Došao je i taj dan. Gotovo cijele noći nisam oka sklopio jer će Karolina napokon vidjeti Stjepana nakon toliko dugo vremena. Žao mi je samo što ju napokon i on sam neće moći vidjeti i uživo zagrliti.
Primaknuo sam se Stjepanu i tiho mu šapnuo na uho "Prijatelju, znaš, ako se planiraš probuditi, sada bi bilo odlično vrijeme za to. " Odmaknuo sam se i gledao u njega ne bi li vidio neki znak, neku reakciju da me čuo i da se uistinu budi iz kome, no uzalud. Nakon pet minuta sam odustao od vjerovanja u čudo. Ipak nije ovo neki film ili knjiga u kojem bi se glavni lik iznenada, na spomen kćeri, probudio iz kome. Nažalost ovo je stvarna priča koja možda ne bude imala svoj sretan završetak. Odbacio sam istog trena negativne misli iz glave. Bit će sve na kraju dobro. Jednostavno mora biti.
Odlučio sam malo prošetati, nadajući se da će mi tako brže proći vrijeme. Izašao sam iz bolnice i krenuo prema tisku. Kupio sam novine i stavio ih ispod ruke. Usput sam navratio u kafić i uzeo jednu kavu za van te se polako krenuo vraćati prema bolnici. Kada sam ušao u sobu, Ana je i dalje spavala, kao i Stjepan. Uzeo sam novine u ruke i krenuo ih čitati. Listao sam i gledao naslove.
Ubijeno 35 ljudi u napadu u Turskoj.
Poginuo mladić od 23 godine u prometnoj nesreći...
Opljačkana poslovnica u središtu Zagreba.
Umro poznati glumac...
Nestala djevojka...
Ljuto sam zaklopio novine. Zar u tim novinama ne postoji nijedna dobra vijest. Zar sve o čemu pišu su ubojstva, krađe, pljačke, smrt...Kako očekivati da ljudi budu pozitivni kad gdje god se okrenu vide samo negativne članke, ubojstva, krađe, tugu...
Tužno sam izdahnuo i po tko zna koji put se pitao zašto su ljudi takvi kakvi jesu? Odavno sam shvatio da na to neću dobiti odgovor, bar ne onaj koji bi me zadovoljio. Srknuo sam gutljaj crne kave, uzeo novine, izvadio iz njih križaljku i ostatak podrapao i bacio u koš za smeće.
Tada sam primijetio da se Ana probudila i da me gleda zbunjenim pogledom.
"Zašto si to napravio?"-upitala me sneno.
"Jer u novinama nisam našao ništa vrijedno čitanja."-na to se nasmijala i rekla da sam donio dobru odluku. Bilo mi je drago vidjeti Anu tako nasmiješenu.
Odjednom se uspravila iz kreveta i ozbiljno upitala "Danas Stjepanu dolazi kćer?"
Kimnuo sam glavom. "Kada?" Slegnuo sam ramenima.
"Ne znam ni ja točno vrijeme. Marko je rekao iza podneva."
"Ok.A šta kažeš da onda napravimo malu dobrodošlicu. Znaš pošto Stjepan već ne može..."-tiho je rekla.
"Ana, pa to ti je odlična ideja!"-uzviknuo sam.
"Imaš li već nešto na pameti?"
"Zapravo..."-tada mi je ispričala svoj plan. Ja sam samo pažljivo slušao i kimao glavom.
"Izvanredno!"-rekao sam kad mi je sve ispričala do kraja.
"Idem do trgovine. Mogu te ostaviti samu?"-upitao sam pomalo zabrinuto jer nisam bio siguran da li bi je trebao ostaviti samu.
"Naravno. Ne brini. Ja sam dobro. I to zahvaljujući tebi."-odgovorila je i pokazala mi rukom da krenem već jednom.
Nasmiješio sam se i izašao iz sobe, no prije toga sam otišao do sestre i zamolio je da pripazi na Anu. Krenuo sam joj dati 200 kn kako bih znao da će zbilja ispuniti svoje obećanje. No ona me samo uvrijeđeno pogledala.
"Gospodine, spremite te novce. Moja dužnost kao medicinske sestre je da pazim na svoje pacijente. Ja nisam tu da bi me ljudi potkupljivali da obavljam ono što je moja dužnost. Ja sam tu da svakom pacijentu pomognem koliko god mogu. Odite mirno obaviti sve što trebate, Ana će biti u sigurnim rukama. " Zahvalio sam se i otišao. U tom trenutku sam pomislio kako možda ipak još ima nade za ovaj svijet, dok je god takvih ljudi.
Prvo sam otišao u cvjećarnicu i kupio četiri velika buketa ruža. Zatim sam otišao u trgovinu i kupio balone, velikog plišanog medu i još par sitnica. Na kraju sam navratio u centar i kupio raznorazne slatkiše.
Jedva sam ušao u sobu sa stvarima. Čim me je ugledala, Ana je dotrčala do mene i počela veselo pljeskati rukama. "To je savršeno Matej. Apsolutno savršeno."
"Uvijek si imao problem sa kupovinom. Mislim da bi se trebao prijaviti u grupu podrške za anonimne shopingholičare."-kroz smijeh je rekao ženski glas. Čim sam pomaknuo balone u stranu kako bih se uvjerio da mi se ne priviđa, vidio sam Tanju. Srce mi je snažno zakucalo.
"Otkud ti tu? Zar ne radiš?"
"Nije ti drago što me vidiš?"-zadirkivala me.
"Ne, ne..nego..samo...iznenadila si me."-zamuckivao sam.
"E pa onda je moj plan uspio."-rekla je sa smiješkom, a Ana se zavjernički podsmjehivala.
"Znači ti si ovo isplanirala."-okrenuo sam se i pogledao u Anu.
"Mooždaa.."-odgovorila je glumeći ozbiljnost, a u sebi je pucala od smijeha.
"Hvala ti mališa."-rekao sam i promrsio joj rukom kosu.
"Pokvarit ćeš mi frizuru."-govorila je kroz smijeh.
"Ajde dosta priče, pomozite mi s ovim stvarima. Nikada nisam imao smisla za dekoraciju."
"Zato smo mi tu. Zar ne Ana?"
"Tako je."
Dok su one raspoređivale bukete i balone po sobi, ja sam jednu vrećicu sakrio sa strane kako je ne bi vidjele. Kada su završile soba je izgledala fantastično. Nije bilo ni traga bolničkom sumornom izgledu ni mirisu. Prostorija je odisala svježim zrakom i ružama.
"Odličan posao cure."-pohvalio sam ih. "Sada sjednite i odmorite se." Posegnuo sam na skriveno mjesto i izvadio vrećicu. "Imam nešto za vas, ali morate zatvoriti oči. Obje su bez prigovora poslušno zatvorile oči.
"Ispružite ruke." Kad su ispružile ruke, stavio sam svakoj njen dar u ruke.
"Dobro, možete sada otvoriti oči."
Darovi su bili zamotani pa su ih i Tanja i Ana počele nestrpljivo odmotavati. Uživao sam gledajući ih. Objema su oči bile ispunjene iščekivanjem i srećom. Tanja je prva otvorila svoj dar. Kad ga je ugledala, osmijeh joj se proširio licem.
"Kako si se samo sjetio toga?"-upitala je istovremeno sretno i zbunjeno.
"Kako se ne bi sjetio. Toblerone su ti oduvijek bili najdraži slatkiš."
"Da. Samo, da li znaš zašto?"-upitala me sa iskrenim zanimanjem.
"Zato jer su fini?"-nisam znao što bih drugo rekao. Znao sam samo da ih je uvijek imala kod kuće kada bih god došao k njoj. Također ih je uvijek nosila u školu i dijelila sa mnom.
"Zato jer su tebi bili najdraži."-odgovorila je tiho kao da mi je upravo otkrila najveću tajnu. Tada sam se vratio godinama unazad. Odjednom sam bio klinac. Šetao sam iz škole, a iza mene je trčkarala djevojčica. Iz dana u dan bi me pratila, a ja sam je ignorirao. Nisam se htio igrati sa djevojčicama. Djevojčice su glupe i dosadne. One ne igraju nogomet. I stalno plaču. Dječaci su puno zabavniji za igranje.
No, jednog dana sve se promijenilo. Vraćao sam se kao uvijek iz škole. Odjednom sam primijetio da sam sam. Nije bilo dosadne djevojčice koja me je pratila svaki dan.
Nije prošlo ni par minuta, odjednom je kraj mene protrčala vrišteći ta ista dosadna djevojčica. Pogledao sam oko sebe kako bih shvatio razlog njenog vrištanja i tada sam ga ugledao. Veliki vučjak je jurio iz daljine. Shvatio sam da nije vrijeme za šalu i počeo trčati. Odjednom sam trčao usporedno sa djevojčicom. Iako smo bili daleko od psa i dalje se čuo njegov lavež.
Nastavio sam trčati brzo koliko me god noge nose. U jednom trenutku sam shvatio da djevojčica više ne trči pored mene. Osvrnuo sam se i ugledao je na podu kako plače.
Vratio sam se nazad do nje. Bilo joj je čitavo koljeno raskrvavljeno. Izvadio sam maramicu iz džepa i pružio ju je. Prvo me zbunjeno pogledala, a zatim ju je prihvatila. Obrisala je koljeno i pokušala se ustati. Pružio sam joj ruku i ona se prvo nećkala, no onda ju je prihvatila.
Nastavili smo dalje trčati. Kada smo došli do njene kuće, tiho mi je zahvalila. Skinula je ruksak sa ramena i izvadila toblerone. Pružila mi je i rekla da je to njen način da mi zahvali što sam joj pomogao i spasio od psa.
Kimnuo sam glavom i prihvatio poklon pod uvjetom da ga podijelimo. Nasmijala se. Sjeli smo na rub pločnika i u tišini zajedno jeli toblerone. Bio je to dan kad smo Tanja i ja postali najbolji prijatelji. Vratio sam se u stvarnost.
"Ali ti si imala toblerone u svojoj torbi onaj dan. I uvijek si ih imala doma."
"Taj dan kad sam ih imala u torbi dobila sam ih ujutro od tete na poklon. Do tada ih nikad nisam probala. Kada sam vidjela da voliš toblerone, uvijek sam ih kupila prije nego što bi ti došao. Istina, najdraži su mi slatkiš, ali samo zato jer su oni razlog što smo postali prijatelji."-rekla je tiho.
Približio sam joj se i primio za ruke.
"Hvala Bogu onda na tobleronima."-odgovorio sam.
Ana je sve to sa strane promatrala i smijala se.
Onda je ona otvorila svoj dar. Kad ga je ugledala, oči su joj bile širom otvorene.
"To je za mene?"-upitala je. Kimnuo sam glavom.
"Ali...ja ne znam šta s tim...nikad nisam svirala klavijature."-odgovorila je.
"Nema veze. To sam ti poklonio kako bi mogla otkriti snagu muzike. Kada god budeš tužna, izvadi klavijature i počni svirati. Pusti osjećajima da te ponesu. Ne moraš znati note, ne moraš znati ni što sviraš, samo se prepusti tom divnom osjećaju da te odvede daleko od stvarnosti. Osim toga ja znam svirati, tako da te mogu naučiti. Uvijek kad budeš htjela, možeš doći do mene i ja ću te naučiti svemu što znam."
"Stvarno? Napravio bi to za mene?"
"I to i mnogo više..."-odgovorio sam iskreno.
"Ali zašto?"-upitala me znatiželjno.
"Zato jer me podsjećaš na jednu osobu iz prošlosti kojoj tada nisam mogao pomoći."
"Na koga?"
"Na mene." Tada mi je prišla i zagrlila me.
"Hvala ti Matej. Na svemu."
"Uvijek mališa. Uvijek."-rekao sam joj i zagrlio je iz sve snage.
"Tanja, pridruži nam se."-rekao sam, a ona je istog trena došla u naš zagrljaj.
Tog trena sam se osjećao sretnim. Jedino što je još bilo potrebno da moja sreća bude potpuna je bilo da se Stjepan napokon probudi iz kome.
***************************************
Dragi moji, prvo da zaželim Sretan Uskrs svima koji ga slave. Najedite se dobro, budite sretni,veseli i družite se sa svojom obitelji. S obzirom da je produženi vikend odlučila sam vas razveseliti napokon novim nastavkom. Hvala svima na divnim komentarima. Zbilja ste najbolji. Uvijek me rasplačete od sreće sa vašim komentarima i podrškom. Nemate pojma koliko mi to znači. Ako želite pratiti sve moje objave možete me pratiti i preko instagrama i preko facebook stranice. Imate link na početnom profilu od wattpada. Eto, toliko od mene. Nadam se da će vam se svidjet ovo poglavlje. Puno pusa od vaše Sandre :** <3