Čula sam kako pjeva umiruća ptica
I kunem se; bila je to slatka pjesma straha.
Tada obrisala sam ti sitne dijamante sa lica
I vikala sam, iako sam plaha.
Izdigla sam glavu i nebo gledala tužno
I pravila se neustrašiva i snažna.
Nisam izrekla ono, što zvučalo je ružno,
Ali bila je to ipak rečenica važna.
Gledala sam ti u tako daleke oči
U kojima se nadzirala tek igra dječaka;
Prosula se po jezeru tiha maglica noći,
Tu tišinu razbila je tvoja snažna šaka.
Samo ćuk, ćuk;
Pjevao je, kao tvoj glasni saveznik.
Razbijali ste ti i on muk
I mislio si da si pobjednik.
Ali nešto, nešto sasvim malo
Me je držalo za kosu.
Bilo mi je zaista, bilo mi je stalo;
Zajedno smo dočekali jutarnju rosu.
Onda si mi rekao da skoro nije kraj
I ja sam poslušno, kimnula glavom.
Ali bila je slutnja, velika kao zmaj
I ja to nisam smatrala šalom.
Ostali smo ja, ti i rosa
I ljutnja.
Oko nas bila rasuta je samo moja kosa
I loša slutnja.