Probudile su me zrake sunca. Nisam ni shvatio da sam prespavao gotovo cijelu noć. Odmah sam se naglo trznuo i počeo vaditi mobitel iz džepa traperica. Bilo je osam sati. Imao sam dva propuštena poziva. Oba su bila od Tanje. Odmah sam ukucao njen broj. Javila se nakon što je mobitel zazvonio dva puta. Odmah sam joj se počeo ispričavati jer nisam čuo kad je zvala.
"Smiri se Matej, nazvala sam bolnicu i rekli su mi da je sve u redu. Pretpostavila sam da je i tebe umor savladao. Bilo je vrijeme da se i ti malo naspavaš."
"Hvala ti. Jesi se ti uspjela odmoriti?"-upitao sam je.
"Jesam. Moram ići sada dalje raditi, nazovem te pod pauzom."
"Ok. Čujemo se Tanja."
"Čujemo se."-čim je poklopila, nedostajala mi je. Mogao sam s njom provoditi sate, pričajući ili šuteći. Bilo mi je svejedno, samo da je ona pokraj mene.
Pogledao sam u Stjepana. I dalje je izgledao isto, bez ikakve promjene. Nisam znao što da napravim da se probudi. Jednom sam čitao u jednom članku kako se neki čovjek probudio iz kome kada je čuo glas svoje davno izgubljene ljubavi. Nisam znao koliko u tome ima istine, ali tada mi je sinula ideja. Bit će pomalo teško izvediva, no dat ću sve od sebe da je ostvarim. Odjednom sam začuo slab dječji glas.
"To Vam je otac?"-okrenuo sam glavu kako bih shvatio kome glas pripada. Tada sam se susreo oči u oči s djevojkom koja se pokušala ubiti. Mislim da je sestra rekla da se zove Ana.
"Nije, to mi je jako dobar prijatelj."
"Hm..."-rekla ja zamišljeno, a ja sam je promatrao. Bila je to djevojčica srednjeg rasta, smeđe duge kose i smeđih očiju. Njen pogled je bio tužan i sjetan. Zapitao sam se što je morala sve proživjeti u svom kratkom životnom vijeku da bi imala pogled kao neka starica koja skriva životne mudrosti svih svojih dugih proživljenih godina. Odlučio sam saznati nešto više o njoj.
"Kako se zoveš?"-upitao sam je iako sam već znao njeno ime.
"Ana, a vi?"-upitala je oprezno.
"Ja sam Matej. I slobodno mi govori ti. Nisam baš toliko star." Osjetio sam kako se malo opustila.
"Ok. A što se dogodilo tvom prijatelju?"
"Doživio je prometnu nesreću."-odgovorio sam tužno, na što je ona samo kimnula glavom.
"Smijem li te pitati zašto si ti tu?" Spustila je glavu, ne znajući što bi odgovorila. Tada sam nastavio pričati kako bi stekao njeno povjerenje. Iako je nisam poznavao, odmah sam se osjetio nekako zaštitnički prema njoj. Imao sam potrebu da joj pokažem da svijet nije samo loše mjesto, već da ima u njemu i dobrih stvari.
"Iako mi se čini da nemaš više od šesnaest godina, djeluješ mi puno starije, znaš?"
"Stvarno? Tako se ponekad i osjećam."-odgovorila je zamišljeno.
"Mislim da je jako važno proživjeti djetinjstvo jer godine brzo prođu i prije nego što se okreneš, postaneš sijedi starac sa štapom bez kojeg se ne možeš kretati." Tada me je ponovno pogledala u oči.
"A što ako nekada nemaš mogućnosti da budeš dijete? Što ako te život natjera da postaneš odrastao prije nego ti to želiš?" -Njene riječi su me iznenadile. U jednom trenutku sam se pitao da li razgovaram i dalje s djetetom ili s odraslom ženom.
"Da li se i tebi to dogodilo?"-šutke je kimnula glavom.
"Želiš li mi ispričati o tome? Ja znam jako dobro slušati." Vidio sam da se bori sama sa sobom da li bi mi ispričala ono što ju tišti. Već je par minuta šutjela i pomislio sam da neće ništa reći. No, tada je iznenada izgovorila:
"Pokušala sam se ubiti." Iako sam i to saznao od sestre, kada su te riječi izašle iz njenih usta, osjetio sam snažnu bol u prsima.
"Što te je potaknulo na taj čin?"-upitao sam tiho. Opet je par trenutaka razmišljala da li da mi odgovori.
"Imala sam pet godina kada je tata napustio mene i majku. Tada je mama počela piti."-suze su joj se počele skupljati u očima, a ni ja nisam mogao ostati ravnodušan jer sam mogao pretpostaviti što dalje slijedi.
"Na početku je bila dobra. Pila je, ali nije nikada digla ruku na mene. No, kako su mjeseci odmicali, a ona je počela sve više piti, postajala je i sve agresivnija. Tjerala me je da idem prositi na ulicu. Sve što bi zaradila proseći bi mi uzela kako bi si kupila alkohol. Jela sam po prihvatilištima i ponekad bih si kupila nešto od onoga što bi zaradila proseći." Tada je snažno progutala slinu, kao da se prisjeća nekog događaja.
"Do osme godine me nikada nije udarila, samo se derala na mene i vikala da sam nesposobna. Iako to tada nisu bili udarci, svaka ta riječ me je snažno boljela i ostala duboko urezana u moje sjećanje. Tada sam mislila da su riječi ono što najviše boli, no ubrzo sam se uvjerila da su udarci puno gori.
Upisala me u školu godinu ranije kako je ne bi netko prijavio socijalnoj službi i oduzeo joj jedini izvor zarade za piće. Kada bih došla iz škole, odmah bi me potjerala na cestu da idem prositi. Jednog dana je padala jaka kiša i nisam uspjela zaraditi ništa. Došla sam kući pokisla do kože, a ona me je ni ne pogledavši pitala gdje je novac. Kada sam joj odgovorila da nisam ništa zaradila, opalila mi je moj prvi šamar. Ona je otišla, a ja sam se samo bolno držala za obraz.
Nakon par dana se opet ponovila slična situacija. Došla sam kući sa puno manje novaca nego inače jer je ponovno bilo loše vrijeme. Ona me tada optužila da kradem i ošamarila te počupala za kosu. Nakon toga su započeli i udarci." Zastala je sa pričom, a meni se je srce slamalo. Kako se netko može odnositi tako prema svojoj vlastitoj kćeri? Kako se zapravo jedno ljudsko biće može tako odnositi prema drugome, bez obzira bili u rodu ili ne? Suze su mi bile u kutu očiju, no brzo sam ih obrisao kako ih Ana ne bi primijetila.
"Da dalje ne nastavljam priču, to je trajalo dugo. Pokušavala sam par puta pobjeći, ali ona bi me uvijek našla. Na kraju sam našla moguće rješenje svojih problema. Uzela sam njene tablete i popila šaku njih. Legla sam u svoj krevet i nadala se da ću napokon usnuti i nikada se više neću probuditi." Nisam znao što bih na to odgovorio, pa sam je samo zagrlio. Ona mi je uzvratila zagrljaj i počela tiho jecati. Nježno sam je tješio govoreći kako će sve biti u redu. Tada sam sam sebi obećao da više nikada neće njena majka na nju dignuti ruku. Nakon nekog vremena jecaji su se smanjili. Nježno sam je podigao i odnio u krevet. Iako me je vidjela, znao sam da je mislima daleko od svih. Zaklopila je oči, a ja sam je poljubio u čelo, rekavši kako joj više nitko neće nikada nauditi.
Uzeo sam mobitel i pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati, što je značilo da je Tanji sada pauza. Taman kad sam pomislio na nju, zavibrirao mi je mobitel.
"Halo?"-rekao sam tiho.
"Matej, jesi li dobro? Djeluješ nekako tužno? O moj Bože je li Stjepan dobro?"-upitala je zabrinuto na što sam ja potvrdno odgovorio.
"Pa što ti je onda?" Tada sam izašao van iz sobe i polako joj ispričao svoj razgovor sa Anom. Nakon što sam završio, ona je bila bez teksta baš kao i ja.
"O zaboga miloga, jadno dijete. Gdje je sada?"
"Ostavio sam je da spava."
"Matej, mislim da ju ne bi trebalo ispuštati iz vida. Bojim se da bi mogla ponovno nešto pokušati učiniti sebi."
"I ja, zato sam odlučio da se neću odvajati od nje."
"Kada nešto takvo čujem, pitam se imam li se pravo uopće žaliti na svoj život? Imam sve. Zdrava sam, radim, imam obitelj i prijatelje koji me vole. Pa što ako nisam neka bogatašica ili ne putujem po cijelom svijetu? Bitno je da imam one koji me vole kraj sebe, a sve drugo je manje važno, zar ne?"
"Kao osoba koja zna kako je to kada imaš novac, mogu ti reći da si apsolutno u pravu. Vjeruj mi, novac ti ništa ne znači ako nemaš nekoga s kim bi ga podijelio." Nedugo potom završio sam razgovor s Tanjom i odlučio nazvati Marka kako bi plan koji mi je jutros pao na pamet sproveo u djelo. Marko se javio gotovo istog trena.
"Što je prijatelju? Ima li novosti sa Stjepanovim stanjem?"
"Nema i dalje je isto. Htio sam te nešto pitati. Kolike su šanse da Stjepana dođe posjetiti njegova kćer Karolina?"-čim sa to izrekao na glas, znao sam da će biti teško, no tada su me iznenadile njegove riječi.
"Prijatelju, preduhitrio sam te već. Upravo to sređujem i mislim da bi se moglo dogoditi prije nego što misliš."
Nakon što sam to čuo, osmjeh mi se proširio licem. Poklopio sam slušalicu i došao do Stjepanovog kreveta.
"Jesi čuo prijatelju, uskoro bi ti mogla doći kćer u posjetu."-obznanio sam mu i dalje ne skidajući osmijeh s lica.
*************************************************************
Evo napisala sam i novo poglavlje. Ovo je bilo uistinu teško za pisati. Nakon Stjepanove nesreće, gotovo najteže i najemocionalnije do sada. Hvala svima koji čitate ovu priču i komentirate. Bez vas ona ne bi postojala. Ostavljam vas na miru i šaljem veliku pusu. :*