Čim sam se probudio, u meni je od početka dana prevladavala neka zla slutnja. Iako sam se pokušavao otresti tog čudnog osjećaja, govoreći sam sebi da je to samo zbog brige i napetosti koje već danima osjećam, duboko u sebi sam znao da će se nešto loše dogoditi. Jedino što nisam znao da će to biti tako brzo.
Stjepan, Ana i ja smo doručkovali kada je u sobu ušla visoka, tamnokosa žena, 40-ih godina. Pogledom je pretraživala sobu i kada je ugledala Anu, zadržala je pogled na njoj.
Čim ju je Ana ugledala, stisnula se uz mene i primila me čvrsto za ruku.
"Ana, poznaješ li ovu gospođu?", - tiho sam je upitao. Ona je samo plašljivo kimnula glavom i još čvršće se privila uz mene.
Tada je gospođa krupnim koracima krenula prema njoj. Instiktivno sam je zagrlio, želeći je obraniti.
Zastala je, popravila svoje crne naočale i progovorila oštrim glasom.
"Došla sam po Anu." Tada je i Stjepan odlučio progovoriti.
"A može li se znati tko ste Vi?"
"Mislim da je dovoljno što me Ana zna. Osim toga, koliko mi je poznato, vi joj niste skrbnici, a niti nikakav rod. Prema tome, nisam vam se dužna izjašnjavati o ničemu."-,odgovorila je i zgrabila Anu za ruku.
Bijesno sam joj oteo Aninu ruku.
Ana je izgledala prestravljeno.
"Ana ne ide nikud s Vama dok ne objasnite tko ste!"-rekao sam grubo, a Stjepan se složio sa mnom.
Gospođa je frustrirano prošla rukom kroz kosu.
"No dobro, ako ćemo tako ubrzati ovu parodiju, neka bude po vašem."
"Ja sam socijalna radnica Mirjana Filar i došla sam po Anu kako bih je odvela u dom za nezbrinutu djecu."
Kada je Ana to čula, problijedila je u licu.
"A šta je s mojom mamom?", -tiho je upitala.
"Tvoja majka je pobjegla sa lokalnim dilerom za kojim je izdana tjeralica nakon što su u njegovom stanu našli ogromnu količinu raznih opijata, kao i imanje nedaleko od stana sa nasadima marihuane. Sumnja se da je zajedno s njim prodavala drogu maloljetnicima po školi.
Stjepan, Ana i ja smo ostali skroz zatečeni tom viješću. Par trenutaka je vladao potpuni muk u prostoriji.
"Ana, molim te spakiraj svoje stvari da možemo krenuti. Ionako sam već previše svog dragocjenog vremena ovdje izgubila."
Odjednom je Ana počela plakati.
"Ne moram ići zar ne? Matej, Stjepane nećete pustit da me odvedu?Obećali ste mi da ćete uvijek biti sa mnom. Da me nećete napustiti. Molim vas dajte da ostanem s vama." Ana je počela vikati sve glasnije, a meni se srce slamalo od tuge. Nisam htio dopustiti da je odvedu, ali sam isto tako znao da imaju zakonsko pravo da to učine.
Stjepan je pokušavao utješiti Anu, ali bezuspješno.
Socijalna radnica, frustrirana sa svim događajima, počela je sama pakirati Anine stvari.
Ja sam za to vrijeme nazvao Marka kako bih provjerio da li ikako mogu spriječiti da odvedu Anu, no on mi je samo potvrdio da to nije moguće jer mi Ana nije ništa u rodu. Razočarano je obećao da će pokušati naći neko rješenje i za nju. Zahvalio sam mu i spustio slušalicu.
Prišao sam Ani i tiho joj rekao.
"Ana, moraš poći s njom. Ne mogu ništa učiniti kako bih to ovog trenutka spriječio."
"Svi ste vi isti! Obećate nešto, a onda prvom prilikom pogazite danu riječ!"
Vikala je, a ja sam je pokušavao smiriti.
"Ana, vjeruj Mateju i meni. Nećemo pustiti da ti se išta loše dogodi."-pokušavao ju je Stjepan uvjeriti dok sam se ja borio da zadržim suze koje su prijetile da će svakog trena početi teći iz mojih očiju.
"Zbilja?",upitala je suznih očiju.
"Zaklinjem ti se onim do čega mi je stalo više od ičega na svijetu.
Ja,Stjepan Petrušić, zaklinjem ti se svojim životom i životom svoje kćeri" tada sam se ja pridružio "Ja Matej Lovrić, zaklinjem ti se svojim životom" tada smo nastavili zajedno "da te nikada nećemo napustiti, ni iznevjeriti dok smo god živi."
Ani su kliznule suze niz lice i snažno nas je zagrlila.
Uzvratili smo joj zagrljaj.
"Khm"nakašljala se Mirjana.
"Ana, vrijeme je da krenemo", rekla je bezosjećajno i uzela je za ruku.
Prije nego što je otišla, utipkao sam par brojeva u njen mobitel.
"Bez obzira na doba dana ili noći, ako si u nekoj nevolji ili se jednostavno osjetiš usamljeno, nazovi me. Ako se slučajno ja ne javim odmah, ovo su brojevi od Tanje i Stjepana. Netko će ti se sigurno od nas troje javiti. Nemoj slučajno da ti padne na pamet da si ponovno pokušaš oduzeti život jer to ti nikad ne bi oprostio. Zapamti, molim te, iako je teško, nemoj nikada odustati jer je prevelika šteta prekinuti ovo predivno iskustvo koje nazivamo životom."
"Ne brini, neću." Odgovorila je.
"Hvala vam na svemu." Rekla je i napustila sobu, a Stjepan i ja smo i dalje nastavili gledati u smjeru vrata kao da će je to nekim čudom vratiti k nama.
"Heeej!" Vikala je sretno Tanja pri ulasku u sobu. Tada nas je ugledala.
"Što se dogodilo? Čemu tako snuždene face?" Tada je primijetila prazan Anin krevet.
"Gdje je Ana?"upitala je zabrinuto.
"Odveli su je."
"Što? Kako to misliš odveli? Tko? Kamo?" -postavljala je pitanje za pitanjem ne dopuštajući nam da odgovorimo.
"Socijalna radnica" odgovorio je Stjepan.
"Zašto?" Tada smo joj Stjepan i ja ukratko ispričali sve što se dogodilo. Pažljivo je slušala, ne prekidajući nas.
"Nevjerojatno. Što nam se još neće dogoditi." Odjednom je izvadila mobitel iz džepa hlača. Utipkala je neki broj i nestrpljivo čekala da joj se javi osoba sa druge strane slušalice.
"Halo Katarina. Znaš kako si mi govorila da previše radim i da nikad ne uzimam godišnji? E pa zapiši da sam od danas do daljnjeg na godišnjem. "
"Ne znam koliko dugo, ali računaj bar dvadeset dana. Hvala ti." Rekla je i poklopila slušalicu.
"E sada je vrijeme da vam se i ja pridružim u borbi za Karolinu i Anu. Od sada ću provoditi s vama svaki trenutak."
Nakon što je Tanja to rekla, Stjepan me je pogledao sa širokim smiješkom na licu. Mene je uhvatila naglo vrućina, a Tanja je zbunjeno gledala čas u mene, čas u Stjepana.
Ništa joj nije bilo jasno, a ja sam se pravio glupim. Srce mi je počelo sve brže kucati od same pomisli na to da ću svaki dan provoditi s Tanjom.
"Matej jesi li dobro? Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti."-rekla je Tanja zabrinuto.
"Ma dobro sam, samo mi je malo zagušljivo."- rekao sam i krenuo otvorit prozor.
"Mhm.."-promrmljao je Stjepan, a ja sam ga prostrijelio pogledom.
"Ovo će biti zanimljivo" , prokomentirao je Stjepan.
"Što to?"upitala je Tanja.
"Ma pusti ga, lupeta gluposti."rekao sam moleći Boga da Stjepan dalje ne progovori.
"Kako god ti kažeš momče."-rekao je Stjepan i podignuo ruke u znak predaje.
"Dobro, evo neću dalje ništa više reći. Šutim kao zaliven."-rekao je Stjepan i odglumio da nevidljivim ključem zaključava usta.
"Matej?"-upitala je zbunjeno Tanja.
"Samo ga zanemari. Prioriteti su nam Karolina i Ana."
"Nadam se samo da je Ana dobro."-rekla je zabrinuto Tanja.
"Dobra večer."-pozdravio je doktor i ušao u sobu.
"Imam jednu jako dobru vijest."
"Koju?"-upitali smo svi troje istovremeno.
"Stjepan može ići doma."-rekao je doktor, a mi smo se zbunjeno međusobno pogledali pitajući se kako ovaj dan može ići u toliku krajnost.
*********************************************************************************************