Letim. Ljudi moji točno letim, moje noge uopće ne dodiruju zemlju. Kako iziđem iz auta naslonim se dupetom na vrata i pokušavam udahnuti. Živ sam! Živ i tako prokleto sretan. Svako moje krvno zrnce vrišti ovog trenutka, vrišti od energije koja ga hrani. U pravu je moj stari Tole, pa on je uvijek u pravu i proklet neka sam što ga nisam ranije poslušao. Zna on što je njegovom djetetu u krvi, što mu dijete ispod kože nosi, bolje nego to blesavo dijete samo. Vidim ih sve da silaze od gore, pa se zajurim prema svom starom i zagrlim ga, dignem ga od zemlje, a on se smije na sav glas.
– Stari nemam riječi! Ne znam kako da ti zahvalim za ovo! Ti si čudo od čovjeka. Pa ti si moj anđeo. Ti si zakon! – on me lupka po leđima dlanom, a onda me pusti pa ga pogledam, oči su mu pune suza. Naslonim čelo na njegovo.
– Hvala ti što me voliš toliko. Hvala ti što si oduvijek bio najbolji otac na svijetu. Hvala ti što si izliječio moj duh i moju slomljenu psihu. Hvala ti Tole na svemu.
– Ne zahvaljuj mi sine moj, ti si mi sve što imam. Ništa mi nije važnije od tvoje sreće. Od vaše sreće. – dlan mu je na mom srcu, a suza se spusti niz obraz – Nema toga što ne bih uradio za svoje sinove. Obojica, a jedan. Vaša sreća je moja sreća.
– Znaš da te volim najviše na svijetu stari?
– Znam, sinko, znam. To je osjećanje obostrano. – obriše suzu pa skrene pogled ka ekipi koja prilazi – Sada je došlo vrijeme za neke druge ljubavi Maksime. Daj sve od sebe i pripitomi tu malu zvjerčicu. Divna je to cura sine, obojica to znate. – Damjan priđe pa me stegne, sad ovaj mene odigne od zemlje, usput me izvata za dupe uz seksi uzdahe. Idiot.
– Pa jebalo te sve Maksonjo sad si kompletirao svoj imidž Feniksa. Sada si se konačno ponovo uzdigao. Ponovno si onaj stari jebem li ti trunčiće, evo suzice mi oči rose, smrade! Tak' sam sretan zbog tebe stari. – svi pružaju ruke i čestitaju mi, nisam siguran da li mi čestitaju na tome što sam postao vlasnik ove staze, ili na tome što sam pobijedio bol i ponovno sjeo u svoj auto, ali tko ga jebe osjećaj je divan. Ona samo stoji lomeći prste, a kad se svi raziđu, podigne pogled ka meni. Priđem joj i uhvatim je za ruku.
– Jako sam sretna zbog tebe Maksime. Ovo je veliki korak za tebe, znam to. I za mene isto. Dugo sam mislila da kada te sljedeći put budem vidjela u tom autu, da ću samo željeti da se desi bilo što da te lansira do Japana, što dalje od mene, od ove države, od svega. Kako se samo sve promijenilo. Sada samo osjećam ogromnu radost kada vidim osmijeh na tvom licu, kada vidim kako ti je ovo trebalo da se vratiš sebi. Kada čak i uz ovu graju mogu čuti koliko ti srce sretno udara.
– Srce sretno udara iz dva razloga ljepotice. – kažem pa se još privučem k njoj – Jer je ponovno u rukama držalo volan svog auta i jer sada u rukama drži tebe. – uhvatim je oko struka, pa se poput jastreba srušim na njene usne. Ljubim je i nije me briga da li nas gledaju, da li ona uopće želi da je ljubim, ma nije me briga za ništa. Ni što tko misli, a ni što ona misli. Moja krv gori i ovog trena nema toga što ja ne mogu. Apsolutno mi ništa sada ne može pokvariti ove trenutke.
– Isuse, Maksime udavit ćeš čivavu! – čujem seronju kako viče, a ona prekine poljubac, pa se nasmije naslanjajući čelo na moje.
– Ne slušaj ga. Pusti me da te ljubim. Pusti me da ovog trena obojica uživamo u tvojim usnama.
– Maksime... Neugodno mi je. Svi su tu. Otac ti je tu.
– Ma ponašaj se kao da ih nema. Osim, ako ne želiš... da te ljubim. – ona šara očima, ne zna što bi rekla, znam da je ona takva cura i da joj je sad naugodno, pa otpustim malo. Mada ne želim. Toliko sam sretan da ništa drugo ne bih radio sada, nego uživao u njoj, da nagradim sam sebe što sam se dozvao pameti.
– Nije da ne želim, samo...
– Oprosti. Znam da sam budala. Evo upristojit ću se, ali samo ako mi obećaš da ćeš mi dopustiti da te izvedem na večeru. Večeras. Ubrzo. Što prije. – odmahne glavom pa se nasmije
– Dogovoreno. – poljubim joj čelo, pa se okrenem ostalima.
– Pa, društvo drago, nemate pojma koliko sam sretan što smo svi tu. Što ste danas ovdje sa mnom da podijelimo ovaj osjećaj svi skupa. Ovaj moj divni otac zna da me pretvori u pekmeza vrhunske klase, da mi razvali dušu pa postanem emotivan i ujedno eksplozivan. Hvala vam ljudi što ste ovdje. Jeste li već vidjeli sve ovo? Jeste vidjeli ovu ljepotu? Moja je. Moja je i sreći kraja nema. Ti, mali seronjo, – kažem pa uprem prst u Kikija – hvala ti što si mi dovezao zmaja. I neka ti je jasno da je to bio prvi i posljednji put da si vozio moj auto. – on se isplazi, a Damjan ga zagrli pa mu rasčerupa kosu – Hajde ljudi idemo ovo zaliti, idemo proslaviti ovaj divan dan. – ona mi stegne ruku i osmijehne se
– Dan kada je kralj staze ponovno zajahao svog zmaja! – svi zaplješću, a ja je privučem uz sebe.
– Ne znam kako sam se osjećala danas Lana. Ne mogu to riječima opisati. Jednostavno... Ma, ne znam. – ona zapali cigaretu i otpije kavu.
– Ma bila si ekstra sretna kada si ga vidjela na toj stazi, priznaj!
– Bila sam. Bila sam sretna onako kako nisam nikada zamišljala da ću biti. Bila sam tako sretna zbog njega, njegovo me ponašanje rasplakalo nekoliko puta. Ljubav između njega i Todora je nešto predivno. Taj čovjek zaista voli svog sina više od ičega. Sve je to toliko emotivno da nisam jednostavno mogla ni zamisliti da osjećam išta drugačije nego ono što smo osjećali svi. Sreću, ponos, ushićenje.
– Ma osjetila si ti bogami i zapaljenje kada te Maksim zgrabio pa te umalo poševio na sred jebene staze.
– De, marš budalo kako uopće možeš tako što reći? Nije uopće bilo tako. Mislim Lana, jebote, nisi normalna. – vrućina mi udari u obraze, koja koza bože me sačuvaj.
– Ma daj mala, nemoj da se praviš fina. Zahrđala si. Treba te malo prodrmati, a kud ćeš boljeg za to od tvog dva u jedan frajera.
– Nema tu dva u jedan Lana. On nije Mario. On je Maksim.
– Bravo curo! Shvatila si to. Pa, bravo još jednom.
– Mnogo sam griješila Lana. Željela sam Maria nazad pod svaku cijenu. Željela sam da Maksim ispašta zbog njegove smrti. Željela sam... Ružne stvari. Nije to bilo u redu. Sada znam. Znam da iako Mariovo srce kuca u Maksimovim grudima, to ga ne čini osobom kakva jest. On je zbilja divan iznutra i izvana i Mariovo srce Lano nema ništa s tim. Zbilja sam mnogo pogriješila u vezi njega. I, istina, pustila sam ga blizu i pustila sam sebe njemu, jer sam željela komadić Maria uz sebe ponovno, ali to je bilo krivo. Svaki trenutak proveden s njim jasno je govorio kakav je, i jednostavno sam osjetila duboko u sebi da me Mario napušta i da me ostavlja u rukama svog brata. Da mi daje zaklon, da mi daje sklonište od bola, da mi daje priliku da se oboje izliječimo, skupa. On mene, ja njega. I...
– Sviđa ti se Maksim, priznaj! Ne mislim fizički, jer nema tu što da ti se ne sviđa. Isti je Mario. Ono 90% su isti. Sviđa ti se on. Njegova duša, njegovo sve. – ako je ne ubijem ja, nitko neće. Koliko me dobro poznaje to je užas.
– Istina je. Sviđa mi se. Koliko sam imala odbojnosti i mržnje u sebi prema njemu, sada je sve to jednostavno nestalo i pretvorilo se u...
– Ljubav! U ljubav sve ti jebem! – skoči sa stolice, baci cigaretu u pepeljaru pa stane ispred mene stegnutih šaka.
– Zaljubila si se. Reci da jesi inače ću da te lansiram na dvadeset osmu mjesečevu rupu.
– Ne znam. Nisam. Jesam. Nemam pojma. Znam samo da osjećam nešto prema njemu. Nešto što ne mogu objasniti, nešto za što još nemam naziv. Mario je to želio, želio je da budem sretna uz Maksima i ja...
– Ma daj ne seri mala. Želiš i ti. Želiš opet osjetiti nečije ruke na sebi, želiš se dati nekome ponovno. On je to u tebi probudio i ne kenjaj k'o grlica. I ne zato što liči na Maria, i ne zato što ima njegovo srce, probudio je to u tebi jer je takav kakav jeste. Divan. I prekini. – pa nisam ni zaustila – Ne otimaj se. Nitko od nas to ne smatra bolesnim. Nitko od nas ne misli da si luda što nakon jednog brata želiš drugog. Jebe ti se što tko misli. Što misli svijet. Mi znamo da su oni bili braća i nitko drugi. Ma nikoga i ne treba da bude briga. Imate pravo biti sretni. Oboje. Idi na tu večeru mala, idi i uživaj u svom čovjeku. Pusti sve ostalo. Mario ti je obećao da će te naći, da će te voljeti zauvijek. Našao te. Ispunio je obećanje. Maksim je to njegovo obećanje ispunio. Pusti k vragu sve ostalo. Dozvoli sebi da zavoliš. Maksim je vrijedan tvoje ljubavi ma što tko rekao i mislio. Vidjela si i sama. Bila si sretna zbog njega danas. Bila si sretna jer je on bio sretan. To je srce kucalo nekim drugim ritmom i tebi se to svidjelo isto koliko i njemu. Ne laži se više Tihana. Trebaš ga. Isto kako on treba tebe. Više sile su vas spojile, ne možeš se s tim zajebavati. Ne možeš ići protiv volje srca to ti mora biti jasno. Tvoje je srce odlučilo. Jedino Maksim može zamijeniti Maria. Jedini on može učiniti da opet osjetiš ljubav. Da opet živiš. Da voliš. Da se predaš njemu. – zapakala bih sada kao kiša, ali ako to učinim ode šminka u materinu. U pravu je moja Lana. Ma, sve je u pravu, svaku riječ. I ja ne prepoznajem samu sebe. Ne znam tko me to tako udesio, tko me okrenuo oko moje osi, ni kako se i kad to desilo. Kako je moje srce počelo osjećati ovu nježnost prema njemu. Kada me ljubio na rivi, kada me držao uz sebe dok smo plesali uz zamišljenu glazbu, kada me poljubio za laku noć? Ne znam, samo znam da mi se sviđa taj osjećaj. Da jednostavno tako mora biti.
– Nemaš pojma koliko me sretnim čini ovo. – kažem i stežem njenu ruku, dok hodamo kroz ulicu koja vodi prema mom stanu, a zvuk naših koraka odzvanja u noći – Ovaj je dan nabijen emocijama, a ovo s tobom je samo šlag na tortu. Sve je kako treba biti. Osjećam to. U svom srcu, u svom tijelu u svojoj duši. I, možda je on obećao i možda ti je to rekao, a da nije znao zapravo... Želim reći, drago mi je što te ovo srce našlo i drago mi je što smo našli jedno drugo. Što nas je spojilo nešto jače od nas samih, nešto veće od svega što nam je poznato. Sretan sam Tihana. Sretan sam i opet živ. Sve se u meni opet probudilo i želim ostati budan malena. Želim ostati budan uz tebe. Ne želim nikada više osjetiti onu tamu i onu bol koja me kidala svo ovo vrijeme.
– Ni ja. – njene lijepe oči gledaju me s toliko osjećanja da mi krv ključa
– Smijem te nešto pitati?
– Pitaj.
– Tihana... Želiš li... Želiš li biti moja djevojka? – ona počne da se smije kao luda – Što je?
– Joj Maksime... Ti si čudo neviđeno!
– Zašto? Što sam loše rekao?
– Pa, ništa. Čudo je što si to rekao. U današnje vrijeme. Pitaš me... – smiri smijeh, pa mi stavi dlan na obraz – Želim! Želim ti biti djevojka. Želim biti s tobom. Ne sa čovjekom koji nosi dio mog čovjeka u sebi, nego s čovjekom koji zaslužuje da bude sretan. – njen me odgovor vine do neba.
– A ti? Hoćeš li ti biti sretna? Sa mnom.
– Mario mi je to obećao, a ja njemu vjerujem. Ako ne budem sretna s tobom, neću biti s nikim. – zgrabim je pa je uzmem u naručje, a ona vrisne.
– Tako sam se ludo zaljubio u tebe! Odjednom. U trenu. Nisam to planirao, ali tako mi je jebeno drago što se to dogodilo.
– I meni! – držim je u rukama i ljubim ovdje, na sred ulice ispred moje zgrade, dok se vrata otvaraju i zatvaraju iza nas i ljudi prolaze, fićukaju, viču i dobacuju.
– Želim te odvesti doma. – kažem pa dignem obrve – Želiš li ići? Unutra. Gore. Tamo, u moj stan. Smiješ li?
– Naravno da smijem. Uz tebe smijem sve. – razvučem osmijeh od uha do uha pa je unesem u zgradu. Sad si moja mala.