Rođena sam u obitelji gdje žena vrijedi jednog jebenog pišljivog boba. Moja majka uvijek se, ili večera biti najsavršenije servirana.
Svi moramo biti u savršenoj odjeći.
Zezam se za ovo zadnje. Al kao da sam živjela u jednoj zajednici koji imaju svoja pravila i ako ne poštuješ bičuju te. Opet se zezam za zadnje.
Ukratko živo sranje, i pobjegla sam čim sam mogla. Otac ne razgovara s mnom ni sestrom, a mama i kad priča razgovor se svodi na, a, aha, ćao.
I zamisli sad im moram javiti da su postali djed i majka. Jebeno nemoguć trenutak. Moram prestati prostačiti jer od kada sam upoznala Tylera postala sam gora od kočijaša.
Gledam u telefon u ruci i mislim da nikako ne dišem, ne zato što se nekog bojim, ne zato što ih ne želim razočarati. Jebeno me briga za to sve, jednostavno ne želim da mrze moju bebu i osuđuju a još ga ni upoznali nisu.
Neću podnijeti ako nešto loše kažu, jer onda ću se pretvoriti u zmiju otrovnica, i mislim da bi ih žive mogla pojesti.
- Samo to učini!
Valjda ako to kažem sebi još najmanje milijardu puta možda i upali.
- Tilla kako je David? - blago povisim ton jer znam da je upravo bio zaspao kad sam odlazila da obavim poziv, na kojem nisam došla još nikako do tipki da ukucam broj.
- I dalje spava. - tiho mi uzvrat, zatvorim vrata i opet napravim krug po sobi. I odjednom mi sine, ja sam njegova mama, dovoljno je ono što ja mislim, zar ne?
Ma koga ja jebeno lažem!
Onaj tren kada mi mobitel počne vibrirati u rukama, panika u tijelu je luđački podivljala u meni. Toliko sam se prepala da mislim da sam se upišala u gaće malo.
A tek kad ugledam da piše mama, eh tada sam se više upišala u gaće!
Ok, Selina sve što trebaš je disati, i javiti se na ovaj jebeni telefon!
Kliznem prstom po ekranu i stavim mobitel na uho.
- Halo.
- Ah Selina Emery, kako mi je drago da sam bar tebe dobila.
Nisam sigurna, možda sam krivo pročitala ime, odmaknem mobitel od uha i pogledam opet prema ekranu. I da i dalje stoji mama. Al opet ona jedina izgovara uvijek cijela naša imena.
- Šta je bilo mama?
- Tata ti je imao infarkt, trenutno smo u bolnici, nije dobro!
Zamrznem se na mjestu, mislim da ni ne dišem, pokušavam osjetiti nešto al kao da svaki dio mog tijela je odsutan.
- Selina, lutko nije dobro u komi je trenutno i doktori kažu da se neće izvući. Pa molim te dođite ti i Atilla se pozdraviti od oca.
Šutim i nevjerojatna stvar se dešava s mnom, znači čovjek je na smrti, moj otac je na smrti, a ja sve što pokušavam se sjetiti da li je učinio i jednu lijepu gestu za mene, da li je ikada rekao volim te?
Da li je ikad pomilovo me po glavi, a da to nije bio šamar?
Da li je ikad bio otac u punom smislu?
I iskreno znam da nijedan od ovih pitanja nema potvrdan odgovor.
- Ok mama Tilla je kod mene doći ćemo.
I poklopim, gle znam što mislite da sam loša kćerka, da se ne brinem za mamu, ili tatu koji očito umire.
Ali jako je teško kad u svojih dvadeset-devet godina života od njih nisam dobila nijednu lijepu riječ, nijednu pohvalu koliko god dobra curica bila.
Kad ležiš u temperaturi a on stoji i vrišti na mene što izostajem jedan dan iz škole. Jedan jebeni dan u cijeloj godini, i krivi mene. Kad tuče mamu pa ju braniš i slučajno se njegova šaka nađe na mom licu. Ni izvinjenje nisam dobila.
I zato stojim tu u sobi i ne osjećam apsolutno ništa. Tišina u meni i oko mene. Otvorim vrata i izađem van, moja sestra i dalje sjedi s mojom sinom na fotelji koji spava kao car na njenim grudima.
- I?
- Nisam ih nazvala, mama je nazvala mene.
- Zašto? Kako to da joj je stari dozvolio?
- Možda zato što je stari prikovan za krevet i ne svjestan.
Gledam kako joj lice postaje zbunjeno, Bože toliko smo slične, a opet po izgledu različite. Moja kosa boje meda, njena smeđa. Moje oči tamno smeđe, njene plave. Usne blago joj pune, i predivni mali prčasti nos. A osmjeh, kada ti se od srca na smije muškarci padaju kao pokošeni.
- Tilla, tata je imao infarkt i trenutno je u komi. Mama kaže da doktori kažu da neće dugo i želi da se dođemo oprostiti od njega.
Izgovorim sve u jednom dahu, jer nisam sigurna da li bi mogla udisati trenutno zrak dok pokušavam otkriti svoje osjećaje povodom ove situacije.
Trebala bi žaliti, plakati, ali i dalje sam kao bijeli papir. Ništa.
Tilla također sjedi napokretno i šuti.
Šta sad? Idemo ili ne idemo?
Zašto uvijek razgovaram sama s sobom?
- Tilla, šta želiš da napravimo? Jesi dobro?
- Zapravo jesam, mislim strašim samu sebe kako ovo sve mirno podnosim.
- To se i meni dešava.
- Nosimo li Davida?
Dobro pitanje, nosim li Davida?
Mogla bi nazvati Tylera da ga pričuva, al onda moram čuti njegov glas. Možda bi Jasmin ga čuvala, ali kako da ju opterećujem kad ona ima vlastiti nogometni klub djece.
- Prestani razgovarati sama s sobom!
- Tilla nisam to radila.
- Jesi uvijek se namrštiš kad to radiš, skoro ti se obrve spoje. U čemu je problem?
- Ne znam, ne bi nosila Davida ipak je to bolnica, krcata je bakterija i virusa i ne želim svog sina razboljeti.
- O moj Bože, znači sve te bolesti jedva čekaju da im ti dođeš.
- Nemoj biti sarkastična!
- Učila sam od najbolje. Nazovi Tylera i neka on čuva svog sina.
- Nazovi ga ti.
- Nisam se ja jebala s njim, i rodila mu sina. Zašto bi ja molim te zvala tvog čovjeka?
- Nisam se ja jebala, bla bla bla glupačo mala. Jednostavno reci da se kupam, a mama ti javila tu strašnu vijest.
- Pa gledano vijest i nije tako strašna!
- Atilla Glory Hard!
- Selina Emery Hard!
I bijesno se gledamo, uglavnom ovako nas dvije funkcijoniramo. Ali toliko smo slične po stavu da često dolazi do ovakvih i gori sukoba. Ali svađa uvijek završava kad si izgovorimo puna ime, jer uvijek treba znati kada stati, prije nego kažemo nešto zbog čega bi požalili.
Teško uzdahnem, te podignem mobitel i nađem Tylerovo ime, ali samo gledam u njega.
- Nazovi!
- Hoću.
Te stisnem, srce mi lupa brzinom munje. A dlanovi mi se znojne. Njegov seksi glas kad se javi i izgovori moje ime, skoro pa da sam svršila. Zato jako prekrižim noge prije nego se to stvarno i desi.
- Selina.
- Tyler, da li bi mogao pripaziti Davida par sati?
- Naravno.
- Ok, ćao.
- Čekaj stani, jesi dobro?
- Ma jesam sve je super.
- Kada trebam doći?
- Odmah ako možeš.
- Dobro stižem za par minuta.
- Ok ćao.
- Selina?
- Molim.
- Hvala ti.
- Za šta?
- Za priliku.
Šutim tren, i nisam sigurna da li sam dobro čula.
- Kakvu priliku?
- Pa da budem blizu tebe i svog sina.
- Ok debilu, ja ti ne dajem ništa, nikakavu priliku nećeš dobiti od mene. Al ako sam te zamolila da dođeš pričuvati svog sina onda to znači da ja nisam u kući! Jesam li bila malo jasnija!
- Selina, uredu je.
- Jebi se, i ti, i uredu je. Samo dođi i kraj priče!
Poklopim i osjećam bijesne poglede u moja leđa. Tilla ne zna cijelu priču, mislim da skoro pa nitko ne zna i bolje neka tako i ostane.
Teško uzdahnem i produžim naprijed, izađem van na terasu i udahnem punim plućima. A zatim ispustim sav zrak iz sebe. Ništa me nije više povrijedilo, nego kad me on izdao.
Čak ni udarci, ni vrijeđanje od vlastiti roditelja. Čak ni svi moji bivši, nitko me nije dirnuo kao on. Ali onda me stavio u mašinu za mljevenje mesa i samljeo, a zatim nahranio pse s mnom.
A opet sve o čemu mogu razmišljati je kako mu dopuštam da me dira. Da trga odjeću s mene. Ja sam totalna glupača. Ne ja sam retardirana glupača.
Gledam grad ispred sebe i sjetim se trena kada su njegove usne prvi put dotakle moje. Onaj tren u kuhinji, kad me je prislonio uz frižider, tada smo postojali samo ja i on. Nitko više.
Opirala sam se, svim snagama sam se opirala njegovom šarmu, ali ipak me je dohvatio. Ipak me je osvojio.
Stojim tu ni sama ne znam koliko dugo. I sve što sam postigla je da plačem nad prošlosti. Da sam bar bila pametnija. Ali onda ne bi imala Davida. Ipak je bolje ovako. Moj sin je trenutno cijeli moj svijet.
- Idemo Selina?
Okrenem se i pogledam u Tillu.
- Naravno, je došao?
- Je odnijeo je Davida u sobu, mislim da je htjeo tebe izbjegnuti. I ja bi te izbjegavala da si se onoliko vrištala na mene.
- Bolje ti je da šutiš!
- Moraš prestati Selina, otjerati ćeš ga, a on te obožava. Ljubi tlo po kojim hodaš.
- Atilla prestani, molim te samo prestani!
- Ok.
Gledam u njena leđa dok odlazi i ipak jače je od mene. Noge me ponesu prema mojoj sobi.
Krenem vrata otvoriti i zastanem na tren. A tada s druge strane čujem njegov glas kako tepa našem sinu.
Lagano ih otvorim, ali on već gleda prema meni.
- Došla sam poljubiti Davida.
Gleda u mene očima lovca i sav zrak u prostoriji nestaje. Njegova crna majica kratkih rukava se zateže svakim njegovim pokretom te njegovi mišići dolaze do izražaja. Slina mi skoro pa curi niz lice koliko je seksi.
Pruža mi Davida ali ja sve što uspijevam napraviti je nagnuti se i nježno utisnuti poljubac u sinovo čelo. Njegov miris je u sekundi oko mene, i ruke mi se tresu od želje da ga dirnem na tren.
Protresem glavom da na tren dođem sebi. Zatim se okrenem na peti i brzim korakom krenem prema vratima kada me njegove riječi zaustave na tren.
- Bježi, bježi ali pobjeći ne možeš.
Izletim iz prostorije kao furija, i mlatim rukama ispred lica pokušavajući doći sebi.
- Selina idemo.
- Da.
Još jednom pogledam prema vratima kao da ću ga vidjeti, a zatim kao i uvijek produžim dalje. Bolje je da ostanemo na ovome. Bolje je da ovo ne ide dalje.
- Što se toliko crveniš u licu?
- Šuti i hodaj ispred mene.
Njen mi osmijeh govori da nije gotova i onaj tren kad sjednemo u moje auto mi to i potvrdi.
- Selina i Tyler zaljubljeni par, kad se budu vjenčali kupiti ću im dar.
I najmanje trideset puta do bolnice je to otpjevala. A ja sam uspjela ne vrištali na nju, jer mislim da ne bi prestala onda dok jedna od nas ne umre od starosti.
Kad se parkiram ispred obadvi smo tihe. Zapravo rekla bi da smo previše smirene za ovako ozbiljnu situaciju.
Hodamo na četvrti kat gdje se nalazi intenzivna i tamo su rekli da je soba od Tom Harda.
U čekaoni ugledamo mamu, sva je u neredu, njena plava haljina je zgužvana i prljava na njoj. I ispod očiju su veliki plavi kolutovi kao da nije spavala danima.
- Mama.
Tiho ju zovnem, i prene se te pogleda prema nama kao da nas ne vidi.
- Selina Emery. - krene prema meni i nježno me zagrli. Odmakne se te pogleda meni s desne strane.
- Atilla Glory. - i nju nježno privuče u zagrljaj.
Kada je opet ispred nas gleda nas s toliko tuge u očima da po prvi put u čitavom danu osjetim željenje za nečim.
- Kako je on? - Tilla tiho upita.
- Loše, ne daju mu dugo vremena, kažu da će biti čudo ako preživi noć.
I tada počne plakati kao malo dijete, kad ju nečiji kašalj prekine.
- Oprosti te. Ali da li je koja od vas Selina? - sve se glave okrenu prema meni i ja laganim kimanjem glave potvrdim da sam ja.
- Otac vas traži!
Šok, nevjerici, strah, šok, šok, strah.
Tim redoslijedom kroz mene prolaze osjećaji.
- Mmm mene traži? Jeste sigurni?
- Ako ste vi Selina onda jesam. Pođi te s mnom.
Kada mlada medicinska sestra krene ispred mene noge me same ponesu za njom. Bacim pogled u zbunjena lica moje sestre i mame. I po prvi put se pitam što će se sad desiti.
Kad sam nakon sprema, otvaraju mi vrata i prvo što me udari je strašan miris smrti. Osjećam kao da je tu, prisutna.
Otac, blijed i na bijelom krevetu izgleda upravo tako mrtvo. Dosta cjevčica viti iz njegovog tijela, i čujem kako mu srce kuca nepravilno.
- Selina?
Na tren kao da pokušava otvoriti oči ali su teške i ne uspijeva.
- Da ja sam.
- Priđi.
Ne želim, stvarno ne želim. Ali kako da odbijem čovjeka koji umire. Prisilim noge da se pokrenu, te sjednem na stolicu s njegove lijeve strane. I šutim, čekam.
- Selina, oprosti mi. - ovo je onaj trenutak kome se nadaš, moliš Bogu kao curica da ti napokon da oca.
- Za šta?
Kad progovori to je tako tiho da se primaknem još bliže njemu.
- Za sve, jer nisam bio tu, jer sam uništio svaki tren tvog i tvoje sestre život.
Šta očekuje da kažem, ma zaboravi stari sve je uredu. Već sam ti davno oprostila, ali nisam i ne mogu ga lagati. Je tako? Ipak on umire.
- Hvala što si napokon priznao da si bio usran kao otac.
- Selina moraš još nešto znati, postoji razlog zašto sam te mrzio.
Super ima i razlog što me mrzi! Baš kad sam mislila da ne može biti gore!
- Ti nisi... - i u naletu kašlja se izgubi ostatak rečenice. Ali ubrzo se smiri i izgovori te riječi koje će preokrenuti cijelu moju budućnost.
- Ti nisi moja kćerka.
A na to sve moj osmjeh zaori sobom.