Beč, Maj 2017
– Gospođice, žao mi je. U komi je već mjesec dana, napretka nema i njegovi organi su počeli otkazivati. Morate shvatiti da dajemo sve od sebe, ali jednostavno on kopni. Ne znamo što ga ubija. Ovo prelazi sva naše mogućnosti. Možemo samo sačekati još koji dan, a onda mu olakšati i pustiti ga da ode u miru.
– Kakvi ste vi to doktori? Kako možete odustati? Kako možete odustati od borbe za jedan mladi život?
– Jednostavno ne znamo što više učiniti. Što god smo pokušali ne vrijedi, vaš zaručnik jednostavno nestaje. – glava mi padne na njega dok tako nepomično leži, dok aparat jedva pijuče dajući znak da je živ.
– Gospodin Mladenović je u istom stanju, ali oporavlja se. Zapravo oporavlja se sve osim njegova srca.
– Ma nije me briga za tog čovjeka! Zašto mi to govorite uopće?
– Gospođice vaš zaručnik umire, ali njegovo je srce zdravo. Puno zdravije od srca gospodina Mladenovića. – šmrknem i dignem glavu prema njemu – Vi znate da gospodin Vargas ima papire kojima daruje svoje organe nakon smrti?
– Što? Kakve papire? Kakve organe? O čemu pričate? – on priđe i pruži mi fasciklu. Uzmem i čitam. Istina je. Mario je u udruzi dobrovoljnih davalaca krvi i darivatelja organa, a ja o tome pojma nemam.
– Vidite, gospođice, morate biti svjesni da se on neće oporaviti. Sve upućuje na to da je hematom u mozgu ozbiljno naštetio cijelom tijelu. Mi to ne možemo popraviti. Možemo pokušati, ali šanse da preživi su jedva dva posto. I ako preživi ostat će biljka. Ne želite mu to. Vi ste zdravstveni radnik shvaćate kakav je život tih ljudi.
– Što vi zapravo hoćete od mene doktore Herzit?
– Želim vas zamoliti, da razmislite o tome da mu isključite aparate dok nije potpuno iskopnio. Njegovim organima možete spasiti nečiji život.
– Ne! – dreknem i bacim one papire na njega – neću ga se odreći, nikada! Bit ću ovdje uz njega, ako treba još sto godina dok sam ne odluči da me napusti.
– Gospođice, vi imate život u Hrvatskoj, imate posao, imate nešto, ne možete sve to izgubiti zbog...
– Jebe se vama doktore što će biti sa mnom! Neću čovjeka kojeg volim... Neću ga ja ubiti! Neću mu isključiti aparate niti ću pristati na bilo što što vi želite.
– Gospođice...
– Samo nestanite! Idite! – jecaji mi zaguše glas, a on se okrene i iziđe van – Neću te ostaviti, nikada te neću ostaviti. Molim te Mario, vrati se. Vrati mi se. Trebam te. Ne mogu živjeti sama, bez tebe u ovom ludom svijetu. Ti si moje sunce, ti si moja svjetlost u tami, samo s tobom sam živa. Ne ostavljaj me.
****
Tri su dana prošla, a oni su svaki dan dolazili da mi nude papire koje bih trebala potpisati da ga pustim da na miru umre, da dopustim da njegovim organima spase druge ljude, ali svi su samo raspirivali moj bijes takvim radnjama. Iziđem van, popijem kavu, toliko dugo živim na kavi i brzoj hrani da sam se već pretvorila u šalicu. Čovjek priđe, pa sjedne kraj mene. Izvadi cigaretu, zapali i ponudi me. Samo odmahnem glavom.
– Teški dani? – kaže na hrvatskom.
– Govorite hrvatski?
– Da. Ja sam iz Zadra.
– Zbilja? I ja.
– Znam to gospođice.
– A tko ste vi?
– Nitko bitan. Čujte. Želio sam posjetiti vašeg zaručnika, ali su mi doktori rekli da bi bilo bolje da prvo vas tražim dozvolu. Kažu da ste vrlo zaštitnički nastrojeni i da ne bi željeli probleme s vama.
– Poznajete Maria?
– Pa, moglo bi se reći. Zbilja bih ga želio vidjeti, ako mi dopustite. – kimnem, a on se nasmiješi.
– Krenula sam unutra, ako hoćete možete sa mnom.
– Hvala vam – kaže, baci cigaretu, ruke obriše maramicom i krene za mnom. Kako otvorim vrata, on stane, na njegovom licu vidim šok kada ugleda Maria. Laganim koracima priđe i drhtavom rukom ga dodirne.
– Nije uvijek izgledao ovako. Znam da vas ovo šokira. On nije ni sjena čovjeka kakav je bio. Iz njega život nestaje, a liječnici ne mogu to da zaustave. – on ga samo gleda, a suze mu krenu padati niz lice.
– Ovo nije moguće! Ovo se ne događa! Mario? Mario sine, nemoj umrijeti. – Ma što on to govori?
– Sine? Što to govorite? Vi niste njegov otac. – on se trgne, pa obriše suze.
– Nisam. Da, nisam, ali... Poznavao sam njegove roditelje.
– Otišli su prerano. Mario je ostao sam sa nepunih devetnaest. – on još jače zajeca.
– Oprostite gospođice, samo ovo tako boli.
– Meni pričate.
– Ovo nije moguće. Zašto me Bog ovako kažnjava? – samo mu pusti ruku i izleti van. Ostanem stajati tamo gledajući za tim čovjekom. Bol je naš veliki neprijatelj. Sjednem uz jega, uzmem ga za ruku i poljubim je.
– Hajde blesane, prestani da izigravaš uspavanu ljepoticu, lijep jesi, ali nisi lik iz bajke. Budi se Mario, hajde, želim vidjeti tvoje lijepe vučje oči. – kako to izgovorim, aparati počnu da pijuču, brže i jače, a sestra odmah uleti unutra. Ne puštam ga i ne mičem se, kada ugledam njegove oči, te dvije sjajne zvijezde, gledaju me, šokirano i u isto vrijeme sa toliko ljubavi u sebi.
– Mario!!! – vrisnem pa skočim i već sam mu tako blizu. Vuče rukom masku sa usta, a kad je svuče, samo se blago nasmije.
– Tihana...– njegov glas je mojim ušima najljepša simfonija – Volim te anđele moj. Uvijek ću. Čekaj me. Naći ću te. Gdje god bila, ja ću te naći. – spustim usne na njegove, a aparat zapišti samo jedan ton, jedan onaj koji nisam željela čuti, onaj koji svira posljednje zbogom zauvijek.
– Neeeee!!!!! – dreknem, a nečije me ruke uhvate i maknu me od njega. Soba je puna doktora, sestara, svi su se sletili oko njega.
– Vrijeme smrti: 15:08h. – više ništa ne čujem, više nisam sposobna za ništa, samo želim ostati tu, na hladnom podu i zauvijek umrijeti s njim. Prekriju ga plahtom i u svega nekoliko trenutaka izvezu ga iz sobe, ostavljajući prazninu tako veliku da je nikada ništa neće moći popuniti.
Zadar, Avgust 2018.
I danas opet nisam živa, i danas me opet samoća i pustinja grle i stežu svojim čeličnim okovima. Uzmem cvijeće i krenem na groblje. Krenem tamo gdje leži njegovo tijelo, iako znam da mu duša nije tamo, ne mogu da ne odem i da budem uz njega. Sve to tako jako boli, iako je prošla godina dana, godina života bez njegovog pogleda, godina života bez svjetla, bez sunca. Njegovo tijelo počiva ovdje, ovdje gdje sam ja, ovdje gdje smo se upoznali u ovom gradu gdje smo se zavoljeli. Toliko planova za sretan život, toliko toga je nestalo. Trebala sam se preseliti k njemu u Beč i tamo smo trebali stvoriti dom i obitelj. Nisam stigla ni otkaz dati na svom poslu, a on je već nestao i skupa s njim nestale su sve naše želje i naši snovi. Nikada više neću biti sretna, nikada više neću naći ljubav kakva je bio on. Moj svijet, moj život, moja prerano oduzeta mladost. Plač me obori i ne mogu više disati. Padnem na hladni grob, hladan je kao i moje srce nakon što je moje ljeto otišlo zauvijek.
– Jesi li dobro? – netko upita – Treba li ti pomoć? – netko mi se obraća i priča, nisam ni svjesna što odgovaram na njegova pitanja, sve dok me ne digne sa zemlje. Kako moje oči ugledaju njegovo lice, momentalno mi se smrači i samo želim da ga udaram sve dok ga ne ubijem.
– Prokleti ubico! – samo to čujem pored tornada koji mi okreće tijelo. Odjurim niz stazu i izletim na ulicu. Neki automobil zakoči ispred mene, pa me otrijezni u trenu. To je bio on. Maksim Mladenović! Prokletinik koji mi je uzeo razlog za život. Onaj koji je preživeo.
– Sjednem u kafić, naručim piće, zapalim cigaretu. Sve ga jebalo kako sam naišao na njega, na čovjeka za čiju sam smrt kriv i kako to da je pokopan ovdje, zar on nije živeo u Beču? Mržnju u očima i glasu te prelijepe djevojke mogao sam osjetiti kao udarce biča po cijelom mom biću. I ne krivim je. Jasno je da me smatra odgovornim za njegovu smrt. Ja sam vozio, ja sam nas obojicu ubio. Obojicu, jer i ja sam na neki način umro tada. Umro je Maksim Mladenović, kralj trkačkih staza, bog brzine i adrenalina. Ovaj što sada ovdje diše kao protuva, on je ništa.
– Maksonjoooo!! – začujem Damjana kako viče dok prilazi šanku – Gdje si ojebino, imal' kakvih koka? – sjeda na stolicu i udara me po leđima – Hej, hej, pa koji to vrag radiš kretenu? Ostavljaj tu cigaretu! – otme mi cigaru iz usta i ugasi je u pepeljari – Jesi ti normalan? Pušiš jebo li te pas! Idiote. Došao sam te pokupiti da idemo na kontrolu, a rođak sjeo puši i... – uzme mi čašu i onjuši – pa, govno jedno konjak cugaš! – samo se presavije preko šanka i istrese ga u sudoper – Daj Mare neki sok da isperem ovom konju želudac jebo li ga tata Zdravko u po seksi dupeta. – ona me pogleda, pa slegne ramenima.
– To je tvoj najbolji frend gazda, ti znaš da se Dami uvijek brine za tebe.
– Ti si Mari izdajnik.
– Ali ti me svejedno voliš šećeru, zar ne.
– A, volim te, što ću. Moja si mala, znaš to i sama.
– Sve su tvoje šećeru. Ima li koja na Zadarskoj županiji da nije tvoja? – okrenem očima – Tako da ne kenjaj nego poslušaj Damjana, popij taj sokić i idi na kontrolu.
– Jebem vas oboje! – srknem onaj gustiš zalijepi mi se za crijeva odmah, fuj odvratno.
– Hajde povratniče s onog svijeta idemo kod one tvoje seksi doktorke da ti to srculence pregleda. I obavezno da joj najaviš da ću ja nju uskoro malo pregledati. Fakat sam sretan što mi je ta mačkica postala pacijentica.
– Mačkica? Zbilja Dami? Ti još žene nazivaš mačkicama, a glava ti je vječito u njihovim...pa, mačkicama.
– Ma ti si totalni luzer Maksonjo. Žene vole kad im tepaš. Hajd polazi zakasnit ćemo. – slušam ga kako melje dok vozi, pa kako može toliko pričati, ja bih već iznutra bio Sahara, ali on ne gasi.
– Čuj jebač, čuo sam da ti doktorka ima novu sestricu. Kažu da je mala bomboničić. I da je solo! Čuješ me, mala, pa bombon, pa još solo. Hvataj to i ne pitaj.
– Damjane, molim te. Nije mi do hvatanja nekih malih, ma koliko one slatke i solo bile. Nije mi do ničega. Imao sam loš dan.
– Koji te jarac sahvatao? Nisi ništa kresnuo već danima? Sredit će tebi čika Gino neku koku, ne brini. Ako si zapao u krizu, ja sve rješavam.
– Ma daj šuti više. – stignemo i popnemo se gore. Doktorka nas sačeka na vratima, pa me primi i pošalje me u sobu za Ekg.
– Sad će doći sestra pa će te spremiti da pogledamo to srculence Maksime. Budi dobar, stižem brzo. Moram se nešto posavjetovati sa doktorom Krunićem. – nasmijem se i odmahnem glavom. Prokleti seronja. Žene ga obožavaju. Skinem košulju, pa sjednem na krevet. Čujem vrata i znam da je sestra tu.
– Hajde da vas sredimo, pa da čujemo vaše novo srce! – kaže pa otkrije paravan, a zatim oboje prestanemo disati.
– Pa, nek' sam prokleta! Opet ti! – opsuje i sklopi oči.
– To si ti. Ti si djevojka s groblja.