Nedelja
"Još samo malo..." mrmljam dok na vrhovima prstiju pokušavam da dohvatim žitarice sa vrha police. Naprežem se, ali bezuspješno. Na kraju, iznervirana zbog svoje malenkosti uzimam stolicu i uspem se na nju i sa ogromnom lakoćom uzmem kutiju i narugam se polici jer sam uspjela dohvatiti pahulje.
Uzimam mlijeko i zdjelu te napravim sebi musli i krenem nazad u dnevni boravak gdje sam već uključila svoju omiljenu jutarnju emisiju šoping kraljica.
Danas na moju sreću nemam trening, Eliot je odlučio da me poštedi očigledno još uvijek pod utiskom da sam jako slabo i da se trebam odmoriti. Napravio se skroz drugačiji program za naš trening i sada svakog drugog dana imamo seanse, ali su malo napornije, no učinkovitije.
Svejedno, iako imam odmor odlučila sam otići na gimnastiku kako bih se rekreirala barem malo.
Nakon doručka sam se otišla spremati za gimastiku. Navučem na sebe crne tajice i majicu te kosu svežem u visoki rep. Pogledam na sat i vidim da je deset sati, Suzanne je htjela da se nađemo na kafu za par sati...valjda ću stići naprati jednu seansu.
Ulazim u teretanu i uputim se u prostoriju za gimnastiku. Poluprazna je. Na jednom ćošku su stojale dvije djevojke. Pozdravim se sa njima i odem na drugu stranu gdje se namještam za vježbe.
Čim sam počela sa istezanjem djevojke napustiše prostoriju tako da sam ostala sama. To mi je dalo dodatnu slobodu i mir. Uživala sam dok sam se istezala i osjetila kako me mala bol prolazi kroz mišiće, ali je bila i ugodna. Zaboga, nisam se dugo ovako osjećala dobro i zdravo. Punim plućima sam disala.
A onda shvatim da je to sve zbog Eliota. I Suzanne. I zbog moje tvrdoglavosti. Ma da, koliko god tražila još izgovore, toliko znam da je zapravo besmisleno bježati od prave istine. Da nisam upoznala Eliota i njegovu bahatu stranu ne bih sad bila ovdje. Ne bih na kraju krajeva uopšte razmišljalja o njemu. On je davao teške vježbe i uvijek sam mislila da je to radio zbog osvete, a zapravo je htjeo upravo ovo što sada osjećam-duševni mir i zadovoljstvo. Ugodnost u svome tijelu.
Nisam oduvijek bila zadovoljna svojim tijelom, imala sam viška kilograma i na nekim mjestima masnoću koju sam prekrivala slojevima odjeće. Sada, iako još uvijek to nije nestalo osjećala sam se tako lijepo u svome tijelu i zdravo. Kad se vidim u ogledalo znam da sam mnogo jaka i stabilna žena koja ide prema tome da ostvari svoje ciljeve bez straha.
"Chloé donesi mi onu vodu iz roze torbice i požuri!" Okrećem se i vidim nažalost jako poznato lice. Tina. Eliotova djevojka. Sama njena pojava me učini napetom i odviše iznerviranom.
Odmjeri me svojim smeđim očima sa gađenjem i krene na par metara stati da vježba.
"Ah ko sve danas ide u teretanu...", pomrmlja dovoljno tiho, ali i glasno da je čujem.
"Kakav ti problem sa mnom imaš?" Ustajem se i stanem nasuprot nje. Stane i ona pa namjesti ruke na svoje kukove. Odmjerava me pa vidim usiljeni umjetni osmijeh.
"Nisam se tebi uopšte obratila", kaže piskutavim glasom. Prevrnem očima.
"Znači pričaš sama sobom? Izvini, nisam znala da imaš taj poremećaj, rijetko da nekog sretnem takvog", kažem nevino i nasmijem joj se. Na licu joj vidim da ju je moj odgovor isuviše iznervirao.
"Bože kako bi te pukla pleskom", procijedi i krene na drugoj strani sobe.
"Bježiš od mene? Šta je bilo? Ne želiš da se suočiš sa mnom?"
"Ti kučko nemaš prava da mi se obraćaš, niti da mom dečku dođeš blizu. Neće ti uspjeti da mi ga uzmeš", govori malo povišenijim glasom.
"Kao prvo ko si ti da se dereš na mene? A kao drugo imaš jako bujnu maštu, nije mi uopšte namjera da ti ga uzmem", kupim stvari i dođem ponovo do nje. Prekrižila je ruke bijesno me gledajući.
"I još jedna stvar, još jednom me nazovi kučkom vidjet ćeš kako će ti onda ta kučka da pokaže svoje kandže."
Izlazim iz prostorije u trenutku kad ulazi još jedna plavuša, vjerotvatno njena prijateljica. Bijesno se provlačim kroz hodnik i tražim izlaz. Treba mi vazduha.
Mobitel mi zazvoni pa vidim da je to Suzanne. Javim se.
Gdje si djevojko? Čekam te.
"Idem iz teretane. Ode do stana da se nabrzaka sredim i stižem", govorim još uvijek iznervirana zbog prijašnje situacije.
Tek? Joj šta ću sa tobom...požuri se.
Prekidam poziv i još više ubrzam korake da stignem. Sreća moja što imam kondicije sada, pa stignem do stana za manje od osam minuta. Uletim pod tuš da se saperem, uzimam čistu odjeću i uspijem se našminkati malo prije nego li izletim opet iz stana.
U kafiću je Suzanne sjedila na terasi vani i čačkala na telefonu. Sjedam nasuprot nje i udarim je po naočalama.
"Jebi se, ne diraj mi naočale!" Bijesni na mene zbog toga, a ja se samo nasmijem i naručim sebi kafu.
"Opusti se mala, ko je tebe unervozio?" Upitam je.
"Niko me nije unervozio, otkud ti to?"
"Oh ma daj Suzanne, znam te sedam godina, govori!"
"Niko me nije unervozio kažem ti", kaže i uzima gutljaj kafe. Iz kafića izlazi muškarac u dvadeset i osmim godinama, crnokos sa zelenim očima. U bijeloj košulji koja mu se priljepila od Adamovo tijelo. Prilazi za našim stolom i samouvjereno se smješka.
"Suzanne, bilo mi je drago te vidjeti i zaboravila si na ovo...", kaže i odloži ispred nje ključeve od njenog stana. Suzanne ga prostrelji pogledom ne govoreći ništa, ali u tom pogledu sam vidjela i odviše veliku privlačnost. Muškarac je bio nagnut prema njoj dok je odlagao ključeve sporim pokretima.
"Vidimo se", pomrmlja joj spuštajući pogled na njene usne.
"Nadam se nikad", odvrati bijesno, na šta se on samo nasmije i okrene prema meni te klimne glavom kao neki pozdrav i odlazi sa našega stola.
Pogledam u Suzanne koja je zabezaknuto gledala za njim. Prekrižim ruke i nastavim da gledam u nju čekajući da i ona uhvati moj pogled. Nakon što se vratila nazad u realnost i shvatila da je gledam samo slegne ramenima.
"Ni riječi da si sad zucnula", kaže ozbiljnim tonom i uzima ponovo kafu u rukama.
Nervirala me sad. Opasno. Nije joj prvi put da je negirala neke stvari, a svjesna je da nisam glupa i znam kad laže. Nastavila sam da šutim i da je gledam u nevjerici.
"Prestani me gledati kao da sam počinila zločin", kaže već iznervirano.
"Opet to radiš", kažem najzad i uzimam također gutljaj kafe.
"Koje to?"
"Znaš ti", kažem iznervirano. Opet slegne ramenima i namjesti naočale na nosu.
"Ne želim o tome", pomrmlja.
"Kako hoćeš."
"Daj Dijana nemoj se sad i ti ljutit", kaže smoreno. Prevrnem očima i zovem konobara da naplatim nam kafe.
"Ne ljutim se, baš me briga. Nastavi slobodno tako da bježiš od svojih osjećanja, uopšte me ne zanima", govorim dok uzimam stvari da krenem nazad u stan. Danas sam dovoljno živaca izgubila. Željela sam samo odmor od svega.
Suzanne me šutke otpratila pogledom. Znala je da sam u pravu, ali nije željela priznati. Ušla sam u stan i bacila se na namještaj u dnevnome boravku da odmorim od svega. Sklopila sam svoje oči i ostala u slušanju tišine.
A/N
Helou. Nastavak je tu, nadam se da vam se dopada.
Žao mi je što ne izbacujem redovno, ne znam šta mi se dešava kad nemam nikakve volje da pišem, ali valjda će se to da promjeni.
Ljubim vas sve. ❤