Daria
"Vau." To je bilo sve što sam mogla da kažem kada sam vidjela gdje nas je Hunter doveo. Ne znam kako je to uspio, niti znam koliko dugo smo se vozili, niti gdje se nalazimo. Sve što znam jeste da sam cijelo vrijeme držala oči zatvorene i da sam molila Boga da me ostavi da živim dok sam stezala Huntera toliko jako da me ne bi čudilo da je svakih par minuta ostajao bez vazduha.
"Prelijepo je, zar ne?" Začula sam ga iza sebe i brzinom svjetlosti klimnula glavom.
"Da... Kako... Kako si našao ovo mjesto?" Došetao je do mene tako da su nam se ramena dodirivala i gledao ravno ispred sebe sa stisnutom čeljusti.
"Bio mi je potreban bijeg. Slučajno sam naišao na ovo mjesto dok sam se vozao." Klimnula sam glavom i pogledala još jednom njegov izraz lica koji je bio zategnut i bez emocija, ali mu je vilica radila brzinom svjetlosti. Htjela sam ga pitati od čega tačno mu je bio potreban bijeg, ali onda se predomislila shvativši da on i u školi bježi od sviju, tako da sam pustila tišinu da zavlada.
Umjesto toga, usredsredila sam se na dio grada iznad kojeg smo se nalazili. Iza nas se nalazila šuma kroz koju se Hunter vozio sve do ove litice koja nam je davala savršen pogled na dio New Yorka u kojem živimo. Sve je bilo osvijetljeno i mali obrisi ljudi koji su se i dalje kretali su izgledali živo, sve suprotno od onoga gdje smo se mi nalazili. Mir. Tišina. To dvoje nas je okruživalo, i zatvorila sam oči shvativši koliko dugo to nisam osjetila. Kada si popularan, što mrzim da kažem za sebe, ne možeš baš da odvojiš vremena za neke stvari koje voliš. Bitno je samo da udovoljiš svojim bogatim prijateljima.
"Šta misliš, hoće li Michelle reći Jacobu za... Da je vidjela tebe i mene?" Upitala sam gledajući ravno ispred sebe u grad. Obgrlila sam se rukama jer sam imala samo duks nadajući se da ću pričom nekako da zaboravim na činjenicu da se smrzavam.
"Jebe mi se za Jacoba. Mogu da ga pretučem bez da trepnem." Napućila sam usne i pogledala ga klimnuvši glavom.
"To znam. Ali molim te nemoj da dođe do toga. Ne želim da..."
"Šta? Da se mali gospodin Savršeni povrijedi?" Njegov glas je bio pun otrova, i tada sam shvatila da pored praznine, njegov ton može da sadrži mržnju. Isto kao što jedina emocija kod njega može da se izvuče jeste isfrustriranost kada nešto ne razumije.
"Ne. Naravno da ne. Ne želim da se ti povrijediš, Hunter." Njegove oči su se razrogačile, ali kao i uvijek, sve je to brzo prikrio i slegnuo ramenima pogledavši ponovo ravno ispred sebe.
"Zašto se brineš za mene? Ja ti nisam ništa."
"To nije tačno. Ti si mi prijatelj."
"A on ti se uvlači u hlače." Trgnula sam se na njegove oštre riječi, ali znajući da ne može da me dotakne jer to nije istina, stavila sam ruku na njegovo rame.
"Oboje znamo da to nije tačno. A uostalom, ti si mi bolji prijatelj nego većina onih koji se predstavljaju da jesu. Pored tebe, imam samo Millie i Roya." Hunter je bio uspravljen i ukočen kao daska, a ja sam ponovo sklonila ruku sa njegovog ramena i spustila glavu.
"Ja ti nikada neću moći biti prijatelj, Anđele. I ti i ja to znamo."
"To nije istina." Brzo sam odmahnula glavom i naljutila se na njega što čak ni nakon svog ovog vremena on sebi ne može da utuvi u glavu da ne može tako lako da me se otarasi. "Ti možeš da me odguruješ, ali ja ću se uvijek vratiti."
"Gledaj..." Okrenuo se prema meni i uzdahnuo prije nego što me je pogledao ravno u oči. "Anđele, da stvarno želim da te povrijedim, uradio bih to, i vjeruj mi, tada više ne bi htjela ni da me pogledaš. Ti me ne znaš i nikad me nećeš znati, zato ti predlažem da sad odustaneš dok imaš prilike. Dok nisam uradio nešto što, vjeruj mi, neću nimalo da zažalim." Zatvorila sam oči u kojima su se nakupile suze i odmahnula glavom.
"Ne vjerujem ti. Ti... Ti me ne bi povrijedio."
"Zar misliš da si mi drugačija od ostalih?" Stisnula sam šake i duboko uzdahnula nekoliko puta kako bih ponovo spojila svoje raspadnuto srce, a onda pogledala ravno u Hunterove oči koje nisu sadržale ni jednu jedinu jebenu emociju!
"Znam da jesam! I ti znaš da jesam! I nemoj misliti da ne vidim šta ovdje pokušavaš, Hunter. Ali nećeš..." Zastala sam i uzela njegovu ruku u svoju. Bila je tako tvrda i gruba, a opet, savršeno se stapala sa mojom, kao da su njegova i moja stvorene jedna za drugu. "Ali nećeš uspjeti. Jer ja sam jedna tvrdoglava glupača."
Nastupilo je nekoliko narednih trenutaka tišine koji su bili isprekidani samo mojim nestabilnim disanjem. Gledala sam u naše spojene ruke sa fascinacijom ne vjerujući kako se svaki dio savršeno sklapa sa svakim, kako njegove grube prave kontrast mojim mekim, kako njegova hladnoća ide savršeno uz moju toplotu. Tolike razlike, a da tako perfektno idu zajedno? Zar je to moguće?
"Ti nisi glupača." Čula sam ga kako je tiho rekao, i tada podigla glavu samo kako bih vidjela da baš i on, sa jednakom fascinacijom kao i ja gleda u naše ruke. "Ja sam proklet što i dalje ne mogu da te pustim." Dah mi se zaustavio i još suza se nakupilo u mojim očima zato što sam uprkos svim svojim ubjeđenjima znala da je u pravu. Kada mu budem dosadila, on će bez problema naći način gdje da me pogodi kako bi me otjerao od sebe. A ja ću otići.
Stisnula sam njegovu ruku i konačno je pustila, gdje je ona pala sa njegove strane tijela. Gledala sam u Hunterove crne prazne oči koje su me posmatrale na taj način da bi se nekome učinilo kao da gleda kroz mene, da me uopšte ne vidi, ali ja sam znala da on pokušava da me pročita. Znala sam da uprkos spoljšanjosti, njegova unutrašnjost je mnogo komplikovanija, mnogo vrelija sa emocijama za koje znam da su tu negdje.
"Mislim... Mislim da bi trebalo da me odvezeš kući. Možeš da me odbaciš do ispred škole, odatle mogu sama."
"Ne." Rekao je i pogledala sam u njega skupivši obrve. "Nećeš hodati sama ulicama New Yorka u ovo doba."
"Kao da je tebe briga. Zar ne?" Nakon našeg malog momenta, njegove riječi od maloprije su mi konačno došle do mozga i bila sam ljuta.
"Ja..."
"Hunter, samo me odbaci do škole. Pozvaću Roya i on će da me odveze kući." Krenula sam da hodam prema njegovom motoru kada me je zgrabio za lakat i zadržao na mjestu. Zatvorila sam oči kako bih smirila svoje prokleto srce koje je počelo ubrzano da kuca, a onda se okrenula prema njemu. "Da? Trebaš nešto?"
"Ja ću da te odvezem kući."
"Nema potrebe. Zar ne želiš što prije da me se otarasiš?" Hunter me je samo gledao nekoliko trenutaka, naše oči zaključane.
"Zar ti nisi rekla da nećeš odustati od mene?" Pogledala sam ga i istrgla ruku iz njegove, a tada svoje dvije prekrstila preko grudi.
"Naravno da neću. Ali sada sam toliko ljuta na tebe i zato ti predlažem da me poslušaš kako ti kažem. Inače..."
"Inače šta?" Primjetila sam da su se njegove usne polako razvlačile u osmjeh koji je pokušavao da suzdrži.
"Recimo samo da stvarno, stvarno, stvarno ne želiš da se suočiš sa bijesom djevojke koja je u menstruaciji." Primjetila sam kako se odmaknuo za korak od mene na šta sam se osmjehnula pobjedonosno. Jebote, šta je sa mnom? Prvo sam na rubu suza, onda sam bijesna, a sada se smijem? I to u samo nekoliko minuta?
"U redu. Ali odvešću te kući." Prevrnula sam očima, ali na kraju ipak klimnula glavom.
"Dobro. Ali Roy ne smije da te vidi ni pod koju cijenu. Poludiće. Jasno?"
"Jasno šefice."
"U redu. Šta onda čekamo?"
***
"Gdje si ti do sada u kurac?!" Začula sam Roya čim sam ušla kroz vrata ugledavši ga kako nervozno hoda po dnevnom boravku. "Znaš li koliko malo mi je falilo da zovem policiju? A mama i tata... Oni neće da urade apsolutno ništa!" Preokrenula sam očima i izula se, a onda bacila torbu na kauč zaputivši se u kuhinju.
"Zato što mi vjeruju. Za razliku od tebe."
"Kako da ti vjerujem kada mi je Jacob rekao da ćeš da budeš sa njim samo kako bi mi javio da mu je Michelle rekla da te je vidjela sa Hunterom!"
"Dobro, kakve veze to ima sa tobom?" Upitala sam otvorivši frižider.
"Kakve veze ima sa mnom?! Daria, da li si ti normalna?! Taj dečko nije dobar za tebe..."
"A Jacob jeste?" Upitala sam naglo se okrenuvši prema njemu sa bijesom koji mi je kolao venama. "Roy, ti ne znaš šta se sve dešava oko tebe."
"O čemu pričaš?"
"Nije bitno. Ionako mi ne bi vjerovao. Kažeš da sam ti bitnija od Jacoba, ali ponekad se pitam da li je to istina." Razočarano sam ga pogledala i uzela teglu Nutelle kao i kašiku, a onda se zaputila u dnevni boravak.
"Daria, nemoj sada da mi govoriš sranja u šiframa."
"Odjebi, Roy, dosta mi te je." Rekla sam i bacila se na kauč, kada sam čula korake koji su užurbano silazili niz stepenice. Bili su to mama i tata koji su nas gledali kao dvoje djece koji treba da dobiju čokoladu.
"Daria? Došla si kući? 10 je sati, ali nema veze. Reci mi kako ti je bilo na sastanku." Dotrčala mi je mama na šta je tata samo prevrnuo očima dok sam je ja zbunjeno posmatrala.
"O čemu ti to pričaš?"
"Dobro ti znaš o čemu ja pričam. Steph, Roy, ostavite nas dvije malo nasamo."
"Mama, Daria i ja smo razgovarali."
"Ne nismo, samo si se derao na mene." On je prevrnuo očima i samo se bez riječi okrenuo, a onda odmarširao u svoju sobu. Tata je pogledao za njim i uzdahnuo.
"Idem ja da pričam sa njim. Daria, ti znaš da se on samo zabrinuo za tebe." Klimnula sam glavom i na trenutak mi je bilo žao što sam mu onako odbrusila, ali ni on ne može da se ponaša kao prokleti pas čuvar. Ne može da me sačuva od svega. Kada je i tata nestao iz vidika, mama mi je otela kašiku i teglu i počela sama da jede gledajući me uzbuđeno.
"Mama, zaista, nemamo o čemu da pričamo."
"Oh, ma daj. Zbog kojeg si to dečka ostala ovoliko kasno?"
"Mama..."
"Daria, meni možeš da kažeš. Mogu da ti pomognem da urazumiš onog tvog brata koji je kao pas čuvar." Prevrula sam očima i klimnula glavom pogledavši u TV na kojem je bio neki film na koji nisam obraćala ni najmanju pažnju.
"Znam da Roy misli samo najbolje za mene, ali nekad je to stvarno previše. Imam osjećaj kao da mi diše za vratom, prati svaki moj pokret, ne mogu ni da imam prijatelje dok ih on ne odobri. I nekako, meni je to sve ove godine bilo u redu. Ali kada sam odbila da ga poslušam kada mi je rekao da se ne družim sa Hunterom..."
"Da li je to taj dečko?" Klimnula sam glavom i blago se osmjehnula.
"Da. On je, kako Millie kaže, super ultimativni loši dečko naše škole."
"Uh, takvi su najbolji. Zato sam ja i završila sa tvojim tatom."
"Ozbiljno?" Klimnula je glavom i oblizala kašiku prije nego što se osmjehnula i pogledala u pravcu gdje je tata otišao prije nekoliko minuta kako bi pričao sa Royem.
"Mhmm. Istina, bili smo dosta oboje siromašni, ali on je uvijek bio sa tom svojom grupom, glavni u društvu, upadao u tuče. Misteriozan... valjda me je to i privuklo njemu... Ali uglavnom, hoću da ti kažem da je Hunter možda samo neshvaćen."
"Upravo tako. Većinu vremena jeste dosta bezobrazan i ne želi da priča, i apsolutno uživa da mi vadi živca, ali imam osjećaj da prodirem do njega."
"Da. Potreban mu je neko ko neće tako lako da odustane od njega."
"Mama, ja sam mu već obećala da neću da odustanem od njega, a on je rekao da on neće odustati od sebe dok god sam ja tu." Mama me je nekoliko sekundi posmatrala sa nekakvom emocijom kao da zna nešto što ja ne znam, kao da je već shvatila šta se dešava.
"Drago mi je da si to uradila, malena. Ali želim da te upozorim da put do oporavka je dug i na njemu možeš i sama da se slomiš."
"Da. Znam. Ali spremna sam da uzmem taj rizik zato što znam da ćemo on i ja zajedno da pređemo te prepreke. Neću mu dozvoliti da se slomi."
"Nisam govorila o njemu draga." I prije nego što sam uspjela da shvatim šta to znači, ugledala sam tatu koji je silazio niz stepenice.
"Daria, mislim da onaj tvoj blizanac neće da se smiri do ne popričate."
"U pravu si. Idem da vidim kako je." Tata je klimnuo glavom prije nego što se bacio na mamu na kauč, a ona je počela da vrišti i da se smije kao luda. Pa ipak, iako je izgledala kao da je apsolutno pukla, tatina ljubav koja se jasno ocrtava mu u očima nije jenjavala ni najmanje.
Nasmijala sam se na njihovo ponašanje, a onda se sa malim osmjehom zaputila do Royeve sobe u koju sam kao i inače ušla bez kucanja. Ugledala sam ga kako sjedi na svom krevetu sa glavom u rukama i polako mu prišla obgrlivši ga oko ramena.
"Žao mi je, sekice." Klimnula sam glavom kada me je obgrlio čvrsto obmotavši svoje ruke oko mog tijela.
"I meni je žao. Trebalo je da ti javim da sam dobro."
"Možemo li samo sve da zaboravimo?" Upitao je i upalio TV, a ja sam klimnula glavom i nasmijala se kada sam vidjela da je prebacio na 'Tom and Jerry'.
"Uz 'Tom and Jerry'?"
"Kao u stara vremena."