Nije zato što samoća je otužna;
Jer nije to tuga već ljepota što pruža
Mašta, i tisuće misli isprepletene
U dvije ruke stopljene u jednu.
Nebo je savršena umjetnost
Ovih tihih dana;
Nebo prošarano dubokim mislima
I još pokojom mrljom davno prolivene tinte.
Odsutnost u vremenu i prostoru
Ne znači odsutnost u svakoj pori moje kože,
Iako si i drugdje prisutan.
Upirem se u plahte i čekam da prođeš.
U neopisivoj drhtavici primam još samo
Jednu hladnu pljusku, i onda dajem
Obećanje da je gotovo;
Ali još samo danas.
Morbidne boje tužnih osmijeha
Smiju mi se sa obližnjih krošnji
I ja se utapam u njihovoj veličanstvenoj
Dubini.
Riječi
Su postale samo lelujave zavijese,
Potpuno beznačajne, ali ipak pečat
Da bilo je nešto više od samo jesenjeg pozdrava.