su mi i samoj suze počele da se slijevaju niz obraze.
"Tako mi je žao, Millie... Tako mi je žao što ti nisam ranije rekla." Nisam imala opravdanja niti razloga zbog kojeg se nisam usuđivala da joj ispričam za Ellie osim kukavičluka. Bila sam preokupirana svojim problemima koji su se samo gomilali da više nisam znala kako da budem dobra prijateljica.
"Zašto?" Upitala je tiho, slomljeno.
"Ne znam. Tako mi je žao, ali... Ne znam... Roy i ja smo pokušavali utvrditi da li je to istina... I, htjeli smo da joj pomognemo..." Sporo je klimnula glavom i brzinom svjetlosti mi se bacila u zagrljaj, a ja sam je još jače stegnula uz sebe. Na trenutak sam pogledala u Jasona iz kojeg je i dalje izbijao bijes, doduše znatno manje dok je gledao u mene i Millie.
"Daria... Htio sam..."
"Ne sada, Jason. Sa kim Roy priča?"
"Priča sa Jacobom. Ispostavlja se da je i on znao za drogu. Štaviše, dilao ju je sa Ellie i Rickom."
"Molim? Kako to?"
"Ellie mu je sve priznala preko telefona. I ona je na putu ovamo."
"Ali... Ali... Ne razumijem... Zašto bi to uradila..." Ništa mi nije bilo jasno i ništa se nije poklapalo. Da je sve tako lako priznala i izdala nekoga zbog svoje sestre? Moguće, ali sumnjam da je sve to potrebno. Mogla je jednostavno sve da negira, da porekne, ali nije. Zašto?
"Ne znam. Kaže da se zbog svega kaje. Ne znam koliko se puta izvinila Royu i Millie, rekla da će da ide na rehabilitaciju." Odmahnula sam glavom. Ovdje nešto stvarno ne štima u svoj toj priči.
"Ali zašto bi... Mislim, zašto bi prijavila Jacoba? Njih dvoje ionako nisu pretjerano bliski, a sumnjam da mu ona želi dobro. Jason, mislim da to nije sve." Rekla sam i pogledala ga ravno u oči, a on je odmahnuo glavom i odsječno me pogledao.
"Daria, zar ne misliš da pretjeruješ? Da si sve samo umislila kako bi zakomplikovala situaciju?"
"Ama, da li ti mene čuješ?! Da li tebi ima logike da se samo tako predala, mogla je sve da negira, da porekne svaku moju riječ. A umjesto toga, ona je još na to sve i priznala ko je bio sa njom."
"Da bi svalila krivicu sa sebe. To ima logike, Daria." Pokušao je da me urazumi, ali sam odmahnula glavom ne prihvatajući tako laku predaju.
"Jason..." Odmahnula sam glavom i pogledala ponovo u Millie koja nas vjerovatno nije uopšte slušala i koja se gušila u sopstvenim suzama. "Hajde, večeras spavaš sa mnom. U redu?" Klimnula je glavom i ja sam je polako podigla, kada nam je Jason pritrčao i obgrlio Millie umjesto mene.
"Ja ću da se pobrinem za nju. Ti riješi to sa Royem i Ellie. Mislim da ja ne bih trebao da se petljam. Barem ne još." Klimnula sam glavom znajući da je u pravu i predala mu Millie, te sam ih gledala kako nestaju iza ulaznih vrata, sve dok ponovo nisu bila zaklopljena. Okrenula sam se prema Royu koji se šetkao napred-nazad izgledajući dosta nanervirano i zabrinuto. Stavila sam ruku na njegovo rame, a on me je već narednog trenutka povukao u čvrst zagrljaj.
"Da li si dobro?" Upitala sam ga, a on me je poljubio u tjeme.
"Da li je istina?"
"Šta?" Upitala sam zbunjeno i pokušala malo da se odmaknem od njega i vidim njegov izraz lica, ali me je samo jače privukao sebi.
"Da li je istina da je Jacob pokušao... Da te znaš... Napastvuje?" Zatvorila sam oči prisjećajući se nemilih događaja, ali i mog tamnog prica tame koji me je spasio.
"Ko ti je to rekao?"
"Znači ipak jeste istina, zar ne?"
"Da. Ali..."
"Daria, nemoj ni slučajno da si pokušala da ga opravdaš."
"Ali..."
"Za to što je uradio tebi i Ellie koju je uvukao u sve ovo, ima da plati visoku cijenu." Pogledala sam u Royeve plave oci koje su sijevale, posmatrajući kolika oluja je u njima kiptjela.
"Roy... A šta je sa Rickom?" Upitala sam sumnjičavo znajući da on tu negdje jednostavno mora da ima mjesto.
"On ih je u to sve i uveo, naravno. Ali sa tim gadom ne želim da imam nikakva posla, neka se sam vadi iz svojih govana." Klimnula sam glavom osjećajući potpunu mržnju prema dečku koji mi je upropastio dva prijatelja, a sa njim i čitav lanac meni bliskih osoba.
"To je razumljivo. Hej, evo je." Roy se brzinom svjetlosti okrenuo i uskoro smo gledali kako nam prilazi Ellie koja je izgledala apsolutno slomljeno. Maskara i jedno kila šminke koju je nosila na licu, bila je svuda razmazana i izgledala je kao da bi svakog trenutka mogla da padne. Hodala je jako nesigurno na svojim visokim štiklama, a u ruci je stezala rozu torbicu.
"Gdje je Millie? Ja moram da je vidim."
"Bojim se da dok ste obe u ranjivom stanju, to ne možemo da ti dopustimo, Ellie." Rekla sam što sam nježnije mogla, a ona me je samo ubojito pogledala prije nego što se okrenula prema Royu u potpunosti me ignorišući.
"Roy, ja moram da je vidim. Molim te."
"Ellie, ne smiješ da je vidiš. I za svoje, i za njeno dobro." Spustila je pogled i bacila rozu torbicu na pod, a onda se u samo nekoliko sekundi nalazila na meni, pokušavajući da mi iščupa kosu i ošamari me, u čemu je i uspjela. Ubrzo je počela i svoje šake da upotrebljava, tako da sam osjetila krv kako mi izlazi iz usta i nosa, a oči su mi bile mutne. Roy je pokušavao da je skine sa mene, a ubrzo se tu negdje stvorio i moj tata i Jason koji su sve gledali sa čistim hororom na svojim licima.
"Ti kučko!" Počela je da se dere kada ju je Roy konačno zgrabio za ruke i odmaknuo od mene. Jason mi je pritrčao i kleknuo pored mene, sa strahom u očima. "Sve si mi uzela! Sve! Uvijek si ti u centru pažnje! Ni rođenom bratu nisi dala da bude sa mnom! A onda mi sad i sestru otimaš!"
"Ellie, šta to..."
"Mrš! Đubre jedno!" A onda mi je pljunula u lice, i to je bilo sasvim dovoljno da ustanem brzinom svjetlosti sa zemlje, i počela sam da trčim od svoje kuće. Čula sam dozivanja, ali se niko nije trudio da trči za mnom jer su znali da mi je ovo potrebno. Osjećala sam se prljavo, htjela sam da isparim sa lica zemlje, da nestanem.
Ali razmišljala sam samo o njemu. Hunteru. Koji mi je sada bio potreban više nego ikada. Kada sam dotrčala do kapije i krenula da izvadim telefon iz džepa, nešto me je zaustavilo. Neka doista čudna scena.
Nedaleko od kapije naše kuće, nešto niže niz ulicu, ugledala sam tri osobe koje vjerovatno nikada ranije nisam primjetila. Pošto su mi oči bile mutne od suza koje nisu prestajale da nailaze, krenula sam da hodam prema njima. Ali ne zato što su stajali tu. Već zato što je ispred njih trojice klečala i četvrta osoba, čije sam tihe jecaje mogla jasno da čujem u mraku koji je bio moja jedina zaštita. Nisu me primjetili. Još.
"Molim vas... Samo... Obećajem da ću da vam se..."
"Šta ćeš, ha? Koliko si jebeno patetičan, Rick. Gdje je cura? Gdje je? Ha? Znaš dobro šta si nam obećao." Iako mi razgovor nije bio u potpunosti jasan, kockice u mojoj glavi počele su da se sklapaju kada sam čula čije ime je izašlo iz usta jednog od one trojice. Ako su planirali da povrijede Ellie... Ali to znači da su je pratili do ovde. Kako su mogli da saznaju gdje ide?
Osim ako...
Jacob...
Prekrila sam usta rukama ne bih li zaustavila vrisak koji je prijetio da će da mi se otme iz grla kada sam vidjela da su trojica nepoznatih nasrnula na klečeću figuru Ricka. Bez imalo saosjećanja su koristili šake, noge, ostavljajući na njemu udarce za koje sam bila prilično sigurna da će da budu jako problematični.
A ja, bila sam kao ukopana. Noge nisam osjetila, kao ni ostatak svog tijela za koje sam mislila da će da me izda svakog trenutka. Počelo je da mi se vrti u glavi i počela sam da se krećem i nesvjesno prema nazad i dalje posmatrajući scenu ispred sebe koja me je duboko potresala.
Odjednom sam iza sebe osjetila nekoga, ko mi je brzinom svjetlosti prekrio rukom usta i obgrlio me čvrsto. Taman kada sam krenula da se otimam u naručju nepoznate osobe.
"Ššš, Daria. Ja sam, Jason. Sve je u redu." Odahnula sam i klimnula glavom, a onda mu dopustila da me odvuče od scene koja mi vjerovatno nikada neće napustiti um.
Uzeo mi je ruku i vrlo brzo smo se ponovo našli iza kapije, u dvorištu ispred moje kuće. Disala sam ubrzano i imala sam osjećaj da će srce da mi iskoči iz grudi, kada me je Jason privukao u snažan zagrljaj.
"Moramo nešto... Oni će da ga ubiju..."
"Smiri se, malena. Sve će biti u redu. Samo se prvo smiri."
"Ali, Jason..."
"Ama, Daria. Da li stvarno želiš da se upetljaš u tako gadne poslove?"
"Ali mi možemo... Možemo da pozovemo policiju ili..."
"I predamo im Ellie i Jacoba? Zar stvarno misliš da Rick neće uraditi ništa kako bi sebe spasio?" Klimnula sam glavom konačno shvatajući da je u pravu. Roy je vjerovatno ispričao Jasonu kakav je Rick i zato se nije uspaničio oko cijele ove situacije. A ja... Pa, mislim da će u mozgu zauvijek da mi ostane urezan taj prizor koji će se s vremenom pretvoriti u traumu, noćnu moru. Znala sam da će to da se desi. Bilo je neizbježno. "Hajde sad, potreban ti je odmor."
"A... Gdje je Ellie?" Upitala sam i mahinalno se dohvatila za obraz koji je snažno počeo da me peče sada kada je sav ovaj nalet adrenalina polako jenjavao. Jason me je zabrinuto posmatrao i prelazio po mom licu pogledom ne bi li uočio još koju ranu ili modricu.
"Roy pokušava da je smiri, ali je i sam previše bijesan na nju zbog toga što ti je uradila. U kuhinji su. Tvoja mama takođe pokušava da riješi situaciju, a tvoj tata priča sa Millie u tvojoj sobi."
Nakon toga, Jason me je uzeo u svoje naručje i odnio sve do sobe u kojoj su se zaista nalazili Millie i tata koji je pokušavao da je utješi, a za neko čudo, ona ga je pomno slušala. Kao da ju je omađijao. Znala sam da Stephen Robinson ima talent sa riječima, ali da može da riješi i smiri čak i ovako napetu situaciju, to nisam očekivala. Kada smo Jason i ja ušli, pogledao me je sa razumijevanjem, i on i Jason su bez riječi izašli. To je bila još jedna vrlo dobra i pozitivna strana mog tate. Nije me tretirao kao svoju princezicu i dopuštao mi je da sama riješavam svoje probleme iako je iznutra umirao od brige, a i znam da bi na samo moju jednu molbu i svijet srušio.
Prišla sam Millie i čim sam sjela da krevet, čvrsto sam je obgrlila, a ona je svoju glavu naslonila na moje rame bez ijedne riječi. Tješila sam je svim svojim snagama, iako je u tom trenutku meni utjeha bila najpotrebnija. Ali to niko nije mogao da vidi.
Osim njega.
Huntera.
Znam da u zadnje vrijeme nastavci izlaze jako sporo i da sam neredovna, ali obećajem da nije zato što odustajem od ove knjige. Od sad pa nadalje, knjiga će ići u dosta ozbiljnijem smjeru, a poglavlja su jako dugačka, i moram sve da obuhvatim. Imam unapred napisano nekoliko poglavlja i sve moram da povežem pošto kao što vidite priča i likovi su puni tajni skrivenih motiva.
Pokušaću da objavljujem što češće, ali znajte da će biti neredovno prosto zato što je ova knjiga dosta teša za pisanje zbog svega što je za nju isplanirano.