... Baby, baby, I feel crazy
Up all night, all night and every day I gave you something, but you gave me nothing
What is happening to me? ...
– Sine, halo, što se događa? Jesi li dobro? – čujem starog s druge strane, ali ne mogu progovoriti – Maksime, je li sve u redu? Jako je kasno.
– Jesi li znao? – moja usta se pomjere – Jesi li znao Tošo?
– Što sine?
– Jesi li znao čije je ovo srce u mojim grudima? Reci mi, prokletstvo, jesi li znao? – izderem se na njega, ali umjesto odgovora dobijem samo tišinu.
– Maksime...
– Znao si! Znao si da je to srce čovjeka koji je umro u onoj bolnici. Čovjeka čiju sam nesreću ja skrivio. Zašto Todore, zašto?
– Maksime ne razumiješ... To je jednostavno Bog htio.
– Ma što je htio? Kakav Bog?
– Sine, taj je dečko bio darivatelj organa, on je upisan u registar, kada umre njegovi organi idu onima kojima trebaju da im omoguće život. To srce je njegov dar tebi. On je bio kompatibilan, doktori su uradili analize i...
– Trebao si mi reći stari. Trebao si mi reći...
– Sine, pa kako da ti kažem? Kako bi to podnio?
– Nikako. Baš kao i sada kad znam.
– Samo sam želio da ozdraviš, da se vratiš. I on je to želio zato je onaj dio njega koji ti je falio odgovarao baš tebi.
– Što ću sada Tole? Ona me mrzi... Uzeo sam joj sve.
– Tko? Tko te mrzi?
– Ona koju njegovo srce voli. – ispustim telefon i kliznem dupetom niz vrata. Čujem ga kako me doziva, ali ne mogu više pričati.
– Maksime!!! Maksime kretenu otvori! – a evo i ovoga – Znam da si unutra jebem li ti krušne mrve, otvaraj! Koji mi se vrag ne javljaš? Otvori, rekao mi domar Ivo da te video, ne pravi se lud. – zašuti, a zatim čujem kako moroga i otključava.
– Aha, pederčino, znam gdje stoji rezervni ključ. – upada unutra i šljapa do dnevne sobe. Samo podignem pogled prema njemu, ali ne ustanem – Jebo li te ćaća Zdravko!! Što si to uradio? – prokliže pa do mene, pa me hvata za lice, za ruke, a ja tek onda shvatim da se krv na njima već sasušila. – Maksime sve te jebalo, pa što učini čovječe? – ustane, ode u kupaonu, pa donese mokar ručnik. Briše mi lice, pa odahne. – Dobro je, sve je čitavo. – obriše mi ruke, pa cimnem na bol od posjeklina. – Slomio si cijeli stan!
– Da bar mogu sebe polomiti da krepam odmah.
– Što se dogodilo? Što si učinio? Vratio sam se sa brzog, a tebe nije bilo. Sve sam mislio da si otišao prošetati malu rotvajlericu, ali onda me doktorka Lana napičkala jer je rekla da mala kući proživljava neki blagi slom.
– Damjane... – uhvatim ga za ruku. Stavim njegove prste na moje srce – Ovo ovdje pripada Mariu Vargasu. – oči mu se uduplaju – Ovo što ovdje kuca je on. Onaj čiji glas u glavi čujem mjesecima je on. Ona koju ovo srce traži da ispuni obećanje je... Tihana. – on samo trucne dupetom od pod.
– Pa daj me nemoj... Čovječe, kako znaš? Mislim, nemoguće je znati tko ti je dao srce, to su tajni podatci.
– Ona zna. A, zna i Todor. Rekao mi je.
– Joj brate, jebi ga. Žao mi je.
– Što je to Damjane? Sranje života? Igra sudbine? Zajebancija od Boga? Što? Kako da gledam sada na to?
– Mala te garant sad mrzi još više.
– I treba da me mrzi. Uzeo sam joj sve.
– Ma kurac moj treba! Ne treba. Nisi ti njoj ništa uzeo jebote. Bog joj je uzeo. Uzeo je da, ali nije sve. Ostavio joj je tebe. Tebe s njegovim srcem. Jednu tako jebeno, dobru kombinaciju čovjeka. Znaš što, da sam ja na njenom mjestu ja bih bio sretan. Ličili ste, obojica ste joj bili dragi, on sada i dalje postoji u tebi. Nije umro. Nije nestao. Kako ona to ne gleda tako? Nije je ostavio samu. Ostavio joj je tebe. Ostavio joj je bolju verziju sebe.
– Ja nisam bolja verzija nikoga.
– Jesi i ne seri! Ti si faca, ti si dobar čovjek. Postigao si toliko mnogo u životu. Znaš da voliš, znaš da živiš, moj si najbolji prijatelj. Pa zar to malo govori o tebi? Tko mene može trpiti više od dvadeset godina taj mora biti Bog. Ti si sve što stotine žena želi čovječe. Tebe sanjaju cure širom zemlje jebote. Ma ti si jebeni Maksim Mladenović krele! I ne seri više o tome. Boli me kurac čije ti srce tuče u grudima. Meni je bitno da si živ, da mi uljepšavaš život svojim postojanjem, nitko te ovdje ne smatra krivim za smrt tog tipa. Nitko osim te male. I boli te pišo što ona misli jebote. Neka misli što hoće, ma tko je jebe čovječe. Neću da se truješ zbog te male. Ok, povrijeđena je, boli je, glupa je k'o noć rođače. Glupa kao top, ako odbaci ono što joj je Bog tako velikodušno poklonio. Srce njenog čovjeka u tvom tijelu. Samo bi budala to odbacila. Nije ona tebe vrijedna stari moj. Ništa nije vrijedno tvoga bola druže. Sranja se odgađaju, mi smo tu nemoćni. Njegovo vrijeme je bilo tada da napusti ovaj svijet...tjelesno! Tvoje nije i kraj. Možda se Bog baš predomislio kad je rođak bio negdje na pola puta i odlučio ga vratiti, a nije znao kako. Tada si ti uskočio druže i eto što se zbilo. Obojica ste na neki način živi. Obojica još postojite i hodate ovim svijetom, a mogli ste svirati harfu gore. On od ozljeda, ti od srca koje bi otkazalo. Razmisli malo o tome prije nego nastaviš da kmečiš zbog male čivave. Ona je na gubitku brate. Ako ona smatra da treba da te mrzi i da se drži dalje od tebe, ma pusti je k vragu, nek' ide. Kad– tad će shvatiti da si ti vrijedan srca koje nosiš u grudima. Da si ti dobar čovjek isto kako je bio on. Još i bolji! Zato prekini. Prekini da serendaš o tome kako si ubica, kako si ti nekome uzeo sve. Nikome ti ništa uzeo nisi rođo. Ti toliko mnogo imaš da daš Maksime i to znaš i sam. A na kraju krajeva mi tipa nismo poznavali i mi ni ne znamo kakav je on zapravo bio. Ona kaže da je bio divan, pa tko bi to znao. Mene to ne zanima. Ja tvrdim da si ti divan, a nju boli dupe. Razumiješ? Otkači se svega tog sranja i misli na sebe. Bog je sigurno iz nekog razloga htio da ti živiš. Htio je da budeš ovdje. S njegovim srcem ili bez njega ti si i dalje Maksim Mladenović. Ti si i dalje moj brat. Moj čovjek, moja savjest, moj najbolji frend. – slušam ga i ima istine u tome što priča. Moja me bol gurnula do dna i sam sam odlučio da želim biti tamo. To je zapravo pogrešna odluka. Dopustio sam sebi da me pobijedi bol, da me slomi krivnja i da potonem kao kamen. Sve sam to gledao drugim očima, a možda bi bilo bolje da sam razmišljao kao on. Bog doista jest htio da ostanem ovdje još. Možda on i ja jesmo dobra kombinacija, možda taj tip od gore ima neke planove za nas?
– Ne mogu odustati od nje Damjane. – on okrene očima.
– A Gospe ti!
– Ovo srce je želi, ali i ja je želim.
– Ima ih na stotine Makso. Na stotine koje žele tebe. Što će ti ona koja te neće?
– Ali ja sam njen. I ona je moja.
– Ona je glupa.
– Možda jeste, ali neću odustati od nje. Želim biti s njom.
– Zašto, o pobogu, zašto ludi čovječe?
– Ovo srce joj već pripada, on joj ga je dao. Jasno mi je da njime više ja ne mogu vladati, ali mogu vladati svojim tijelom, a to tijelo želi osjetiti njeno.
– Uzmi bilo koju drugu jebote. Ma, dovest ću ih deset ovog trena.
– Ne želim. – uhvatim se za njega, pa se dignem – U pravu si za sve i hvala ti. Otvorio si mi oči i zbilja bih trebao drugačije gledati na svoje stanje. Neću više kukati. Neću više demolirati stan. Neću se kriviti za njegovu smrt, ali od nje ni u ludilu neću odustati.
... I'm sitting eyes wide open and I got one thing stuck in my mind
Wondering if I dodged a bullet or just lost the love of my life...
– I dalje tvrdim da griješiš Tihana. Griješiš toliko da se daviš u svojoj grešci. Sve što govoriš je totalno krivo. Ti nemaš pojma koliko je ovo sretna vijest. Ovo treba slaviti, a ne plakati zbog toga.
– Ti si luda!
– Ma ti si luda, blesačo. Ti govoriš da je Mario sad zauvijek mrtav jer njegovo srce kuca u Maksimovim grudima! Pa jesi ti glupa ili što? To je on. Shvaćaš li? Ispunio je ono što ti je rekao. Nije te ostavio. Ostao je tu, kraj tebe. Znam da ti sve sada vidiš crno, ali kasnije kada se sve slegne vidjet ćeš da sam u pravu i da ovo sve nije moglo bolje ispasti. Maksim fizički užasno liči na Maria, a sad ima najvažniji dio tvog čovjeka u sebi, što Maksima Mladenovića čini savršenim čovjekom. Mariovo divno srce i Maksimovo... pa, sve divno ostalo, to je kombinacija za poluditi. Ostavio ti je dio sebe u čovjeku koji jedini ima ono što je on imao. Taj najvažniji dio sebe koji je ispunjen ljubavlju prema tebi, nekim je čudom završio u njegovom klonu. I ti sada opet imaš prilike imati kraj sebe tog čovjeka. Najbolje od obojice. Ti si zapravo sretna žena mala divljakušo i umjesto da tu dramiš, da sječeš vene i cmizdriš treba da budeš sretna što ti se tvoj čovjek vratio u skoro izvornom obliku. – zašto ne prestane da priča? Samo me zbunjuje. Njene riječi dopiru do nekog zaspalog dijela mog mozga koji se budi i kao budala prihvaća sve to što ona govori. Usvaja to i imam osjećaj da gazi sve ovo o čemu sam do sada razmišljala, sve zbog čega sam plakala, sve zbog čega sam bila slomljena.
– Lana, u mom snu sam čula Maria. Rekao je neke čudne stvari. Rekao je da se pustim, da budem sretna, da će on naći mir samo tada. Kada ja budem sretna... U rukama njegovog brata.
– Brata? Kakvog brata? Mario nema brata, on je usvojen, koji moj? Nemoj da sanjaš gluposti mala, dobiješ podočnjake onda.
– Rekao je da Maksim nije kriv za njegovu smrt, da ga je od mene uzeo netko drugi. Netko čije je srce puklo od tuge za njim. – ona otrese glavom.
– Snovi su gluposti mala. Ne obraćaj pažnju na njih. – zamota zavoj oko mog dlana i učvrsti ga – Evo ga, kao nova. Zarast će. – uhvati me za ruku i podigne mi glavu – Ova će rana na tvom dlanu zarasti baš kao i ona na tvom srcu. A, zašto će ova brže zarasti? Zato što ćeš je već sutra popodne odmotati i ostaviti je otvorenu. Rane ne mogu zarasti, ako ih stalno nečim stežemo i pritišćemo. Ti tako svoje srce pritišćeš mržnjom prema Maksimu, prema smrti, prema svima. Pusti ga na slobodu. Otvori vrata svog srca i pusti da vjetar isuši tu ranu koja krvari. Dopusti sebi da opet budeš sretna. Sada znaš da to možeš. Nemoj bježati od njega. Koliko god ti bježala, on će te tražiti i ići za tobom. Ono što srce obeća, obeća za zauvijek. Ja znam da ti možeš opet voljeti. A, sada kad znaš da živiš u tom srcu i dalje i da ono kuca za tebe, što više želiš mala? U tom je srcu tvoj dom, a to što je u Maksimovu tijelu to ti je samo jedan plus. Tvoj dom je u palači. Jer to je on. Uvijek je to bio. Ti sada živiš u srcu okrunjenog kralja trkačkih staza dušo. I taj kralj da bi bio sretan, da bi bio ponovno ono što jeste treba svoju kraljicu uz sebe. – sve mi igra pred očima i svega mi ne znam kako da reagujem. Želim li prihvatiti da je istina ovo što govori? Želi li moje srce biti uz njega, ili samo želi biti uz ono što je ostalo od Maria?
– Nemaš što puno razmišljati mala. Poslušaj svoju doktorku. Uzmi si malo vremena, sažvaći sve i vidjet ćeš da sam u pravu. Maksim zaslužuje da ga pustiš blizu.
– Mrzim što neki tamo žnj dio mog mozga govori da imaš pravo.
– Naravno da imam pravo. Znaš to i sama.
– Hvala ti Lana. Hvala ti što si uz mene.
– Uvijek mala. Uvijek. Obećavaš da ćeš pogledati na situaciju drugim očima? Očima koje vide Maksima kao poboljšanju verziju Maria? – uvrnem nosom. Ma kakva poboljšana verzija.
– Ne čujem. Obećavaš?
– Obećavam!
Hvala svima koji prate. Neće biti još puno nastavaka, tako da se družimo dok traje! :-*