Zavedi me!🔚

Drugo poglavlje

Smijem se toliko glasno da ja mislim da me čuju vani. Napokon sve ima smisla, napokon shvaćam što sam toliko različita od sestre i navodnog oca.

- Selina.
- Hvala ti. Hvala ti Bože.
- Selina.
- Molim?
- Ja, ja te volim.

Znate onaj tren u filmovima kad izgovara te riječi pa nakon tog umre. E pa ovdje se to ne desi.
Eto rekao je volim te, ali ja gledam u njega i zapravo ne vidim nikog.

- Hvala Tom, na predivnim riječima. Ali sada se odmaraj, moliti ću Boga da ozdraviš pa da te onda poštenski mogu izvrijeđati.

Zatim ustanem i izađem kroz vrata. Osjećam se slobodnija, lakša kao da napokon sve u mom životu ima smisla. Kad me mama ugleda, brzim korakom ide prema meni.
- Je rekao šta? Je li dobro?
- Je rekao je nešto, i ne nije umire.

Te prođem pokraj nje, i zaletim se prema Tilli. Snažno ju zagrlim i po prvi put danas imam osjećaj da je moj život opet u mojim rukama.

Kada se smirim napokon se odmaknem.
- Jesi dobro?
Kimnem glavom i okrenem se prema mami.

- Tom mi je rekao da on nije moj pravi otac, je to istina?
Osjećam kako se Tilla umirila na tren iza mene. A onda osjetim blagi udarac u rame dok govori.
- Sretnice. - poklonim joj predivni osmjeh preko ramena.

- Mama?
Ona stoji kao kip, mislim da nas čak ni ne vidi. Ma mislim da mislima nije nikako prisutna u prostoriji.
- Mama?

Ništa, blijedi svaki tren sve više i više. I jednostavno odustanem. Pitate se zašto? Pa kao curica sam uvijek se pitala zašto? Zbog čega me otac ne voli. I sad kad znam razlog dovoljno je za mene.

Kasnije ću se mučiti pitanjima tko je moj otac. I gdje je jebenog cijelo vrijeme bio, dok me je Tom zlostavljao.

Mobitel mi zvoni u torbi, kad ugledam Tylerovo ime sav zrak na tren nestane iz mene. A zatim me udari panika da se nije šta desilo.

- Halo.
- Selina, kako ti je otac?
- Zapravo ne znam nisam ga još upoznala. Je sve uredu kod vas?
- Da je, kako nisi još upoznala svog oca?

- Pa onaj tren kad se mama odmrzne, pokušati ću saznati tko je on.
- Selina, jesi dobro? Da nisi pala i povrijedila glavu negdje?
- Ćao Tyler.

Spremam mobitel natrag u torbu, znam kučka sam, bezveze ga brinem ali nisam mogla odoljeti.
- Je Tom možda rekao da mu ni ja nisam kćerka?

Okrenem se i pogledam u Tillu, ali vidim da se ona samo zeza.
- Nažalost velika je sličnost između vas, mislim samo na izgled naravno.
- Da nažalost.

Okrenem se i pogledam u mamu, a ona i dalje na istom mjestu, stoji i gleda u pod.
- Je li rekla išta?
Tilla odmahne glavom, gledam u svoju mamu i po prvi put sam stvarno bijesna na nju.

Možda sam mogla imati drugačiji život da je odmah rekla da Tom nije moj otac, možda sam mogla imati lijepo djetinjstvo. Ali ne sudjelovala je u odgoju s onim monstrumom.

Sjećam se kad sam mu se prvi put suprotstavila, kad sam prvi put rekla dosta je, jer sam shvatila koliko god bila dobra i dalje neće biti dovoljno.

Imala sam trinaest godina i željela sam imati bar nešto svoje, htjela sam svoju sobu. Najsmješnije od svega soba je bilo na biranje, ali sam morala dijeliti s Tillom.

Čeznula sam za sobom koja je imala malu terasu, i zidovi su bili žute boje. Soba je bila prazna od kad znam za sebe i jedan dan jednostavno sam ga pitala. Ne samo da je rekao ne, nego me je ošamario jer sam imala hrabrosti ga pitati.

Tada nešto u malenoj meni je puklo i uzvratila sam mu šamar, mislim ako se to može tako nazvati. Jedva da sam ga dodirnula, ali je on izvukao remen iz svoji hlača i dobro me nalupao da se opametim. Ali u meni kao da je probudio vraga iz dana u dan sam postajala gora i gora.