– Joj mačkice da znaš da mi je tvoja nježna ručica bila potrebna k'o jebeni melem na moj nagnječeni ponos. Ta luda žena zbilja nije normalna. Sad se osjećam preporođen. – ona odmahuje glavom dok oblači svoje uske hlačice, a ta guza totalno me potjera da ustanem i zgrabim je ponovo.
– Damjane, jebi ga, pa moram da idem, zakasnit ću na sastanak. Nisi fer uopće.
– Ma daj Lanče, kakav sastanak, evo mi ovdje sastančimo od sinoć, jasno ti je da su ti sastanci ono beskonačni, otegnu se k'o muda u kamile, pa vjerujem da ti je bolje da produžiš ovaj ovdje sa mnom nego da ideš tamo gdje te smaraju. Kamile. S mudima do poda. Dosadni. Sastanci. Znaš. – moje su ruke svuda po njoj, a ona uživa u tome. Znam da mora ići, ali ja sam gad i j. mi se živo, na godišnjem sam imam vremena za sve, pa ću da je na sve moguće načine zadržim ovdje, u krevetu, cijeli bogov dan. Ne može ona meni odoljeti, skače mi na kukove i već me obara poljupcima, pa samo koraknem unazad i trucnem na krevet skupa s njom. Joj doktorice Lano, pa ti rođena za mene. Mobitel mi zazvoni i prekine ovaj užareni trenutak. Ona se odvoji od mojih usana.
– Ma nek' zvoni tko ga jebe, ja sam na godišnjem.
– A, možda bi se trebao javiti, netko je uporan, a ja zbilja moram ići Damjaneee...
– Ma ti moraš samo da se ponovno svučeš mala moja, da legneš i da uživaš. Ništa drugo ti danas ne moraš.
– Neki moraju raditi manijače i zaraditi za život. Nisu svi dobro potkoženi kao ti.
– Ma što kenjaš mala zvjerko imaš privatnu ordinaciju, ništa tebi maco ne fali.
– Daj se više javi na taj mobitel, nesitu jedan. – okrenem očima, pa dohvatim jebeno zvrndalo. Todor.
– Ej, Todore, Tole, Tošo, gdje gori?
– Damjane, sine, oprosti što smetam.
– Ma samo reci stari. Mala je baš malo odahnula, ne smetaš. – osjetim udarac u tikvu, a jebla sebe uvrće nosom.
– Čuj sine, trebao bih uslugu. Nije ništa strašno, ne brini.
– Stari i da treba nekog koknuti, za tebe ne bi bilo problem.
– Iju, pa otkud to? Nije, nego, slušaj. Kupio sam poklon Maksimu. Veliki. I želim ga iznenaditi i volio bih kada bi bio uz njega tada. Ono, ti i da nađeš Tihanu, nekako bih volio da budete tamo tada.
– Tamo? Gdje?
– Znaš onu stazu na terenu prema Viru?
– Da...
– Možeš popodne doći tamo s njom? Ono, zvao sam i Marinu i Igora, mali je našao zamjenu, želio bih da njegovi prijatelji budu tamo.
– Stari nemam pojma što si smislio, ali pristajem. Ako je za Maksonju, ima da se nacrtamo tamo. Svi.
– Joj sine hvala ti. Znam da mogu uvijek na tebe računati.
– Vidimo se stari. – šiknem mobitel na ormarić, pa je zgrabim oko struka – Mala, moraš mi naći Tihanu. I odjebi taj sastanak, ostani sa mnom, totalno sam lud za tobom.
– Pa tko me natjera da se s tobom spanđam jebem li ti dan?! – psuje me, pa dohvati mobitel iz torbe – Halo Andrea, Lana je. Sorry, ali morat ću pomjeriti sastanak za sutra. – nasmiješim se pobjednički, a ona mi pokaže srednjak.
– Obožavaš me priznaj! – kažem pa se bacim na krevet i pošaljem joj pusice.
Ležim na ležaljki na terasi, dok sunčan dan samo još povećava moju radost i budan sanjarim o prošloj večeri, dok mi vjerujem osmijeh igra na usnama. Sinoć smo Tihana i ja šetali sa ostalim svijetom po prekrasnim svjetlima instalacije na rivi, baš onako poput pravih parova, uživali u večeri, uživali u zvijezdama, u osjećaju spojenih dlanova. Osmijeh na njenom licu, nešto je najljepše na svijetu, nešto što ništa ne može da kupi, to je nešto samo moje. Želim zauvijek zadržati u sebi zvuk njenog smijeha, ljepotu sjaja iz njenih očiju dok se u njima iskre boje koje lelujaju sa zemlje ispod nas. Sjećanja na prošlu noć samo lete mojim mislima.
– Želiš li plesati?
– Ali nema glazbe.
– Ne treba nam. Zamisli je. Pleši sa mnom Tihana, ova je večer stvorena za to.
Nije rekla Ne, nije rekla ništa samo je naslonila glavu na moje grudi i vezala mi ruke oko vrata. Mogao bih ostati tako zauvijek. Svjetina se oko nas razišla, svi stali nekako u krug, gledaju, smješkaju se i pljeskaju, a ja samo želim otplesati do neba s njom u rukama. Dopješačili smo do njene zgrade, baš kao u nekom filmu, poljubim je na rastanku uz obećanje da se vidimo sutra. Onda sav u svom svijetu krenem na potpuno suprotnu stranu, pa propješačim pola grada i stignem kući skoro pred zoru. Zaspem s osmijehom na usnama i takav se probudim. Kako sam samo cijeli život čekao ovo. Koliko sam samo maštao da ću doživjeti da osjetim ovako nešto. Da taj osjećaj neće biti samo nešto iz knjiga i filmova, nego da ću jednom naći ženu koja će učiniti da se osjećam kao jebeni leptir. Da letim totalno bez smisla sav u svojim osjećanjima. Ne sjećam se kada sam u životu bio ovako sretan. Bio sam sretan uvijek, sve do nesreće, ali nikada ovako. Nikada na ovaj način. Ovo je drugačiji osjećaj sreće. Ovo je nešto iznutra, nešto što te diže, nešto što ti životu daje gorivo, svi moji cilindri ponovno rade. Sve što je hrđa nagrizla, sada je podmazano i sjajno; skoro kao novo. Toliko je toga novog na meni. Nova koža, novi organi, novo srce, novi život. Novi ja. Zvono me trgne, pa se oblačić moje mašte raspline u zraku. Otvorim vrata, a osmijeh mog starog srce mi zagrije.
– Gdje si Tole, legendo! – on me grli i lupka po leđima.
– Nešto si mi raspoložen sinak.
– Zašto ne bih bio? Sve je dobro. Sve ide na bolje stari moj. Konačno se vraćam u život.
– Dobro je. Dobro je to sine moj, ta me vijest vrlo usrećuje. – tupka me po ramenu i smješka se – Čuj sine, želim te odvesti na jedno mjesto. Zbilja bih želio da ideš sa mnom.
– O, ma gdje?
– Pošto i sam kažeš da se vraćaš u život, možda je vrijeme da počneš vraćati svoj stari život nazad. Da pokušaš, da vidiš kako će to ići.
– Ne znam što si isplanirao stari, ali poznavajući tebe, garant je neka ludost.
– Hajde, mali ne zajebaji, oblači se i idemo.
– Ako ti tako kažeš stari. – uzmem novčanik, mobitel, zaključam i pravac za njim.
Vozi nas van grada, pa se spusti dolje sa ceste prije nego uđemo na Vir. Tamo ima jedna staza i jedan zbilja sladak, ali napušten teren. Prije sam tamo često odlazio na trening, a onda se to zatvorilo i poslije nemam pojma što je s tim prostorom bilo.
– Ovdje je ona staza. Stari, pa ne misliš valjda da me ostaviš tu da cmizdrim nad svim ne izvezenim trkama, nad mojom karijerom koja je propala kao i ovo mjesto?
– Ma ne sinak, ne. Hajde, dođi. – krenem za njim, ali čim se primaknemo vidim da je sve uredno, da je pokošeno, okrečeno, sređeno.
– Je l' ovo opet radi?
– Nadam se da hoće. – uđemo unutra, zinem od šoka kao riba.
– Jebote! Kako je lijepo! – sve je sređeno, staze se sijaju, crte su nove, sve je uredno, čisto, novo. Zastavice se vijore na vjetriću, semafor svijetli, Isuse, baš je predivno. Zvuk auta propara moje uši. Taj zvuk! Svugdje bih ga prepoznao. I u snu, i u komi, i da sam mrtav znao bih koji je to zvuk. To je moj auto. Hladno se doveze i stane ispred nas. Ruke mi se tresu, to je moj auto koji tako dugo, ma što dugo, za nas obojicu predugo leži spakovan u hangar. Srce mi udara dvjesto na sat. Ugasi se, a malo govno od Kikija iziđe van. Razvuče osmijeh i baci mi ključeve.
– Evo ti tvoj zmaj seronjo! Nadam se da ga nikad više nećeš ostaviti samog i jadnog, da tuguje k'o ucviljena udovica.
– Smrade mali tko ti dade da voziš moj auto? – on cimne glavom na mog starog.
– Maksime... – stari stane ispred mene, pa iz džepa izvadi neki papir – Znam da misliš da je možda rano za sve, ali ja znam sine da ćeš ti biti potpuno sretan samo kad opet osjetiš ovo. Kad osjetiš adrenalin u svojim venama, kada osjetiš volan u rukama. Mislim da smo u startu pogriješili i da smo te na pogrešan način liječili. Ovo si ti. Ovo je tvoja terapija, ovo je tvoj lijek. Budi ono što jesi, vrati se onome što te pokreće. Srce ti pumpa krv i daje ti život, ali i njemu treba nešto da mu da pogon. – okrene se oko sebe – A to je ovo. – otvorim onaj papir, a oči mi ispadnu. Pa to je vlasnički list.
– Ja sam... Čekaj ti si...
– Ovo je moj poklon tebi sine. Sve ovo je tvoje. Moj doprinos tvojoj sreći i tvom novom životu. Dašak nečega staroga obnovljeno i savršeno. Baš kao i ti. Ova staza ovdje simbolizira tebe sine. I ona je bila slomljena, srušena, bolna i pokidana. Baš kao i ti. I njoj je trebalo malo ljubavi da opet zasja. Sve se može popraviti Maksime, svemu se može vratiti stari sjaj. Želim da i ti vratiš svoj. Zablistaj ponovno sine moj i budi opet Maksim Mladenović. Bolji, jači, veći. Budi najbolje od sebe. – suze mi se sjure niz obraze, nije me sramota, njegove me riječi razdiru na onaj pozitivan način, srce mi tuče, grlim ga dok u jednoj ruci stežem papir na kojem piše da je sva ova ljepota ovdje samo moja, moja privatna staza, moj sopstveni komadić raja, a u drugoj držim ključeve. Onda začujem viku i dreku sa tribine, pljesak i zvižduke. Pustim starog pa se okrenem sav onako rasčerupan i ugledam moje ljude. Svi su tu. Marina, Tihana, Lana, Damjan, Igor, Kiki, Vanja, eno i Kozarac prilazi i priključuje se, ajme meni eksplodirat ću od sreće. Stari se smije, pa sad bih ga udavio zagrljajima, koliko me sretnim učinio. Stegne mi ruku u kojoj držim ključ.
– Vozi Maksime! Vrati svom životu sjaj. – udahnem duboko, priđem mom divnom autu, mom najboljem prijatelju, toj stvari koja mi znači toliko mnogo. Miris unutrašnjosti i osjećaj tih kožnih sjedala, sva ona elektornika, sve me to digne tako jako kao da sam uzeo neki žešći fiks. Pogled mi padne na suvozačevo mjesto, pa mi tugaljivi osmijeh oboja usne.
– Vozit ćeš Maksime! – kažem sam sebi – Vozit ćeš za sebe, vozit ćeš za njih, vozit ćeš za svog oca i svog brata. Imaš nju i još ti samo ovo fali da budeš kompletan. – okrenem ključ, a zmaj zareži. Benzin se u mojim venama uzburka, a kako ubacim u brzinu, ona kresne plamen koji ga zapali. Stisnem gas i pustim se. Ova staza je moja staza u raj!