Tih nekoliko sekundi raja kunem se svim svojim nikada neću zaboraviti. Taj osjećaj mira, taj osjećaj da je to baš ono što mi treba, da je mojoj potrazi kraj, umirili su moje srce i ono je kucalo sasvim lagano, a u isto vrijeme totalno euforično. Okus tih medenih usana, kao da mi je vratio neka sjećanja, sjećanja na takve iste poljupce, iako ja ne mogu u svojoj glavi da ih nađem. I onda mi jedna spoznaja zaslijepi vid. To je ona! Odgurne me stavljajući dlanove na moja prsa, i dok se ni ne snađem puče šamarčina kao jebena petarda. Glava mi se u stranu pomakla, koliko me zviznula skoro zube nisam progutao.
– Pa, kako se samo usuđuješ? Majmune! – oči joj gore, pa me gurne u stranu i krene se probijati kroz masu do izlaza. Nekoliko ljudi koji su stajali oko nas gledaju me dignutih obrva, neki se smiju. A, u tri materine. Obraz mi bridi, jebote kakvu tešku ruku ima ta sitna mrva, tko se s njom zakači jebo je ježa u leđa. Dozovem se sebi pa krenem van za njom. Izađem i vidim je kako stoji vani, brzo diše i steže šake. Primaknem se, ali ne progovaram. Shvatim da plače.
– Tihana! – trgne se, pa brzo obriše lice.
– Samo produži! Molim te Maksime samo se makni od mene.
– Neću!
– Što? Što nećeš idiote?
– Neću da se maknem. Zviznula si mi šamarčinu, umalo mi nisi zube prošetala, narod mi se smije zbog tebe, e pa neću da produžim, neću da se maknem.
– Molim te Maksime, ne osjećam se dobro.
– Pa, ja se osjećam baš super. Osim što mi glava zvoni, sve ostalo je super.
– Zašto si to učinio?
– Zašto si ti to učinila?
– Što sam ja učinila?
– A, što sam ja?
– Poljubio si me kretenu. Odakle ti pravo? Od svih ljudi na svijetu koji su mogli poljubiti moje usne nakon njega to si morao biti ti! I to na tako prljav način. Na prepad.
– Uzvratila si. Nemoj se praviti da to nisi željela. Jer, ako to nisi željela, onda si jedna od milijun. Nisam ja idiot da ne znam da sve ove cure ovdje žele ono što si ti dobila, a ti se praviš fina.
– Pa zašto onda nisi ljubio neku od njih? Zašto si poljubio mene? Ja te NE ŽELIM!
– Ali, ja želim tebe! – ona poklopi lice rukama – Moje prokleto srce te želi. Ovo tuđe srce u meni želi da te ljubi. Želi da bude kraj tebe i želi... Želi sve s tobom. I shvatio sam nešto. Baš tog trenutka dok sam te ljubio, dok sam bio u raju, shvatio sam da je moje srce konačno mirno. I ne znam zašto i ne znam kako, ali znam da neću više tražiti. Ono obećanje koje je dao onaj čije srce kuca u mojim grudima upravo sam ispunio. – ona zajeca. Primaknem se pa joj pomilujem kosu.
– Rekao je da će je naći i ja je tražim od kada sam se probudio s tim obećanjem. Tražim je iako ne znam tko je. A, sada znam. Sada znam da sam je našao. To si ti Tihana. Ti si žena koju ovu srce traži. I onaj tko ti je obećao da će te naći, da će biti s tobom cijelo vrijeme u meni govori razne stvari. Govori da idem k tebi, da te tražim, da te čekam. Taj glas u mojoj glavi je rekao da te poljubim. Da poljubim tvoje usne, jer su one moje! Koji vrag to znači? Nisu moje. Nikad nisu bile, a opet se sjećam njihova okusa i mekoće. Srce se sjeća. Srce se sjeća tebe. I želi tebe! – njene skupljene pesnice stanu da me udaraju po prsima, dok ona jauče na sav glas.
– Ne! Ne, proklet bio! Zašto? Zašto baš ti? Zašto me Bog tako kažnjava? Pa što sam mu toliko zgriješila?
– Što ti je? Što pobogu govoriš ženo? – ona iznemogla samo padne na mene i čelo nasloni na moje srce.
– Proklet bio Maksime Mladenoviću. – to tako tužno izgovara da bih najradije i ja zaplakao – U tvojim grudima kuca srce mog čovjeka. On je umro, a ti si nastavio živjeti. Ti si njega ubio, a on je tebi dao novi život. Nikada se neću pomiriti s tim. – šokiran njenim riječima samo je uhvatim za ramena, a ona prisloni usne i utisne mali poljubac na moje srce.
– Zbogom Mario. Sada si zaista mrtav. – otrgne se od mene i krene niz ulicu. Ostanem šokiran i praznih ruku, dok mi se u glavi okreće kao na ringišpilu. Što je ona to sada rekla? Je li to istina? Da li zaista srce tog čovjeka kuca u mojim grudima i daje mom životu pogon? Bože, ne! Zaurlam kao ranjena zvijer, krenem prema cesti i zaustavim taksi. Tresem se dok me vozi prema kući, a onda čujem glas u glavi.
- Ne brini, oprostit će. Ona je naša. Ona nas voli. Samo ćemo skupa biti sretni.- Stežem glavu rukama, želim isčupati to sve iz nje. Izađem iz taksija, uletim u stan. Stanem i osjećam da se gubim.
– Proklet bio Maksime!! – psujem sam sebe, pa krenem da lomim sve što mi pod ruku padne. Suze teku niz moje obraze, ali nije me briga. Ja sam ubica. Ja sam ubica i lopov. Ja sam najgora vrsta. Ubio sam čovjeka, ukrao mu život, ukrao mu srce, a sada mu kadem i ljubav. Ja nisam zaslužio da živim. Ako je to istina, ako je njegovo ovo srce u mojim grudima, sam ću da ga isčupam i da joj ga dam. Da joj vratim ono što je izgubila. Da joj vratim ono što sam ukrao od nje.
Oči su mi otekle od plača. Ne znam odakle mi više suza. Izašlo je sve iz mene. Stežem njegovu sliku uz sebe, sliku tih očiju i tog lijepog lica, lica koje dijeli sa prokletim čovjekom.
- Ono čega sam se plašila, ono što sam imala u svojoj glavi, onaj strašni, strašni osjećaj da taj dio tebe Mario, taj predivni dio tebe dan je njemu;njemu koji je kriv za to što sam ostala sama, sama bez tebe zauvijek. I nisam željela vjerovati svom tijelu, nisam željela vjerovati svom srcu koje mi je od prvog pogleda na njegove ožiljke govorilo da je to istina, a sada znam. Sada znam da su te rasparčali, da su tvoje dijelove rasuli po svijetu, a tvoje su predivno, toplo srce dali njemu. I što ću sada Mario? Kuda dalje da idem? Što da činim? Da se zauvijek oprostim od tebe, jer to što tvoje srce kuca u grudima tog čovjeka, to mi jasno daje do znanja da si zauvijek mrtav. Koji su to prokleti ljudi odlučili staviti žrtvu u tijelo ubice, i tako ubici omogućiti da živi? Gdje je tu pravda za tebe, za mene, za nas? Taj lopov i ubica živi, a tebe nema. Zar on stvarno vjeruje da će ispuniti ono što si mi obećao, ono što su tvoje usne zadnje uputile meni? Zar on stvarno misli da ću ga pustiti blizu, da ću biti uz njega, da ću biti njegova. Ja sam tvoja! Samo tvoja! Nikada neću biti njegova. On nije ti. – spustim glavu na jastuk i stegnem sliku još više uz sebe. Sklopim oči i želim umrijeti, želim zaspati zauvijek, jer ne mogu podnijeti ovu bol.
„ Zašto plačeš ljepotice? Jesam li te nečim ražalostio?" čujem njegov glas, ali vidim samo neku svjetlost.
„Mario? Mario, gdje si?"
„Ovdje sam jedina. Tu sam uz tebe. Kao što sam i obećao. Uvijek ću biti uz tebe. Gdje god ti bila, ja ću te uvijek naći. I uvijek ću te voljeti. Samo tebe zauvijek!"
„Molim te, daj mi da te vidim. Tako mi jako trebaš. Sve ovo, ja ne mogu podnijeti ovu istinu."
„Tihana, on nije kriv. Maksim nije kriv za moju smrt. Tako je moralo biti. Moraš to razumjeti. Sve je u redu. Ja sam dobro. Sretan sam. Nedostaješ mi, ali kroz njega ja ću opet biti uz tebe. Opet ću biti sretan kraj tebe."
„Kako nije kriv? Tko je onda kriv? Tko mi te uzeo?"
„ Netko tko je cijeloga života bio bez mene. Netko čije srce nije podnijelo bol i prestalo je kucati od tuge za mnom. Pusti se Tihana. Pusti se i budi sretna. Moja će duša naći mir, kad ti nađeš svoj. U rukama mog brata!"
„Što? Mario, Mario molim te, ne idi, ostani sa mnom!"
Skočim iz kreveta uz vrisak, pa osjetim da me ruke peku. Krv je natopila bijelu plahtu, a ram sa slike smrskan je u komade.
- O, moj Bože...