Daria
Ponedjeljak je nastupio, a Huntera nisam vidjela od srijede, one večeri kada me je dovezao kući i kada me je Roy napao sa pitanjima gdje sam bila jer je bilo 10 sati. Ludio je, derao se i ispitivao me zašto mu se nisam javila, a kada sam pokušala da mu objasnim da mi se ispraznio telefon, samo je nastavio da mi predaje lekciju kako ne smijem da budem neodgovorna i kako će sljedeći put da zove policiju bez premišljanja. Zatim je nastupilo ispitivanje sa kim sam bila, na šta sam mogla samo da šutim što ga je još više razljutilo. Jacob je pokušavao da mi priđe, ali sam ga vješto izbjegavala i bez Royeve pomoći s obzirom da me je idiot ignorisao nakon što sam odbila da mu kažem sa kim sam stvarno bila. Ono veče je sve bilo u redu, ali narednog jutra kada sam mu odbila sve ispričati, ili zapravo išta, glupan je odlučio da me ignoriše.
"Do kad planiraš da me ignorišeš?" Upitala sam uzdahnuvši kada nas je uparkirao ispred škole, a on je nastavio da ćuti i da gleda ravno ispred sebe. "Znaš, ne vrijedi ti to ignorisanje. Kasnije ćeš da se kaješ kada odeš u Los Angeles što nisi proveo više vremena sa mnom." Ovo ga je pokolebalo i konačno je uzdahnuo i okrenuo se prema meni.
"Daria, nemaš pojma koliko sam se zabrinuo. Ludio sam. Lara je pokušavala da me smiri, a čak je i Austin mislio da pretjerujem." Prošao je rukom kroz kosu i uhvatio moju ruku. "Ali oni ne znaju kako smo mi povezani. Oni ne znaju... Ne znaju... Koliko te ja volim."
"Žao mi je što sam se i ja ponijela bezobzirno. Ali..."
"Ali mi nećeš reći gdje i sa kim si bila." Nasmijehnula sam se tužno i odmahnula glavom kada je Royu pogled bio preusmjeren negdje iza mene. "Nema potrebe da mi govoriš. Mislim da sam ionako sam shvatio." Skupila sam obrve u potpunosti zbunjena.
"Kako to misliš?"
"Zato što gleda u naš auto od kad smo se uparkirali." Pokazao je bradom negdje u pravcu iza mene i ugledala sam Huntera koji je bio naslonjen na svoj motor, njegov pogled usmjeren prema meni. Brzinom svjetlosti sam se okrenula prema svom bratu i krenula da se opravdam.
"Nije kao što izgleda. Mi smo samo..."
"Ne brini se. Vas dvoje očito neću moći da razdvojim. Ali ako slučajno saznam da nešto mutite.."
"Ne! O bože, ne! Mi smo samo prijatelji." Brzo sam dodala, a Roy je klimnuo glavom.
"I bolje ti je. Ne želim da ga mlatim ovako rano na početku školske godine."
"Jebote, Roy, ne moraš da se brineš."
"Ali to je moja dužnost sestrice." Preokrenula sam očima, ali se ipak osmjehnula i nagnula se da ga poljubim u obraz.
"Idem do njega. Vi me ne čekajte." Izašla sam iz auta, a ubrzo nakon toga i Roy oko kojeg se u samo nekoliko sekundi koliko je meni bilo potreno da dođem do Huntera skupilo čitavo njegovo društvo. Široko sam se osmjehnula Hunteru, kada sam se isto tako brzo i uozbiljila. "O moj bože, šta ti se desilo?"
Osmotrila sam njegovo lice koje je bilo puno modrica i desno oko mu je bilo skoro pa zatvoreno, a donja usna poprilično rasječena. Tek tada sam primjetila da je sav pogrbljen, i da su mu ruke takođe pune modrica. Šake su mu bile pune osušene krvi i ja sam odmah posegnula da vidim kolika je šteta. Nisam ni shvatila šta sam uradila sve dok moja ruka nije došla u kontakt sa njegovom donjom usnom, na šta se lecnuo, ali nisam marila.
"Sa kim si se potukao? Da li zato nisi došao u školu? Ali ovo ne može biti od jedne tuče. O bože, Hunter, reci mi šta se desilo, molim te!" Njegova vilica je radila brzinom svjetlosti, a pogled mu je bio spušten. Šake su mu bile stisnute, a tijelo ukočeno, oči bez emocija.
"To se tebe ne tiče, Anđele." Zgrabila sam ga za lakat i počela vući prema ulazu u školu sa namjerom da iščistim rane koje se on nije potrudio jer su počele da poprimaju jako ružan oblik.
"Hajde, moramo da se pobrinemo za to."
"Ne." Naglo je stao, a ja sam se od toga koliko nas je naglo zaustavio, vratila nazad i sudarila sa njegovim prsima na šta se ponovo lecnuo i zatvorio oči kako bi se doveo u kontrolu. Ja sam se odmaknula od njega i brzinom svjetlosti, nasred hodnika punog učenika, dignula njegiv sivi duks samo kako bih vidjela ogromnu plavu modricu kod rebara.
"O bože... Ti moraš... Doktor... Hitno..." Panika me je hvatala i nisam više bila sposobna da stojim na nogama od užasa koji me je obuzeo. Hunter je odmahnuo glavom i uhvatio me je oko struka kako bi me održao u ravnoteži.
"Anđele, da li si dobro?"
"Da li sam ja dobro?! Da li si ti dobro, jebote?! Hunter molim te, molim te, moraš da odeš do medicinske sestre. Molim te."
"Ne. Nije mi potreban doktor."
"Ali..."
"Nema ali, Anđele. To je moja odluka. Hajde, idemo na čas." Odmahnula sam glavom i odmaknula se od njega.
"Ne, ti moraš kod doktora. Molim te, Hunter, molim te. Ako nećeš za sebe, onda odi za mene. Molim te." Suze su mi navrle od brige koju sam osjećala za dečka ispred sebe, koji opet s druge strane je stajao ukipljeno preda mnom i gledao kako se i prva suza spušta niz moj obraz. On ju je uhvatio, a ja sam se našla kako se utapam u njegovom dodiru, žudim za njim. Zatvorila sam oči kako bih se primirila. "Molim te." Prošaptala sam i nakon toga je nastupila potpuna tišina.
"U redu. Ali nemoj da plačeš." Otvorila sam oči široko i brzo klimnula glavom. "Ja ću da odem do doktora. Ti idi na čas."
"Nema šanse. Idem sa tobom." Uhvatila sam ga za ruku i počela da ga vučem u pravcu školske ambulante kada sam tek tada oko nas primjetila učenike koji su nas gledali sa zaprepaštenjem, čuđenjem i ljubomorom koja je probijala svaki dio mog tijela. "Šta vi gledate? Nemate pametnija posla pa njuškate u tuđa?!" Svi su se istog momenta okrenuli od nas i nastavili pričati. Hunter iza mene se osmjehnuo i stisnuo mi ruku koja je bila u njegovoj dok sam nas vukla prema školskoj ambulanti.
"Nisam znao da si tako opasna."
"Šuti. Ne znaš još kada sam ja opasna."
"Radujem se da otkrijem."
"Odjebi, Hunter." Prevrnula sam očima i nastavila nas vući prema školskoj ambulanti.
***
Nakon nekih 20 minuta, doktorka Jane je izašla sa Hunterom iza. Ona je bila žena u 50-im, vrlo često i prijateljica sa kojom sam često znala da popričam o raznim problemima kao što su prethodni dečki ili koliko Jacob zna biti dosadan. Imala je kratku crnu kovrdžavu kosu i bila je prava bucka, sa smeđim očima kao kod bebe.
"Ovaj ovdje mladić je slomio dva rebra. Ali ne brini se, pobrinula sam se za to."
"Hvala ti Jane." Pogledala sam u Huntera očekujući da joj se i on zahvali, ali je on samo došetao do mene i stao iza toliko mi blizu da je moje tijelo odmah proradilo. Jane nas je pogledala i osmjehnula se misteriozno kao da ona zna nešto što mi ne znamo, a onda nastavila.
"Međutim, bojim se da za njegovo lice ne mogu da se pobrinem."
"Zašto? To ne može biti gore od slomljenih rebara, zar ne?"
"Naravno da ne, draga. Ali mladić mi ne dozvoljava da ga taknem." Okrenula sam se prema Hunteru koji svoj pogled nije uopšte skidao sa mene.
"Hunter, zašto ne daš Jane da se pobrine za tvoje lice?" On je samo slegnuo ramenima i nastavio da me gleda bez riječi. Uzdahnuvši okrenula sam se prema Jane koja nas je i dalje gledala sa tim nekim sjajem u očima. "U svakom slučaju, hvala ti Jane. Ja ću da se pobrinem za ostalo."
"I mislila sam da hoćeš." Klimnula je glavom i odšetala nazad u svoju kancelariju, a ja sam se okrenula prema Hunteru i ljutito ga pogledala.
"Ti sada ideš sa mnom u ženski WC."
"Šta? Zašto?"
"Zato što moram da se pobrinem za tvoje lice, naravno."
"Nema šanse. Ja nikome ne dozvoljavam da mi dira lice. Nikada." Preokrenula sam očima i počela da ga vučem prema žanskom WC-u koji se nalazio odmah pored Janine kancelarije.
"Pa to će onda da se promijeni. Hajde, nasloni se na umivaonik." Hunter me je poslušao, a ja sam iz svoje školske torbe počela da vadim kutiju prve pomoći koju sam uz sebe nosila uvijek zadnje tri godine, na šta on ništa nije prokomentarisao. Međutim, kada sam krenula da mu se približim kako bih dezinfikovala rane, uhvatio je moje zglobove i zaustavio me.
"Rekao sam ti da mi niko nikad, čuješ, nikad, ne dira lice." Slegnula sam ramenima i otrgnula svoje ruke iz njegovog stiska.
"Ja sam izuzetak. Ne brini se, neću ti ništa."
"Anđele..."
"Hajde, hajde. I nagni se malo, vidi koliko si viši od mene." Uprkos tome što je prevrnuo očima, poslušao me je, a ja sam se tada bacila na posao i počela da mu iščišćavam rane. Kada sam došla do njegovih usana preko čije se donje pružala gadna posjekotina, i kada sam je pipnula, primjetila sam da se i Hunterovo kao i moje disanje ubrzalo. Nabrzinu sam, smetena njegovim pogledom koji me je upijao, završila sa poslom i odmaknula od njega srećna što konačno mogu da vratim kontrolu. "Eto ga. Gotovo."
"Jesi sad srećna?"
"Jako."