- Udaj se za mene.
Toliko jako trznem glavom da osjetim oštru bol kad udarim u nešto, a zatim se začuje težak uzdah. Pogledam u Tylera koji drži ruku preko nosa.
- Ubijaš me, ali doslovno prvo prst, a sad i nos.
Odmaknem se od njega i naslonim na drugu stranu stola.
Udati se za njega.
U sekundi me glava zaboli.
Pitao me je i prije ali ovo je nekako drugačije, ovo je mislio od srca. Vidim u njegovom pogledu, u nježnosti prema meni, sve to vidim i opet nisam sigurna da li želim.
- Tyler ja... - zastanem šta da kažem, želim ga odbiti, ali ujedno jedan dio mog mozga želi prihvatiti.
- Selina, ne želim još odgovor. Želio sam da znaš koliko ozbiljno shvaćam ovo, želio sam da znaš da iako ne mogu promijeniti prošlost, budućnost mogu. I ne prihvaćam ju bez tebe.
Gledam u njegove oči i vidim iskrenost, ali opet s druge strane znam koliko je odličan u zavođenju, kad hoće nešto što trenutno nema.
Glavu je nagnuo natrag i tek tada ugledam krv kako mu klizi niz ruku. Okrenem se i uzmem prvo što nađem na pultu, te pružim prema njemu.
Držim ruku ispruženu i pitam se šta je to u ovom čovjeku koji u meni budi luđakinju. Koliko god ga tjerala od sebe on se kao bumerang vraća. I svaki put kad ga i odbijem, strah me da to nije posljednji put. Da će nastaviti bez mene dalje. Želim da se za mene bori, želim da mi dokaže da mu mogu vjerovati životom svojim.
- Selina! - trznem se na njegov glas, i ponovo se koncentriram na njega.
- Šta sad želiš da si lice izribam s tim?
Gledam ga zbunjeno, a on cimne glavom prema mojoj ruci, i tada pogledam što držim cijelo vrijeme, žicu za suđe.
Brzo se okrenem i izbacim ju iz ruke, ja sam spaljena, od početka do kraja spaljena! Pogledam kroz prozor i pogled mi padne na susjednu zgradu koja je par katova niža od ove gdje ja živim. I moj prozor gleda na krov te zgrade. Na krovu stoji neki čovjek, ne vidim ga dobro jer drži dalekozor koji mu pokriva lice.
Traži nešto i kad se napokon umiri jeza mi prođe tijelom. Gledam ga i osjećam da gleda baš u mene. A zatim dok drži dalekozor, podigne desnu ruku i mahne mi. Srce mi u sekundi ubrza i tijelom mi zadrhti od straha.
- Tyler mislim da me netko promatra s susjedne zgrade.
Osjetim snažne ruke oko sebe, kako me povlače u stranu, u tom trenutku se čuje pucanj, metak koji probija staklo, ali znate što je najstrašnija u tom trenutku, zvuk metka koji stvara lagani pisak dok leti jako blizu mog lica, i traži mjesto gdje će nekom okončati život.
- David!
Vrisak se prelomi iz mene, i počnem se otimati da me pusti. Moj sin je u susjednoj sobi!
- Ostani dolje idem ja po njega! SELINA!
Naglo me prodrma i tada stavim svoje oči na njegovo lice.
Bijes isijava iz svake pore na njegovom licu, dok ujedno izgleda prestrašeno. Iako je zaustavio krvarenje nosa, njegova brada je tamno crvena, i izgleda kao luđak! Žilama mi teče strah i gubim dah, mislim da padam u stanje šoka.
- Selina, jesi razumjela!? Ostani dolje!
Kimam glavom i gledam Tylera u akciji, iz đžepa vadi nešto te stavlja u uho. Zatim se spušta jako nisko dok priča sam s sobom. Nakrivim glavu i pitam samu sebe, zašto Tyler priča sam s sobom.
Jesam li ja luda? Ili je on? Možda smo oboje ludi i naš sin je osuđen na nas.
Gubim razum, u meni se gase sve moždane vijuge, te osjećam se kao da više nisam tu, nisam u prostoriji, lebdim. Gledam na cijelu situaciju kroz maglu, više ja nisam ja, i upravo nitko nije pucao na mene.
Sve oko mene nestaje i počnje me okruživati zelenilo, na livadi sam predivno cvijeće me okružuje koji budi ljeto u meni. Sretna sam, osjećam to u sebi. Zatvorim oči i podignem glavu prema nebu i pustim da mi zrake sunca dotaknu i ugriju hladnu kožu. Volim biti ovdje, ovo je sve što sa ikad željela.
- Mama.
Otvorim oči i ugledam dečkića kako trči prema meni, njegovo lice krasi predivni osmijeh, dok iza njega stoji Tyler, njegova pojava u meni budi ponos. Pogled mu je pun ljubavi i sve što želim je da mi priđe i stavi svoje usne na moje. On je moj. Mi smo ovdje sretni! Bez prevare, bez mržnje.
- Selina!
Odjednom se tresem netko me grubo drma, ruši mi ovaj moj predivni svijet.
- Selina, trgni se! Selina!
Ne želim, želim zauvijek ostati na onoj livadi. Želim imati tu ljubav, ali tada osjetim snažan bol na licu i trznem se iz mašte. Kad napokon progledam ugledam Sofiju ispred sebe. Obraz mi bidri od njenog šamara.
- Oprosti, ali morala sam. Izgubila si se!
Tada me opet stvarnost udari i pogledam iznad sebe, gdje je dokaz da me je netko pokušao ubiti.
Gledam u onu rupu na staklu i pitam se kome sam ja zlo učinila. Uvijek sam bila dobra, uvijek puna poštovanja, predobra majka.
- David!
- Tyler ga je odnio van, Gabriel je dolje s svojim psima i onda će se vratiti po tebe.
Tada mi pogled padne na njenu lijevu ruku u kojoj čvrsto drži nešto tamno.
- Sofija šta je to? - pokažem prstom prema njenoj ruci, na prvu izgleda kao da ni ona nema pojma, ali onda mi se nasmiješi prije nego odgovori.
- Pištolj.
- Znaš li ti uopće pucati?
- Zbilja si me to sad upitala!? Naravno da znam, kad imaš oca mafijaša onda je jako važno da znaš upotrijebiti oružje.
- Sofija, netko me pokušao ubiti!
I emocije prevale preko svake linije u mom tijelu, i suze mi navru na oči.
- Kome sam ja zlo učinila?
Plačem kao malo dijete dok pokušavam izraziti sve što osjećam u sebi. Ali premalo je riječi.
Sofija me samo gleda svojim tamnim očima, i kad se začuju nečiji koraci u hodniku baci se prema meni i zaštiti me svojim tijelom dok podiže pištolj i cilja ulaz u kuhinju.
A sve o čemu ja mogu razmišljati je kako mi se jede Nutella. Tako bi ju sada željela. Ona bi me sad dobro utješila, velika žlica nutelle.
- Ja sam! - Tylerov glas ozvoni kuhinjom, Sofija se pomakne s mene i pištolj spremi za pojas svojih hlača te ustane na noge.
Fascinantno je kako je u tako kratkom razdoblju opet prohodala. Kao da su tek jučer otkrili da može pomaknuti nogu, na vjenčanju od Jasmin i Eliot.
Koja je to pak drama bila, onaj strah kad je Jasmin pogođena u ruku, i njeno tijelo kako pada na pod, pa sve do Eliotovog bijesnog vriska. Ali oni su ipak doživjeli svoj sretan kraj. Da li ću ja ikad imati to što imaju njih dvoje?
- Selina!
- Gubi se, mislim da je u šoku. Tu je, a kao da nije. - tiho progovori Sofija.
- Selina! - spojim pogled s Tylerovim očima i vidim koliko je zabrinut. Klekne na pod ispred mene. Svaka crta na njegovom licu je namrštena, svaka pora vrišti opasnost. Na bradi se još nalazi malo krvi, koju nije dobro očistio.
- Jesi tu ljepotice?
Kimnem glavom i nježno stavi svoje ruke na moje lice, te se primakne jako blizu, spoji naša čela.
- Prepao sam se da sam te izgubio, vodim vas kod Eliota, Selina jesi me razumjela?
Opet kimam glavom dok mi niz lice klize suze. Sad prihvaćam od njega sve, pa čak i ovu snagu što mi daje.
- Molim te reci nešto?
Nisam sigurna da mogu, kao da mi je glas nestao.
- Uredu, ne moraš. Možeš li hodati? Moramo brzo otići jer me strah da se ne vrati, i stvarno želim vas što prije odavde maknuti.
Kimam glavom i polako ustajem na svoje noge, ali kao da me ne slušaju.
- Uredu je dušo, ja ću te ponijeti, ako treba nositi ću te cijeli život na svojim rukama.
Stavlja ruke oko mog tijela i podiže me snažno na svoja prsa, svoje ruke stavim oko njegovog vrata. I primaknem nos njegovom vratu, te duboko u sebe udahnem njegov miris. Osjećam se kao da sam napokon došla kući, to uspije malo smiriti moje lude živce.
- Sofija hodaj ispred nas, budi najmanje deset koraka ispred. I vidiš li opasnost slobodno pucaj!
- Ok, braco. Uh molim te da moram pucati! Nisam dugo.
Nestaje ispred nas dok opet vadi pištolj iz pojasa. A tada Tyler krene, hoda brzo ali tako tiho, ponaša se kao da ne nosi nikakav teret na svojim rukama.
Stvari se odvijaju jako brzo, i kad napokon izađemo iz zgrade dočeka nas tri velika džipa i najmanje dvadeset nabildanih muškaraca obučeni u crna odijela. Svaki promatra situaciju oko nas kao da čekaju opasnost.
Vrata od jednog auta se otvore i Tyler me posjedne na sjedalo. Nježno mi dotakne obraz, i poljubi u čelo prije nego zatvori vrata. A tada začujem najljepši smijeh u mom životu. Pogledam u svog jedinog sina i suze mi navru još više. Sekunde su me dijelile da svog sina ostavim bez mame.
Sad je mogao biti siroče.
- Hoćeš ga uzeti? - Gabriel me gleda zabrinuto, dok i dalje Davida lagano škaklja po trbuhu.
Kimnem glavom, i on mi odmah pruži Davida, koji kad me ugleda počne vrištati od sreće.
Uzimam sina na ruke i čvrsto ga privičem na svoja prsa, duboko u sebe uvlačim njegov predivni diječiji miris. Tijelo mi se polako opušta, i toliko sam umorna da bi mogla tako lako zaspati. Čak i dok sjedim ovako.
- Selina, neću dozvoliti da ti se išta dogodi! A onaj tko je pucao na tebe upravo je stavio veliku metu na sebe! - Gabriel mi nježno dodirne ruku, njegova utjeha mi je sad prijeko potrebna.
Tada se vrata otvore i Sofija ulazi te sjedne preko puta mene. Zatim auta kreću i pokušavam kroz prozor vidjeti gdje je Tyler. Ali nije ispred, pogledam natrag u Sofiju koja me gleda s toliko pozornosti.
- Tyler će se brzo vratiti, a vaša sigurnost nam je najbitnija. Vozimo vas kod Jasmin. Ona će te utješiti i bolje je da nisi sad sama.
Tilla, sranje moja sestra možda je i ona u opasnosti.
- Tilla?
- Stric je poslao svoja dva tjelohranitelja da ju pripaze, ne brini.
Jače primaknem sina na prsa i pogledam kroz prozor. Gledam ljude koje prolazimo i pitam se što se dešava kod njih? Da li su se i oni jutros probudili i život im se pretvorio u akcijsku komediju?
Da li bi bila sretnija da sam jedna od njih? Da nikad se nisam spetljala s Tylerom, da li bi bila sretna? Možda bi upoznala dobrog muškarca koji mi ne bi slomio srce. Volio bi me, i imali bi troje djece zajedno, te bi bili sretni dok nas smrt ne rastavi.
Ali opet ne bi imala onda ovog malog anđela u mojim rukama. Ne bi saznala koliko sam ipak sretna, jer Tyler kakav god je, ipak znam da mu je stalo do mene.
- Selina. Jesi dobro? - Sofija me gleda zabrinuto i trgne me iz razmišljanja.
- Jesam!
Šta ja čekam? Šta uopće tražim? Ne želim umrijeti, a da nisam otkrila čari braka. Ne želim više na ništa čekati, želim uzeti svoj život u svoje ruke. Duge godine sam prepuštala svima da se pobrinu za mene, od danas pa na dalje ja sam gazda svog života.
- Sofija, mobitel sam zaboravila.
- Je ti treba? Mogu ti dati svoj da obaviš poziv?
Jesam li dovoljno hrabra? Trebala bi biti, ipak sam se cijeli svoj život suprotstavlja očuhu i mami.
Pružim ruku i ona mi smijesti svoj mobitel na dlan. Gledam u njega i kao da sam primila otrov a ne mobitel.
Kako za sve i svašta imam jezik? A sada kad treba pričati, ja sam totalno njema.
- Selina, jesi sigurno dobro?
Ponovo podignem pogled i gledam u Sofiju, koja razmijenjuje zabrinuti pogled s Gabrielom.
- Kako to da si ti tako hrabra? Ja sam velika kukavica!
- Selina, dušo. - zastane, pogleda kroz prozor, te pročisti grlo prije nego opet obrati pozornost na mene.
- Ja sam prestravljena. Ali nakon teškog odrastanja i zlostavljanja, naučila sam sakriti svoj strah. Naučila sam da iako se bojim mogu biti hrabra, riskiram bez obzira na situaciju. Jer što više razmišljaš manje znaš što želiš. Selina pusti da te srce vodi.
Snažno zatvorim prste oko mobitela i privučem ga prema sebi. Ok nisam spremna nazvati, ali bar mogu biti hrabra poslati poruku.
Otvorim poruke i gledam u prazan bijeli ekran. Zatim natipkam jednu riječ i stisnem pošalji prije nego se predomislim. Sad me srce vodi i tjera, a sutra kako je krenulo možda ni živa ne budem.
Pristajem!