Bio sam na vrhu svijeta. Imao sam sve što sam mogao poželjeti. Tko god je makar jednom pogledao neku od auto trka znao je tko sam ja. Svi su znali tko je Maksim Mladenović i kakav je njegov status u svijetu automobilizma. Prepune police nagrada, krcati bankovni računi, nisam kriv što sam rođen bogat, ali sve ostalo što sam stekao, e za to jesam kriv. I nije mi žao. Uživao sam u svakom danu svog života, uživao sam u onome što radim, u brzini, u adrenalinu koji nikada ne napušta moju krv. Godinama sam uživao u čarima i prokletstvima slave, gospodar brzine, okrunjeni kralj trkačkih staza, okružen djevojkama, sponzorima, prijateljima lažnim i onim pravima, dupeliscima i ljudima za koje bih dao život. Taj isti život koji je bio san snova za mene, taj isti život koji sam obožavao živjeti, taj život koji sam tako malo cijenio. Nebo je gorjelo pod mojim nogama, a ja sam bio tamo gore, visoko na samom vrhu svemira, jer moglo mi se. A onda je došao taj dan. Velika nagrada Austrije. Bio je topao, proljetni dan, i kao i uvijek do sada prije glavne utrke morali smo izvoziti probni krug da se na vrijeme otklone nepravilnosti na vozilima, ako ih ima. Stigao sam na stazu, a tamo me dočekala cijela ekipa iz boksa.
- Maks, ovo je Mario! - Willem mi predstavi nekog tipa koji me nenormalno podsjetio na mene u trenu kada se okrenuo. Naše crte lica bile su toliko slične da je to bilo strašno - Mario je danas s tobom na vožnji. On je iz tvog kraja druže. Pobrinut će se za tvoju elektroniku.
- Čast mi je upoznati te zemljače - kaže pa mi pruži ruku.
- Ti si iz Hrvatske?
- Da. Sa Krka, ali već jako dugo živim ovdje, u Beču. Imamo tvrtku za elektroniku, proizvodimo navigacije, čipove, ove, one žice i ta sranja. Ništa spektakularno. - samo gledam u njega i ne mogu vjerovati koliko mi sliči.
- Ono, sorry, ali jesi li svjestan koliko nas dvojica ličimo? - on se nasmije i odmahne glavom
- O, da. Jesam. I moja djevojka je to primjetila. Ono, ona je tvoja, tamo dolje, iz Zadra, a ti si totalni zakon tamo i svi se tobom ponose. Trudim se da joj ispunim san da bude sretna, mada, ne mogu biti Ti, onaj za kim čezne svaka Hrvatica, ali imam tu prednost pa ti sličim, a to mi je sasvim dovoljno.
- Bože, ovo je totalno ludo - kažem, a on pogleda ka tribinama i mahne. Pogledam gore, u daljini vidim neku djevojku, kosa joj je svezana u rep i ima kačket. Mahne i ona njemu, a on sav sretan pokazuje joj rukom na mene.
- Sorry stari, ona bi te zbilja voljela upoznati.
- Ti i tvoja djevojka imate totalno čudan vid veze.
- Ona mi je zaručnica. Ma ne, ne brinem ja zbog toga, samo volim da joj ispunim želje, ako joj je želja da ti stisne ruku jednom u životu, ma posadit ću se na glavu ako treba da joj to ispunim.
- Poslije probe idemo na piće, može?
- Naravno. Hvala blizanče - kaže, a ja navučem rukavice, pa cimnem glavom i sjednemo u auto. Čim brzina počne da struji mojim žilama, više mi ništa nije važno. Osjećam da sam baš ondje gdje trebam biti.
- Za sada sve izgleda odlično. Nema ništa uzbunjujće. Svi senzori rade, lampice su u redu. Hajde stisni još malo da provjerim ovaj čip. - ma meni se ne mora dva puta reći. Stisnem, a on se zadovoljno nasmiješi dok tipka po nekom uređaju. - Super, super je. Bez greške - pogleda me i digne palac u zrak. U tom trenu vratim pogled na stazu i ugledam neku bijelu priliku kako stoji na sred proklete staze dok automobili jure iza mene. I on je ugleda, baci onaj uređaj i skameni se.
- Koči!!! Koči Maksim ubit ćeš je!!
- Koji kurac, što je ovo? - dva auta prođu oko mene, i samo se očešu od tu spodobu, a ona ostane mirno stojati u mjestu. Prestravljen do ibera, stanem na kočnicu, a onda sasvim jasno, sasvim kristalno jasno ugledam lice svoje pokojne majke i začujem riječi: - Vrijeme je da budeš sa mnom!- Mario vrisne i prekrije lice rukama.
- Bože, pomozi nam! Što je ovo?
- Vidiš je? - upitam, a onda osjetim kako mi točkovi proklizavaju od kočenja, od nazad nas udari auto i krenemo letjeti u zrak. Svjestan sam da će ovo bitno gadno, dok se okrećemo na krov i udaramo o granični zid. Udarac odjekne u mojoj glavi poput udara groma. Otvorim oči i vidim sve naopako. Mariu glava krvari, ali njegova ruka se pružila prema meni.
- Bit ćemo dobro. Ne brini druže - stegnem ga za ruku, a zatim izgubim svijest.
***
Bio sam u komi tri mjeseca nakon toga. Kada sam se probudio, nisam znao gdje sam, tko sam, ni što sam. Probudio sam se dezorjentiran, sa mišlju da moram nekoga naći. U mojoj zbrkanoj glavi samo je odjekivalo „Gdje god bila, ja ću te naći!" Što kog vraga to znači?
Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim sve što sam čuo, da prihvatim istinu koja me šibala sa svih strana. Tog sam dana pao u komu od ozljeda zadobijenih u sudaru. Dobio sam tuđa jetra, dobio sam neke dijelove tuđe kože, na ruci, na cijeloj lijevoj strani tijela. Najgore od svega je to što sam i nakon borbe liječnika, ipak umalo otišao nebu pod oblake. Nakon što mi je tijelo prihvatilo sve to, moje srce jednostavno nije moglo raditi kako treba. Bilo je nagnječeno, disao sam na aparate, održavali su ga u funkciji koliko su mogli. Moj se otac pobrinuo da njegovo dijete preživi, potegao veze, dao ogromne pare i ubrzo je zdravo srce opet kucalo u mojim grudima. Tuđe srce! Kako su ga našli i tko je bio čovjek koji mi je dao šansu za novi život još uvijek nisam saznao. Osjećaj tuđeg srca u mojim grudima bio je neopisiv. I dalje sam ja bio ja, ali ne potpun. Moje želje su se promijenile, moje potrebe su bile puno dugačije, sve se okrenulo na drugu stranu.
Šest mjeseci sam proveo u bolnici u Beču, gdje sam saznao da je Mario, isti onaj koji mi je toliko sličio, onaj koji je video što i ja, onaj kojem sam rekao da će sve biti dobro, umro od posljedica udara. I njegovo je tijelo bilo u komi, ali on se nije uspio probuditi. Ubio sam čovjeka. Ubio sam nedužnog čovjeka, i mada je slučaj proglašen nesrećom, ja znam da ću vječno gorjeti u svom sopstvenom paklu, osuđen da nosim njegov život na duši.
I danas sam ovdje, u svom rodnom gradu, godinu dana je prošlo od nesreće, osjećam se dobro, ožiljci na koži su zarasli, ali oni iznutra nisu i nikada neće. Svratim u cvjećaru, uzmem sječene magnolije i krenem na groblje. Moja majka ondje leži već jedanaest godina. Sjednem na klupu ispred njenog groba, sa čijeg me spomenika gleda njena slika. Ovo je prvi put od nesreće da sam došao ovamo.
- Zašto si to učinila? Zašto si rekla da je vrijeme da budem s tobom? Zar je zaista bilo? Zar je bilo vrijeme da umrem? Ako jeste zašto sam preživeo?! Zašto je umro nedužan čovjek, a ja sam još uvijek ovdje? Nikada to neću moći shvatiti majko. I on te video. Video je što i ja. Nisam lud, i nisam to umislio. Ni sada ne mogu vjerovati, ali to je istina. To jesi bila ti. Ti si uzela nedužan život , ne ja, ali moja duša krvari zbog toga. Moj se život promijenio i ja nikada više neću biti isti. - u tom trenu u mojoj glavi opet odjeknu riječi:-Naći ću te. - Stegnem glavu rukama, a srce, to tuđe srce počne udarati glasnije, jače. Ustanem ljut na sebe, na sve ovo sranje i krenem kroz groblje do izlaza. Glasan plač natjera me da okrenem glavu i pogledam odakle dolazi. I onda je ugledam. Sjedi na zemlji, ruke su joj ispod glave, naslonjena je na kameni grob, a tijelo joj se trza od jecaja. Bože, ne mogu da produžim dalje, ne mogu da prođem, noge mi same idu prema njoj. Spustim se, pa čučnem pored nje.
- Jesi li dobro? - ona se prepadne, pa utihne plač. - Treba li ti pomoć? Želiš li da ti donesem malo vode ili nešto? - krene polako da diže glavu brišući lice maramicom. Skloni kosu sa lica, ali ne gleda me.
- Ne. Hvala. Dobro sam.
- Sigurno?
- Da. Sigurno. Jednostavno... Ne mogu prihvatiti da ga više nema. - njen pogled i dalje je usmjeren u zemlju.
- Teško se rastajemo od onih koje volimo. Hajde, dođi, pomoći ću ti da ustaneš. - uhvatim je pod ruku, a ona okrene glavu prema meni. Oči joj se slede u trenutku. Njen šok može se osjetiti u zraku. Izvuče ruku iz moje, tako brzo da se zanese.
- To si ti! To si ti proklet bio! Skloni se! Skloni se od mene!
- Što? Ne razumijem.
- Ne trebam pomoć. Pogotovo ne tvoju. Samo nestani prokleti ubico! - okrene se i žurnim koracima odjuri niz stazu ne okrećući se.
- Pa, koji je ovo vrag bio? Što je ovoj ženi? - skrenem pogled na grob na kojem je plakala, a zatim mi se dah izgubi kada ugledam sliku na spomeniku. To sam ja! - Mario Vargas. - Pročitam, a u glavi mi se zamuti i padnem koljenima na tlo.
- O, moj Bože! To je on!