Evo jedna posebna, mogao bih je nazvati pjesmom, a možda je ipak misao u stihovima, no kako da bilo, evo je:
Onaj predivni, predivni osjećaj, kad želiš davit, lomit, nekog ubit, a sve bez razloga.I čak to ne možeš izrazit pjesmom, ni tužnom, ni krasnom, čak ne možeš izrazit pjesmom glasnom.Ne možeš ni ić pit, ne možeš sve sterat vrit. Moraš se od sebe krit, koliko se sebi gadiš, i eto, niš pametnog ne radiš.Sam u ekran gledaš, čekaš..... eto pišeš, eto suze kojih nema, brišeš.Što nemoć od te radi, što ti um i srce hladi.A budala ti, još nekaj i htio bi, a gle od htjenja jadi su tvoji došli, zbog htjenja, još nisu prošli. A što to ti si htio? Zbog čega si suze, kojih nema lio? No pravo to nije pitanje, jer samo srce tvoje nešto htje, u tome udjela uma i tijela ne bje.A eto srce tvoje je ljubavi htjelo, gladno nje je bilo, i eto od Nje, baš od Nje, najljepše, je to zaželilo. Srce tvoje, od njeg biće tvoje, propalo je. Jer eto, inat svijeta, ona je nedostižna meta. Ona je kao zvijezda daleka, na rubu svemira, da je tamo znaš, i ne da ti to mira, al' do nje doseći ne možeš, i kad bi htio, i kad bi bog bio, uzalud bi ti sve to bilo baš.A i eto, sam se sebi često smiješ, sebi, i svojoj bijedi.Aj, bar razlog smijehu neki imaš, makar iz poruge, koju od samog sebe primaš. A što si sve bez te nesreće, nekoć bio?Dok Nje, nisi htio, nit si je snio? Možda si bio kao sad, isti, da si od jada htio se izgrebat i izgristi. Al samo je pretpostavka to, možda je baš suprotno. Jesi li bio možda u sebi jači, u govoru jasniji i kraći? U sebe pouzdan, onolko kolko si sad razočaran? Al i to su pretpostavke, riječi i misli svakakve.Jedno sigurno je, sad živiš od tuge i bijede.Srce krivo je tomu, jadu tvomu.Da bi gore sve bilo, ono bi samo iz dana u dan nešto još pokvarilo.A izvadit ga ne možeš, nit češ ikad moći, pa imaš gadan predosjećaj, da će te mučit gdje god ćeš poći, i za dana i za dugih (neprospavanih) noći. No ono je krivac, a eto ima i žrtvi, recimo tvoji jadni živci, mnogi sad mrtvi. A jetra, već istrošena ko odjeća iznošena. No sve u svemu, osjećaj je taj prvi prošo, novi je, rezigniranost, došo. Pa da sebi hladno sudiš, nemaš nade, al eto, bar još razum, zasad, ne gubiš.