Pokatkada se zapitam, jesam li ja normalna
I zašto ti dolazim, iako nisam pozvana?
Tek što ugledah svijetlo na kraju, ovoga ljigavog tunela,
Opet prate me, moja pogrešna djela.
Ne mogu se probuditi u potpunosti,
Utapam se u ledenoj vodi i mojoj vlastitoj gluposti.
Samo sam trebala pustiti, pustiti, pustiti,
Nisam trebala ni riječi izustiti.
Zašto me to izjeda upravo sada,
Jer ionako već gotova je ta zlokobna parada?
Ali nije da žalim, nije da se kajem,
Da ostanem pozitivna, sve od sebe dajem.
Gorljivo se borim sa mojim povrijeđenim srcem,
Šivam ga i šivam, debelim koncem.
Budućnost mi je mutna, tako mi svega,
Ništa bolje ne vidim, sem' hladnoće i snijega.
U hiru ja sam junak, nepromišljeno dijete,
Učinim što želim, unatoč što prijete.
Ne vjerujem više da sam za ovo sposobna,
Samo želim zaspati, pomalo sam umorna.
Nadam se da neće me ovo, i u grob pratiti,
Ne mogu se stvarno još i tamo patiti.