Ima pjesma jedna
što proganja čovjeka
još od stara vijeka.
Pjesma, od koje
se svatko ježi,
od koje i najhrabriji
u strahu biježi.
Pjesma jedna,
od koje je
svaka majka bijedna.
U pjesmi toj
vikali su ljudi
u boj, u boj!
U pjesmi toj
žalosnih je
suza roj.
No nitko pjesmu
tu, ispjevao nije,
nitko nad kime
sunce još sije.
A onaj pak koga
zemlja crna krije
taj glasom sijeva
i živome se smije
dok pjesmu pjeva:
„Smrt, smrt, smrt
pred njom
bog i kralj je strt
dok hara zemljom
svom,
ulazi u svaki hram
i dom.
Živote!
Od nje ti bjega nema,
ona ti je kao
svijetlu sjena.
A tko od nje
u strahu i bježi,
na kraju svaki
sasvim mrtav leži."