Tri sedmice.
Tačno tri sedmice su prošle od kada sam zadnji put vidjela Huntera. Od kada je jednostavno ispario sa zemlje kao da nikada nije ni postojao. Od kada je prekršio svoje obećanje kada mi je rekao da će da mi otkrije svoju najveću tajnu. A ja sam mu kao budala kakva jesam, povjerovala što me je koštalo jednog slomljenog srca, mnogo suza i neprospavanih noći koje su bile ispunjene noćnim morama. Noćnim morama koje su bile moj apsolutni pad, koje su me skršile.
Roy, kojem sam sve ispričala zajedno sa Millie bili su moja najveća utjeha i jedini koji su mi istinski pomagali da ga barem na trenutke zaboravim, zaboravim u koliku mizeriju me je stavio. Naravno, htjela sam da posjetim malog Jaya koji mi je strašno nedostajao, ali s obzirom da bi bilo veoma čudno da se pojavim bez Huntera ili ga možda tamo i zateknem, odbila sam tu misao koja mi je svaki put iskakala.
Mama i tata su se vratili iz bolnice i svi smo bili vidno srećniji. Pa, svi osim mene. Naravno, bila sam ekstatična što su mama i tata bolje i što se već polako vraćaju poslu, ali to mi nije pomoglo oko situacije sa Hunterom. Bila sam kao hodajući zombi, a mami se jedno vrijeme nisam usuđivala da bilo šta ispričam. Naravno, nakon samo par dana žena me je zaključala u sobu zahtjevajući da zna šta nije u redu sa mnom tako da sam bila primorana da joj sve u detalje objasnim zbog čega sam kao mrtvac. Hvala bogu, nije se ponašala kako sam očekivala. Mada sam mislila da će da poludi, ona se samo misteriozno osmjehnula i rekla mi samo kako treba da sačekam da stvari dođu na svoje.
Da sam bila šokirana je blago rečeno.
A onda tu dolazi i Jacob kojeg sam izbjegavala uspješno zahvaljujući Millie. Nisam htjela ništa da ispričam Royu kako ne bih uništila njihovo prijateljstvo, ali mi je jako malo falilo da mu sve priznam svaki put kada bi me pitao šta se dešava između mene i Jacoba i da li postoji nešto što mu ne govorim.
Što se tiče Millie i Ellie i problema oko droga, i dalje nisam znala šta da radim u vezi toga. Ellie je očito bivalo sve gore i oči su joj postajale sve crvenije što je Millie nekoliko puta i sama spomenula, ali bih ja brzo promijenila temu. Nisam bila spremna da je i pored sebe ovako slabe tješim, a znala sam da će do toga kad-tad doći.
Nastavnik Liam je moram da priznam takođe bio moja velika podrška i on i ja smo se dosta zbližili tokom ove tri sedmice. Izgledao je dosta zabrinut za mene i jednom prilikom zahtjevao da ostanem poslije časa, i tada sam mu ispričala samo ono što osjećam, ali to je bilo to. Nisam se usuđivala da kažem stvarne razloge zbog kojih noću ne mogu da spavam.
Nastupio je ponedjeljak, i ujedno i četvrta sedmica kako nigdje nema Huntera. Ja sam sjedila u Royevom autu dok me je on zabrinuto posmatrao.
"Daria, da li si sigurna da ćeš da budeš dobro? Izgledaš loše, možda da te odvezem kuć..."
"Roy, stvarno, nema potrebe." Uzdahnula sam i pogledala kroz prozor. "Ne mogu vječno da brinem za nekoga ko neće isto da mi uzvrati. Mislim, čemu poenta?"
"U pravu si. A kada ga vidim, ja ću..."
"Ništa." Okrenula sam se prema svom bratu i mirno mu rekla. "Nećeš ništa da uradiš. Taj dečko ne zaslužuje ni tvoje, a ni moje vrijeme." I bila sam iskrena. Više od ičega htjela bih da neko namlati Huntera, da u ovoj školi postoji barem jedna osoba koja bi zapravo mogla fizički da mu se suprostavi. Šakama. Ali s obzirom da ta osoba ne postoji, ostaje mi da ga emocionalno i mentalno povrijedim.
"Ali.."
"Roy, ozbiljna sam. A uostalom ne bi me čudilo ni da se ispisao iz škole." Roy se nagnuo i poljubio me u obraz, a onda izašao iz auta. Uzdahnuvši, pratila sam ga sve do školskog dvorišta gdje sam odšetala od njega do Millie.
"Hej. Vidim, svakim danom ti je sve gore."
"Kada doprem do dna, barem znam da nakon toga može samo bolje da mi bude. Zar ne?" Moja prijateljica me je zabrinuto pogledala, a ja sam se samo još šire osmjehnula kako bih joj dokazala poentu.
"U redu... Hajde da promjenimo temu. Jesi li znala da nam je u školu došao novi učenik?"
"Stvarno?"
"Mhmm. Priča se kako se doselio prije par dana, ali kako mu je ovo zapravo povratak."
"Povratak?" Upitala sam i naslonila se na drvo stavivši ruke u džepove. Postajalo je svakim danom sve hladnije.
"Nisam uspjela da uhvatim njegovo ime, ali navodno, prije par godina je otišao i sada se ponovo vratio. Svi pričaju o njegovom misterioznom naglom odlasku, a sada i povratku."
"Hm... Pa to i jeste malo sumnjivo. Mislim, da niko ne zna zbog čega je otišao. Ali, opet nisu to tuđa posla. Možda je imao neke probleme koji su ga primorali da ode."
"Misliš kao porodica? Ne, koliko sam shvatila od tračeva od Ellie, porodica mu je ubijena kada je bio dosta mali, a on to nije saznao sve do 15-te."
"Vau. To je jako zanimljiv život. Nije ni čudo što je otišao. A ni što svi pričaju o njemu."
"Da, znam. Žao mi ga je. Ili će svi da ga izbjegavaju, ili će svi da ga opkoljavaju. Bojim se da za tog dečka nema ničega osim ultimatuma." Klimnula sam glavom znajući da je Millie u pravu. Neko sa njegovim životom u srednjoj školi vrlo lako može proći ili među popularne, ili da ga svi izbjegavaju pošto su se prepali toga kroz šta je sve prošao.
"U pravu si. Ali hajde da mi sada idemo na čas. Ne brini se, kad-tad ćeš saznati ko je on, Millie." Rekla sam i prevrnula očima kada se ona počela okretati gledajući ne bi li primjetila novo lice.
"Znam, ali... Ma znatiželja me ubija. Nekako, imam osjećaj kao da mi je poznat. Možda smo ga znale."
"Čisto sumnjam." Rekla sam i odmahnula glavom mada sam i ja počela imati svoje pretpostavke. Kada bih samo saznala sa koliko godina se odselio, možda bi mi bilo lakše da potvrdim...
"O, ne."
"Šta je bilo? Jesi vidjela ko je misteriozni dečko?" Upitala sam pogledavši svoju prijateljicu koja je međutim gledala u nekoga ispred sebe. Okrenuvši glavu, moje oči su se spojile sa njegovim crnim, dok je ležerno stajao naslonjen na moj ormarić.
"Ne mogu da vjerujem da nakon svega ima toliko muda."
"Da, znam. Millie, ja... Mislim da ne mogu..." Okrenula sam glavu od njega kao i leđa dok me je Millie zabrinuto pogledala.
"Da zovnem Roya? On bi ga se riješio bez problema."
"Ne, ne. Ne želim bespotrebnu tuču."
"Ali..."
"Nema ali. Prvi čas mogu da izdržim bez knjiga. Ionako imam francuski, a znaš kakav je Liam."
"Liam? Zar nije nastavnik Liam?" Upitala je sa podlim osmjehom na šta sam ja prevrnula očima. Nakon što sam ispričala Millie o mojim i Liamovim razgovorima, ona je postala ubijeđena da mu se sviđam. "Ali mislim, to je u redu, zar ne? S obzirom koliko ste se zbližili..."
"Jebote, to nije ništa. On mi samo... Samo razgovaramo, to je sve."
"Da. Pa naravno da se ti tako osjećaš kada si zaljubljena u Huntera, ali Liam, s druge strane..." Uzdahnula sam dok je njen zao osmjeh samo rastao.
"Samo šuti. Ako ćeš da pričaš takve besmislice onda ti je bolje da šutiš." Međutim, Millie se još jednom nije usredsređivala na mene, već mi je u šoku pokazala preko ramena negdje u pravcu iza mene. Okrenuvši se, očekivala sam da ću da vidim Huntera koji maršira prema nama, ali kada sam ugledala osobu koju nisam vidjela već 7 godina, zamalo sam pala u nesvijest.
Dečko svjetlo plave razbarušene kose, svjetlo plavih očiju koje sam odmah prepoznala, i ogromnim osmjehom na licu se brzinom svjetlosti kretao prema meni kroz hodnik. Zadnji put kada sam ga vidjela falio mu je prednji zub i sjećam se da ga je Roy zezao kako nikada neće narasti i kako će ostati mršav kao čačkalica. Ali dečko preda mnom, dečko koji je izgledao apsolutno božanstveno, definitivno je bio taj isti Jason Evans. Moj najbolji prijatelj. Prijatelj koji je tako naglo otišao iz New Yorka i sa kojim nakon toga nisam ostala u kontaktu.
"Daria!" Prekrila sam usta rukama i prije nego što sam znala šta se dešava trčala sam prema njemu brzinom svjetlosti. A ubrzo sam se nalazila u njegovim rukama, njegovom toplom naručju koje mi je tako nedostajalo.
"O moj bože! Jason..." Suze su mi se spuštale niz lice dok me je on čvrsto držao uz sebe.
"Ostala si kratka, Pčelice." Njegov nadimak. Nadimak koji je meni dao. Nadimak koji mi je toliko nedostajao. Nasmijala sam se i klimnula glavom zarivši glavu u njegova snažna prsa.
"Ne mogu da vjerujem... Tako si mi nedostajao..." Uspjela sam da izgovorim kroz suze koje su me već uveliko gušile.
"Znam, i ti si meni. Mnogo si se proljepšala." Odmaknula sam se od njega i kroz suzne mutne oči ga odmjerila od glave do pete široko se osmjehnuvši.
"Ni ti nisi loš."
"Jason!" Povikala je Millie i skočila mu takođe u zagrljaj.
"Millie. Vidim ostala si mentalno poremećena." Ona ga je samo ubojito pogledala prije nego što se široko osmjehnula i udarila ga po ramenu.
"Otkud ti? Mislim, nije te bilo 7 godina, tvoj ujak mi je rekao samo kako si se odselio u Evropu." Obgrlila sam mu ruku i počeli smo se kretati kroz hodnik, prošavši pored Huntera kojeg se nisam usuđivala da pogledam. Millie je odmahnula glavom, ali ipak je odlučila da ništa ne prokomentariše.
"Da, ja... Ne znam, zapravo. Ujak je upao u neke dugove i... Ma pričaću ti kasnije. Neću da kvarim raspoloženje." Klimnula sam glavom i naslonila je na njegovo rame zatvorivši oči dok me je on obgrlio oko struka.
"U redu. Danas poslije škole idemo u kafić nas troje. I Roya ću da pozovem, mislim da će da padne u nesvijest kad te vidi. Mislim, praktički kao da si ustao iz mrtvih. Nismo te mogli kontaktirati zato što nam je tvoj ujak sve zabranio i rekao da je to za najbolje."
"Da, znam. Vjeruj mi kad ti kažem da nisam baš najbolje to podnio. Nekoliko prvih mjeseci sam jedva jeo, odbijao sam ići u školu ili uopšte izlaziti iz svoje sobe." Jače me je stegnuo uz sebe naglo se uozbiljivši, a onda mu je odjednom ponovo široki osmjeh zatitrao na licu. "Ali ne brini se. Sad sam mnogo bolje i vratio sam se ovdje za stalno."
"Stvarno?"
"Najstvarnije."
"Dobro. Ne znam kako bih podnijela kada bi me ponovo ostavio." Kada sam to izgovorila njegove oči su zasijale i poljubio me je u obraz, a ja sam ponovo naslonila glavu na njegovo rame.
"Ne brini se. Ne planiram nikada više da te ostavim."
"U reduu..." Razvukla je Millie i sa nekako neugodnom facom pogledala u pravcu iza nas kada smo se zaustavili ispred učionice francuskog. "Ja imam biologiju, tako da moram da idem. Jason?"
"Oh, ja imam francuski."
"I ja! To je super, moramo još da se ispričamo." Rekla sam veselo, a Millie je napravila grimasu i ponovo pogledala iza mene, prije nego što je odmahnula glavom.
"U redu, idem ja onda. Moraćeš sve da mi ispričaš kasnije."
"Ma o čemu ti to..."
"Anđele?" Ukočila sam se, a Millie je pokazala prstom iza mene.
"O ovome." I nakon toga se okrenula brzinom svjetlosti nestavši niz hodnik. Jason se okrenuo i jače me obgrlio uz sebe, a ja sam zatvorila oči i izgovorila u sebi svaku moguću psovku koju sam mogla, prije nego što sam se i sama okrenula prema Hunteru. Izgledao je apsolutno užasno. Imao je podočnjake, bio je pun modrica i posjekotina, a po načinu na koji je pogrbljen, čini mi se da je ponovo slomio pokoje rebro. I prije nego što sam shvatila šta sam uradila, odšetala sam od Jasona i prišla Hunteru pažljivo uzevši njegovo lice u svoje ruke.
"Šta ti se desilo? Izgledaš užasno. Hunter, moramo da odemo do bolnice."
"Anđele." Samo je to rekao prije nego što me je obgrlio oko struka i zario svoju glavu u moj vrat, a ja sam se našla kako zatvaram oči i udišem njegov parfem. Sva moja ljutnja je u tom trenutku zabrinutosti, ali i spokoja koji sam osjetila, nestala.
"Daria, ko je to?" Iza sebe sam začula Jasona i kao da me je udarila struja sam odskočila od Huntera koji to nije očekivao.
"Ovo je... Huter, moj... Moj prijatelj. Hunter, ovo je Jason, takođe moj prijatelj." Njih dvojica su odmjeravala jedan drugog i ja sam već njušila nevolju. Učenici su se skupili oko nas i gledali nas kao da smo kakva atrakcija dok sam se ja molila da nešto ne krene po zlu.
"Anđele, možemo li porazgovarati?"
"Ti i ja..." Pokazala sam prstom na njega i na sebe, a onda prekrstila ruke preko grudi. "Imamo jako mnogo da razgovaramo. I očekujem objašnjenje. Ali ne danas poslije škole."
"Zašto?"
"Zato što... Pa..."
"Zato što izlazi sa mnom." Jasonove riječi su zvučale tako pogrešno, a Hunter i ja smo se u isto vrijeme lecnuli. Taman što sam krenula da kažem kako to nije istina, pored nas se stvorio nastavmik Liam.
"Daria, ima li ovdje problema?" Uzdahnuvši, odmahnula sam glavom i slabašno se osmjehnula.
"Nema, nastavniče. Dečki, idemo na čas." Međutim, njih dvojica su i dalje odmjeravala jedan drugog dok im je povremeno pogled odlazio na nastavnika Liama koji je sada i za moj ukus bio mi previše blizu. Nakratko sam osjetila njegovu ruku na svom struku, prije nego što je to Hunter primjetio i brzo me privukao sebi. "Ma šta to..." Ali nisam stigla to da izgovorim zato što me je Jason povukao za ruku prema sebi. Naravno, i dalje sam bila u Hunterovom naručju tako da me je sada svaki vukao na svoju stranu.
"Vas dvojica, dosta sa tim. Vidite li da je jadnoj curi neugodno?" Oglasio se nastavnik Liam i ubojito pogledao u njih dvojicu. "Gospodine Evans, nisam znao da tako rano tražite posjetu kod direktora. A ti, Hunter, da želiš da budeš izbačen iz škole."
"Samo..." Otrgnula sam ruku iz Jasonove. "Hunter, pusti me." Okrenula sam se prema Hunteru i ljutito ga pogledala na šta je on odmahnuo glavom i samo me još jače stegnuo uz sebe. Situacija u kojoj sam se nalazila je bila toliko napeta da sam znala da moram brzo da reagujem. "Ne brinite se nastavniče, držim ja ovo pod kontrolom."
"Ne čini mi se tako." Uzdahnula sam i još jednom se pokušala otrgnuti od Huntera što se ispostavilo veoma bezsupješnim.
"Jason."
"Da?"
"Idi ti na čas. Ja ionako moram da se pobrinem za Hunterove povrede. Nastavniče, nadam se da je to u redu." Nastavnik Liam je osmotrio Huntera još jednom prije nego što je klimnuo glavom iako je izgledao kao da ga to muči, a onda odmarširao u učionicu. Jason, s druge strane, se nije pomjerio sa mjesta.
"Daria..."
"Jason, ozbiljna sam. Ne želim da upadaš u probleme. Samo idi na čas. Obećajem da ću biti dobro."
"U redu. Hoću te ovdje, pred ovom učionicom na odmoru. Jasno, malena?" Iza sebe sam osjetila Huntera koji se ukočio, ali sam ipak klimnula glavom i osmjehnula mu se.
"Naravno. Moramo i Roya da iznenadimo, zar ne?"
"Čovječe, nedostajao mi je taj lik. Skoro koliko i ti." I tada mi je namignuo na šta sam se nasmijala i odmahnula glavom, a Jason je još jednom odmjerio Huntera od glave do pete, koji je mene samo još više privukao sebi.
"Hajde, idi na čas. A mi..." Okrenula sam se u njegovom naručju i još jednom mu zabrinuto osmotrila rane na licu. "Idemo da posjetimo Jane."
"Anđele..."
"Nećeš da mi se izvlačiš, u redu? Hajde idemo." Povukla sam ga za ruku kroz dugi hodnik koji je sada već bio prazan jer je zvonilo prije neka dva minuta. Osjetila sam Hunterov dah na svom vratu cijelo vrijeme i jedva sam suzdržavala požudu koju sam osjećala. Koja mi je nedostajala u njegovom prisustvu.
"Anđele, znam da si ljuta na mene."
"Ma nemoj? Ne znam šta ti je dalo tu ideju." Prevrnula sam očima i uzvratila mu sarkastično. "Mislim, nije kao da te nije bilo tri sedmice nakon svega što se desilo." Odjednom me je povukao za ruku tako da sam bila naglo okrenuta i sudarivši se sa njegovim snažnim prsima, zatvorila sam oči kako bih smirila bijes koji je ponovo počeo da kola u meni.
"Gledaj, znam da to što sam uradio..."
"Ne znaš ti ništa." Tiho sam rekla dok mi se jedna suza slila niz lice. "Ne znaš koliko sam bila zabrinuta. Koliko puta sam htjela otići kod Jaya... Koliko sam imala neprospavanih noći zbog noćnih mora..."
"Molim?" Upitao je i uzeo moje lice u svoje ruke, a ja se i dalje nisam usuđivala da otvorim oči. "Anđele, molim te, pogledaj me. Molim te." I poslušala sam ga. Znala sam da ću uvijek na kraju ponovo njemu da se vratim, da ću sve ponovo da mu oprostim, da ću u ovom procesu, popravljajući njega, slomiti sebe. "Reci mi da to nije istina."
"Ali jeste, Hunter. Znaš, osobe imaju jebene emocije. A moje za tebe..."
"Šta? Anđele, reci mi."
"Moje za tebe... Su prejake. Ne mogu da ih kontrolišem. Ne mogu... Kada nisi tu, nemaš pojma kako mi je. Konstantno brinem, imam tu potrebu da brinem za tebe. Ovdje..." I stavila sam ruku na mjesto gdje mi je srce kucalo toliko jako da sam imala osjećaj da će da mi iskoči iz grudi. Hunter me je gledao ravno u oči sa emocijom koju sam vidjela već nekoliko puta, ali koju nikako nisam uspijevala da shvatim.
Odjednom me je obgrlio tako snažno, i moja koljena su zaklecala. Zarivši glavu u njegov vrat, udisala sam parfem koji je bio toksičan za mene. Moja dnevna doza droge koja mi je bila potrebna ne bih li pregurala dan. Hunter mi je nježno prolazio rukom kroz kosu, šapućući mi nešto što nisam razumjela jer sam već sada uveliko jecala.
"Obećajem ti da više neću da te napustim." Rekao je tiho i poljubio me u obraz obrisavši mi mnogobrojne suze na licu.
"Bolje bi ti bilo." Slabašno smo se nasmijehnuli jedno drugom i nakon par minuta smo se zaputili prema školskoj ambulanti. Kada nas je Jane ugledala, mene sa crvenim i natečenim očima, i prebijenog Huntera koji se praktički vukao iza mene, umjesto da se prepala, da je krenula da nas ispituje šta se desilo i šta nije u redu, ona se samo ponovo misteriozno osmjehnula kao što to radi većina ljudi u zadnje vrijeme, i odmahnula glavom.
"Šta vas dvoje ovdje ponovo dovodi? Hunter, vidim da si ti svaki put sve gore, dušo. Da te nije Daria stavila na mjesto?"
"Ne brini se, Jane. Imam ja drugačije i efektivnije načine za to." Osjetila sam ga iza sebe kako me je privukao bliže stavivši ruke oko moga struka što je Jane primjetila, ali vješto izignorisala.
"Znam ja to, draga. Ali ako nisi ti, pitam se šta dovraga ti radiš dječače da si toliko pretučen?"
"To se i ja pitam." Na trenutak sam se okrenula prema Hunteru i razočarano ga pogledala, prije nego što sam se široko osmjehnula Jane. "Ali nije to trenutno bitno. On i ja ćemo imati razgovor."
"I bolje. Bojim se da kako je krenuo, ja sama neću biti sposobna da mu zaliječim sve te rane." Uzdahnula sam i na trenutak spustila pogled ne bih li sakrila svoj strah koji je rastao svakim danom. Svakim danom kojim sam očekivala Huntera da me nazove, i da to bude zadnji put da čujem od njega.
"Znam. Znam. Ali... Samo još ovaj put. Obećajem." Jane me je pogledala i ponosno klimnula glavom, kao da je očekivala da ću tako nešto da kažem, a onda je odvukla Huntera u bolničku sobu gdje je počela da mu zavija rane. Ja, s druge strane, sam sjela na jednu od stolica u maloj prostoriji koja je služila za čekanje.
Iz misli mi nikako nije izlazio Hunterov pogled nakon što sam mu priznala kako se osjećam svaki put kada ga nema i koliko brinem za njega. Bojim se. Strašno se bojim za njega. Za ono što bi sebi mogao da uradi ako mu ja na vrijeme ne pomognem. Ali kako dovraga da mu pomognem kada on neće ništa da mi kaže i očito ne želi pomoć? Da, on kaže da neće odustati od sebe dok ja ne odustanem, ali imam osjećaj kao da su to sve prazne riječi kako bi mene skinuo sa grbače jer zna koja sam tvrdoglava glupača.
A ja znam da to jesam. I znam da da ću da budem povređena, ali da li je to meni sada na pameti? Nije. Zato što kada god je Hunter u pitanju, ništa drugo ne dolazi prije njega.
"Evo nas." Oglasio se Jane-in zvonki glas. Brzinom svjetlosti sam ustala sa stolice i zabrinuto prišla Hunteru pregledavajući ga u potpunosti ignorišući ljupku ženu pored nas koja nas je radoznalo posmatrala.
"Da li si dobro?" Upitala sam ga, a on mi se osmjehnuo i uzeo mi ruku u svoju.
"Sada jesam." Nasmijala sam se i odmahnula glavom, a onda se sjetila Jane na šta su mi se obrazi zažarili i stidljivo sam je pogledala.
"Ovaj... Da, hvala ti."
"Nema na čemu draga. Ali mislim da je za vas dvoje bolje da se vratite u školu, zato što će da zvoni za koji minut." Klimnula sam glavom i povukla Huntera u pravcu škole.
"Anđele, možemo samo da se vratimo u moj stan."
"Ne, obećala sam Jasonu da ću da ga čekam pred učionicom."
"Ko je taj lik?" Upitao je i odjednom stao tako da sam se naglo okrenula prema njemu.
"Kako to misliš?"
"Vidio sam kako ste se grlili. I kako te je gledao."
"Kako me je gledao?" Skupila sam obrve, a onda se nasmijala i odmahnula glavom. "Ti misliš... Ne, ne, i ne. Jason i ja smo samo prijatelji. On i ja smo se družili od malena i bili komšije prije nego što se prije nekih 7 godina odselio u Evropu."
"Ne izgleda mi kao da ste samo prijatelji."
"Hunter, Jason i ja smo bili jako bliski."
"To sam shvatio." Prevrnula sam očima i otgnula ruku iz njegove.
"Ako ćeš tako da se ponašaš, onda idi odmah na čas koji imamo. Jason je jako dobar prijatelj i nisam ga vidjela sedam godina." Hunter me je nekoliko sekundi posmatrao prije nego što je uzdahnuo i ponovo mi dohvatio ruku.
"U redu. Pokušaću da se ponašam."