Daria
I dalje ne mogu da vjerujem da mi se Hunter izvinio, loši dečko New Yorka kojeg su svi smatrali usamljenikom koji niti nije zaslužio da ima prijatelje. Njemu je bilo potrebno samo da mu neko pruži šansu, da mu pomogne da skine masku, da sruši zidove koje je očito jako dugo vremena nosio. I sama znam da sam na veoma dugačkom putu da probijem do pravog Huntera, ali imam osjećaj da je on toga vrijedan. Sve cure su lude za njegovim izgledom i pokušavaju da pridobiju njegovu pažnju svojom odjećom, ali se ne usuđuju da mu priđu jer se i same boje.
Bila je srijeda, a Millie i ja smo sjedile na jednoj klupi vani za vrijeme velikog odmora. Oko mene je bilo još dosta osoba zajedno sa mojim bratom koji je kao po običaju bio u centru pažnje. Jacob se vratio u školu i sjedio je sa moje druge strane previše blizu za moje sviđanje, ali nisam htjela ništa da komentarišem. Umjesto toga, kako ne bih izbrbljala nešto za šta sam znala da ću da zažalim, trpala sam usta sendvičem koji sam uzela iz karantene.
"Daria?" Začula sam Jacoba pored sebe i okrenula se prema njemu sa punim ustima.
"Hmmm?" Nasmijao se na šta sam ja preokrenula očima.
"Prvo pojedi to pa da mogu sa tobom normalno da razgovaram." Već me je nervirao sa svojim naređivačkim tonom, ali sam ga poslušala i nastavila žvakati neko vrijeme prije nego što sam progutala hranu.
"U redu, sad kad sam sposobna za razgovor, reci šta želiš." Jacob se nagnuo prema meni, i i prije nego što sam stigla da se odmaknem, ostavio je poljubac na moj vrat na šta sam se naježila razrogačenih očiju.
"Tebe, Daria, uvijek tebe." Šapnuo mi je u uho na šta sam duboko udahnula i zadržala dah čekajući šta će dalje da kaže, a kada nije i dalje mi dišući u vrat, odlučila sam da preduzmem stvar u svoje ruke.
"I-i šta još želiš?" Pogledala sam ga samo kako bih vidjela zao osmjeh na njegovom licu. Pretpostavljam da je on moje zamuckivanje shvatio kao znak da mi se sviđa, što uopšte nije bilo istina. Bila sam prestravljena njegove blizine, a nisam ništa mogla da uradim zato što sam znala da Jacob uvijek ima spremnu osvetu.
"Želim da dođem lično po tebe u petak." Pogledala sam ga zbunjeno dok je njegov pogled počivao na mojim usnama.
"O čemu pričaš?"
"O zabavi na koju si mi obećala da ćeš doći. Sjećaš se?"
"Ah, da, da. U redu. Ne... Doći ću sa Royem..."
"Roy će biti zauzet, bojim se."
"Sa čime?"
"Rekao mi je da ću ja da te odbacim na zabavu zato što on ima posla. A ti znaš kakva tvoj brat ima posla." Klimnula sam glavom i ljutito pogledala u Roya koji se smijao sa svojim društvom nasuprot mene, ne obraćajući pažnju na mene i Jacoba koji smo bili previše blizu jedno drugom za moje sviđanje.
"U redu." Odustala sam uzdahnuvši, znajući da mi iz ovoga nema spasa i da ću biti primorana da budem sama sa Jacobom samo nakratko. Zar ne?
"Hej, Daria." Okrenula sam se i pogledala u Ellie koja me je gledala sa zlim osmjehom dok je sjedila pored mog brata. "Primjetila sam te često u društvu..."
"Ellie, kunem ti se, ako ne umukneš, neće se dobro završiti." Bio je to Roy koji je upao još jednom da me spasi. Ja sam samo sa gađenjem pogledala u djevojku koja se i dalje zvala mojom prijateljicom nakon što se prema meni ponašala kao da sam vreća otpada. Jacoba je međutim, nažalost, njena izjava zainteresirala.
"Sa kim si je vidjela u društvu?" Upitao je i ispravio se, a njegova ljubomorna strana se pokazala i više nego očito. Ellie je pogledala najprije zabrinuto u Roya jer nije htjela da ga naljuti, a onda u Jacoba jer je htjela meni da napakosti.
"Ma ja... Sa... Ovaj..."
"Ellie, s kim si vidjela moju sestru, tačno?" Upitao je Roy, ali sam znala šta radi kada me je pogledao sa malim osmjehom. Prijetio joj je diskretno, što je ona sama shvatila jer nije glupa.
"Ma znaš, sa..."
"Vidjela me je sa Katy." Oglasila sam se i prije nego što sam stigla da razmislim šta sam to upravo rekla, a onda sam se okrenula prema Jacobu i nasmiješila mu se. "Vidjela me je sa Katy. Znaš koliko Ellie nju mrzi." I to je bila čista istina. Ellie je mrzila svaku moguću curu koja nije bila u popularnom društvu, ali je mrzila i takve cure ukoliko su bile ljepše od nje. Kako bih Jacobu dokazala svoju iskrenost, stavila sam svoju ruku na njegovo rame i osmjehnula mu se nježno. Kada se konačno opustio, brzo sam povukla ruku i malo se odmaknula od njega.
Nakon toga je ostatak velikog odmora prošao relativno dobro bez ikakvih problema, a ja sam nastavila u miru da jedem svoj sendvič i pričam sa Millie koja je bukirala let za Italiju i već sutra više neće biti u New Yorku.
***
Bila sam sama kod ormarića nakon što je završio odmor jer je Millie otišla ranije kući kako bi se spremila za svoj put. Pored nje sam imala još mnogo prijatelja, ali sam se uvijek osjećala kao da su svi oni više Royevo društvo nego moje. Tako da sam preostalih pet minuta što su mi ostali, odlučila da stojim pored ormarića i ponavljam lekciju zato što mi je učionica bila tek nekoliko koraka odaljena.
"Hej, Anđele." Poskočila sam i okrenula se za 180 stepeni kada su mi knjige i papiri koje sam držala u rukama poispadali. Brzo sam zatvorila svoj ormarić i čučnula kako bih pokupila svoje stvari.
"Jebote, imaš li osjećaja?" Upitala sam iznervirano, podignuvši pogled prema Hunteru koji je držao ruke u džepovima i gledao me veoma ljutito. "I još na to sve nećeš ni da mi pomogneš? Vau, baš ti hvala." Prevrnula sam očima i nastavljala skupljati papire.
"Za tvoju informaciju, Anđele, ja nikome ne pomažem, a ti nisi drugačija od ostalih." Rekao je drsko, na šta sam se lecnula kada sam se sa pokupljenim stvarima podignula. Bila sam ponovo povrijeđena, ponovo zahvaljujući Hunteru.
"U redu, Hunter. Slušaj me. Ako si došao ovdje samo kako bi mene nervirao i kako bi vrijeđao, onda molim te idi. Nemam živaca da te trpim."
"Ali imaš živaca da trpiš onoga jebenog lika koji te je uvrijedio?" Razrogačila sam oči i ukočila se.
"Jacoba? Ne, on i ja smo samo..."
"Nemoj da glumataš, vidio sam kako se grlite pred školom."
"Ne, to nije bilo..."
"Ne mogu da vjerujem koliko si jebeno naivna, Anđele. Taj dečko je nevolja." Pogledala sam ga ljutito jer mi nije dozvolio da završim, a onda su me njegove zadnje riječi rasplamsale.
"A ti nisi? Hunter, da me samo saslušaš..."
"Samo... Jebote." I nakon toga je odšetao pored mene potrudivši se da zapne za mene ramenom. Okrenula sam se za njim i poviknula:
"Idiote!" A onda tek tada shvatila koliko osoba gleda u nas, što me je samo još više razljutilo. Zašto je Hunter toliko čuđenje? Ja ga ne vidim kao ništa osim kao prokletog crva koji samo gleda kako da se uvuče pod kožu i izgrize mi živce. "Šta svi gledate?! Zar nemate svoja posla?!" I svi su se okrenuli posramljeno na šta sam klimnula glavom, a onda počela da se krećem prema učionici koja je bila nedaleko od mog ormarića, gdje sam naslonjenog na vrata ugledala Huntera koji se blago smješkao u mom pravcu, a onda se okrenuo i nestao.
Pa ipak, iako je imao taj svoj ispad jer mi nije dozvolio da se objasnim, mada ne znam ni zašto bih njemu trebala da se objašnjavam, odlučila sam da ponovo sjednem pored njega. Cijelo vrijeme me je gledao bez ikakve emocije na licu, ali sam znala da se pitao šta jebeno ja radim kraj njega nakon što me je još jednom u nizu povredio. Iskreno, na to pitanje ni sama ne znam odgovor. Pogledala sam sa strane prema njegovom stolu, i tada se široko osmjehnula.
"Nabavio si knjige?" Primjetila sam da se naglo ukočio, ali je njegovo lice bilo kameno kao i uvijek.
"Da. Mislio sam, pošto si mi tutor, da će da mi trebaju."
"To je sjajno. Mislila sam danas poslije škole ponovo, imamo tri sata prije mog treninga..."
"U redu, ne treba mi tvoje brbljanje." Široko sam se osmjehnula i potapšala ga po ramenu.
"Moraćeš da se navikneš na to." I tada je nastavnik ušao u učionicu, a ja sam se okrenula prema tabli iako sam cijelo vrijeme osjetila pogled koji mi je probijao lobanju.
***
"Da li si sada shvatio?" Upitala sam Huntera koji je klimnuo glavom, a ja sam se ponosno osmjehnula i pružila ispred njega svesku sa zadacima. "A sada ćeš sve ovo da uradiš."
"Molim?" Upitao je pogledavši me na taj način kao da su mi narasle tri glave. "Jesi li ti normalna? Nema šanse da ovo radim, tu ima više od 20 prokletih zadataka." Slegnula sam ramenima i pogledala u bibliotekarku sa malim osmjehom izvinjenja zato što se Hunter proderao, i to ne samo jednom u toku proteklih sat i po vremena koja smo u biblioteci. Shvatila sam da ako nešto iz njega može izvući reakciju, onda su to stvari koje ne razumije.
"Znam. Ali imaš još sat i po vremena pa ti predlažem da se baciš na posao."
"Jebem ti. Mogu li barem da uzmem predah?"
"Ne." Odgovorila sam odmah i široko mu se osmjehnula, na šta je prevrnuo očima, ali me ipak poslušao i bacio se na posao ne rekavši više ništa što me je zapravo začudilo. Ne bi me iznenadilo da je uzeo svoju torbu i ostavio me jer mu je bilo dosta rada, samo zato što mu se može. Ono što nisam očekivala jeste da ućuti i jednostavno me posluša, i tada sam shvatila da smo konačno napravili korak naprijed. Dosta mali, ali za Huntera koji ni sa kim u ovoj školi ne priča, moram da priznam da sam ponosna na sebe.
Podbočila sam se i osmatrala njegovo lice sa strane, koje je nekako što više gledaš u njega, izgledalo još savršenije što nikako ne bi trebalo biti moguće. Njegove crne oči su bile oštro fokusirane na svesku ispred sebe dok je olovku držao u ustima i grickao je. Zagrizla sam usnu kada sam shvatila koliko to izgleda seksi bez da sam shvatila šta sam uradila. Nastavila sam da pomjeram svoj pogled sa njegovih usana na njegovu oštru vilicu koja je izgledala kao da bi mogla da siječe, a onda na njegovu kosu koja je izgledala i više nego meka.
"Šta je? Šta buljiš?" Trepnula sam par puta prije nego što su mi se obrazi zažarili kada sam shvatila da sam besramno gledala u njega upijajući svaku nesavršenu liniju koja ga je činila savršenim... Da li to uopšte ima smisla?
"Čekam da završiš. Šta bih drugo radila?" Hunter je odmahnuo glavom i ponovo se skoncentrisao na svoj posao, a ja se nakon toga nisam usudila da ga pogledam. Umjesto toga sam, kako bih sebe zaposlila, izvadila telefon i upalila ga sa namjerom da igram Temple Run, kada sam vidjela poruku, i to od Jacoba.
Hej, ljepotice. Imam nešto važno da te pitam. Kada možemo da se sastanemo? Jacob
Namrštila sam se kada sam shvatila da je poruka poslata tek prije nekoliko minuta.
Nisam sigurna. Trenutno sam zauzeta. Daria
Gdje si? Tvoj brat mi je rekao da nisi kod kuće. Jacob
Prevrnula sam očima na njuškalo kakvo je mogao biti, prije nego što sam se sjetila da moram da izmislim nekakvu dobru laž.
Kod Millie sam. Daria
Super. Biću tamo za 10 minuta. Čekaj me ispred kuće. Jacob
Panika se raširila u meni dok sam razmišljala kako da se izvučem iz sranja u koje sam se uvukla.
Ne, nema potrebe. Ionako još malo imam trening. Šta kažeš da me pokupiš poslije treninga? Daria
Super. Jacob
Uzdahnula sam i nervozno prošla rukom kroz kosu ne vjerujući šta sam upravo uradila. Znala sam da mi Jacob piše i želi da se sastanemo samo iz jednog razloga-ne želi da odustane od toga da budemo zajedno. Rekao mi je čak i da će da se prijavi na isti fakultet kao i ja, što je iskreno poprilično zabrinjavajuće. Mislim, njemu je u stvari svejedno na koji će fakultet da ide i hoće li uopšte ići na jedan zato što nasljeđuje nekakav lanac firmi koji je godinama u njegovoj porodici.
"Šta ti je?" Začula sam Huntera i nabrzinu se okrenula prema njemu.
"Molim?" Nisam ga razumjela jer sam bila previše preokupljena mislima pa mi je nekako zvučalo kao da je mrmljao.
"Pitao sam te, šta ti je?" Osmjehnula sam se što sam šire mogla i slegnula ramenima.
"Šta bi mi bilo? Sve je u redu? Život i sve, ma znaš. Normala čista." Nisam imala pojma šta brbljam od nervoze, a nije ni Hunter koji mi je dao pogled koji bi mogao da se usporedi sa pogledom statue. Bez emocija.
"U redu..." Razvukao je, a onda se nagnuo prema meni. "A sad prekini svoju glupu glumu i ne zajebavaj se sa mnom. Šta nije u redu?" Razrogačila sam oči na trenutak ne shvativši kako lako me je pročitao, a još više zato što je insistirao da zna šta se dešava, ali sam to brzo prikrila jednim ogromnim osmjehom.
"Ja glumim? Molim te." Odmahnula sam rukom i preokrenula očima kao da je to najapsurdnija stvar na svijetu, na šta se Hunter ponovo odmakao od mene i prekrstio ruke.
"Da, glumiš. Vidio sam da si se s nekim dopisivala i kad god bi pročitala poruku, izgledala si kao lovina pred lovcem." Progutala sam pljuvačku i spustila pogled, osmjeh mi je spao sa lica čim je to rekao, ali sam odbijala to da priznam.
"Rekla sam ti da je sve u redu, nije mi ništa."
"Anđele, da li te neko maltretira?" Podigla sam pogled u manje od jedne sekunde kako bih pročitala njegov izraz lica, ali osim vilice koju je čvrsto stiskao, izgledao je kao i inače, bez emocije.
"Ne, ne." Ali čak sam i sebi zvučala neuvjerljivo jer sam znala da ono što Jacob meni radi jeste neka vrsta maltretiranja kojoj ja dozvoljavam da izbija iz kontrole, i Hunter je to shvatio.
"Nemoj da me zajebavaš."
"Ne zajebavam te." Nisam se usuđivala da ga pogledam u oči za koje sam znala da će da me progutaju u svoju prazninu.
"Anđele..." Tiho je prošaptao moje ime na šta sam ponovo podignula glavu.
"Da?" Uzvratila sam podjednako tiho, i tada je uslijedilo nekoliko sekudni potpune tišine dok sam na trenutak uhvatila nešto što nije predstavljalo prazninu u njegovim očima.
"Reći ćeš mi ako te neko uznemirava?" Upitao je i moje srce je ubrzalo, a disanje postepeno postajalo sve teža radnja dok sam gledala u njegovo lice koje nije sadržalo ni trunke bilo kakvog osjećanja, a glas mu nije bio ništa drugačiji što me je navelo da se pitam da li sam umislila da je on možda... Zabrinut za mene? Ne, to nije moguće. Znam da prodirem do Huntera, ali isto tako i znam da on ni nakon svega neće toliko mariti za mene.
"Da." Klimnula sam glavom i pogledala u svoje ruke koje su blago drhtale.
"Obećaješ?"
"Obećajem."
"Anđele, pogledaj me u oči." I jesam. Ali ponovo, one su me gledale bez ijedne emocije, opet, a ja sam se našla preplavljena istim. "Obećaj mi da ćeš mi reći ako ti neko bude smetao."
"Obećajem." Ponovila sam bez da sam razmišljala jer sam znala da govorim istinu. Zaista bih mu rekla, i hoću, ako Jacob večeras pređe granicu što bi moglo biti vrlo moguće.
"Dobro. A sada mi reci ko te je uznemirio." Brzo sam odmahnula glavom. Prebrzo. I Hunteru to nije promaklo pošto je primakao svoju stolicu mojoj i ponovo unio svoje lice u moje.
"N-niko."
"Meni ne možeš lagati. Samo mi reci šta je bilo." Uzdahnula sam i zatvorila oči razmišljajući da li da mu kažem ili ne. Kada sam ih ponovo otvorila, spustila sam pogled na svoje i dalje drhtave ruke koje su mi davale do znanja koliko zaista Hunterova blizina utiče na mene.
"Jacob... On... Umm... On me je pozvao večeras da izađemo." Hunterove obrve su se skupile prije nego što je vilica počela da mu radi kao luda dok se trudio da obuzda ljutnju. Bila je to jedina emocija koju sam pored praznine ikad očitavala u njemu.
"I? U čemu je problem? Mislio sam da ti se on sviđa." Osmjehnula sam se i odmahnula glavom.
"Naravno da mi se ne sviđa." Ovo je još više zbunilo Huntera koji se još više unio u moje lice.
"Ali vidio sam vas danas na velikom odmoru. Dirala si mu ruku i..."
"Znala sam da sam jedina koja može da ga smiri. Ali inače ne mogu uopšte da ga se otarasim. Roy i on su prijatelji od malena i on ne vidi Jacoba uopšte kao prijetnju. Čak štaviše on želi da nas dvoje budemo zajedno."
"Ti to ne želiš?"
"Naravno da ne. Jacob je dosada i nema osjećaja za prostor i mrzim kada me pipka..."
"On te pipka? Bez tvoje dozvole?" Upitao je stegnuvši sto.
"Da, ali navikla sam." Rekla sam slegnuvši ramenima iako sam znala da to nije istina.
"Zašto ga ne odbiješ?"
"Šta?"
"Za večeru. Rekla si da te je pozvao."
"Ah, da." Osmjehnula sam se kada sam shvatila da sam se pogubila tako lako u Hunterovoj prevelikoj blizini.
"Nije to jednostavno. Jacob je dosta uporan i... On je veoma osvetoljubiv."
"A šta je sa tvojim bratom?"
"Roy je glup kad su u pitanju njegovi prijatelji. Nekad se pitam ima li on uopšte mozga u svojoj glavi." Hunter je nekoliko trrenutaka gledao u prazno preko mog ramena, prije nego što se konačno odmaknuo, a ja sam konačno bila sposobna da normalno dišem.
"U tom slučaju, imam ideju."