Leonardo: "Mila, sve u redu?"
Sumnjičavo me promotrio dok sam ga pokušala ostati što normalnija.
Ja: "Da, da. Je. Oprosti što sam ti razbila čašu"
Pogledam u čašu koja je bila prosuta po cijelim pločicama.
Leonardo: "Mila, to je tvoja čaša"
Podignem pogled na Lea i shvatim što sam zapravo rekla i kako sam glupa ispala.
Ja: "Ovaj, da... tako je. Sad ću ja to"
Sagnula sam se kako bih počistila. U tom trenutku su se vrata zatvorila i zaključala. Podignula sam pogled i ugledala Lea koji me pažljivo promatra. Brzo sam se ustala.
Ja: "Zašto si zaključao? Znaš da se bojim skučenih prostora. Ovaj je poprilično skučen"
Histerično sam ga napadala i ako se zapravo ne bojim skučenosti već mraka. A mraka u prostoriji nema.
Bez iti jedne riječi, prišao je i pritisnuo svoje tijelo uz mene zarobivši me između umivaonika i sebe.
Leonardo: "Što se događa, Mila? Čemu ova uspaničenost?"
Šarao je očima po mom licu, zatim po usnama, a onda po vratu.
Leonardo: "Žila na vratu ti se napinje"
Palcem je lagano prošao po istaknutoj žili koja se nalazila na mojoj lijevoj strani vrata na što sam ja zagrizla unutarnji dio usnice.
Leo, ne radi mi to. Molim te.
Ja: "U redu sam ja. Morala bih ići"
Pokušala sam se izvući, ali uzalud. Jači je od mene.
Leonardo: "Mila, nisam glup. Zašto si uspaničena?"
Palcom i kažiprstom svoje desne ruke podigao mi je bradu tako da sam bila prisiljena gledati ga ravno u oči.
Ja: "Čini ti se da sam uspaničena. Nisam ja uspaničena!"
Umjesto da ušutim, samo sam nastavila izgovarati svakave riječi. Vatra u meni je bila sve veća. Ovo nije dobro. Napravit ću nešto i ostati bez njega.
Neželim da ode. Ne želim da me zamrzi.
Nekoliko puta je trepnuo zureći u mene i vjerojatno misleći da sam pala s Marsa, a onda se desilo nešto što nisam očekivala.
Njegove usne, pune skočnog okosa red bulla pomješanog s votkom, našle su se na mojim.
Priznajem, pogubila sam se. Izgubila sam se u njima.
Izgubila sam se u Leonardovim usnama.
Proklet bio!
Ruke koje su se nalazile na pomoćnom ormariču u kojem se nalazio umivaonik su pronašle put do njegovih prsa, a njegove ruke su pronašle put do mene. Desna ruka na mom obrazu dok budi svakakve poljupce, a lijeva na mojoj stražnjici koju je počeo stiskati kao antistres lopticu.
Ja: "Leo, ne bismo smjeli..."
Uzdahnula sam kroz nalet napaljenosti, ali on nije odustajao od nas.
Svukao je moju trenirku i u trenu se našao u trenu u meni. Kako ja nebih bila glasna, svaki moj uzdah je prikrivao poljupcima.
Ja: "Isuse!"
Prošaputala sam na rubu trudeći se biti što sam tiše mogla, ali je jače od mene.
Leonardo: "Svrši. Svrši za mene"
Prozborio mi je u uho prije nego li se zabio toliko snažno da sam osjetila nalet u stomaku.
Toliko snažno sam se stresla i prostenjala da nisam mogla vjerovati.
Sreća pa je društvo vani. Inaće bi me sram potpuno pojeo.
Onako uspuhan se odmaknuo i zaprepašteno pogledao u mene. Tek tada sam i ja shvatila da je svršio u mene.
Ja: "Sve je u redu. Pijem pilule"
Poljubim ga još jednom prije nego li se sredim i kradom odletim do sobe kako bih se presvukla.
Obukla sam sve novo, a i toplije jer je vani poprilično hladno.
Stala sam pred ogledalo i odmjerila svoje crte lica.
Što se ono upravo dogodilo?
Obrazi su mi žarili od srama. Bože, spavali smo. Ne mogu vjerovati!
Ja: "Diši samo. Sve je prošlo i više nego super"
Vratila sam se kod ekipe i nastavila razgovor s Valentinom, Aleksandrovom djevojkom.
-
Prokleta budilica odlučila me probuditi na samu Subotu. Bacila sam pogled na zidni sat i shvatila kako i nije tako rano. Devet je.
Ja: "Buniš se, a sama si ga navila."
Promrmljam i ustanem. Prvo obavim jutarnju higijenu, a onda se obučem i spustim u dnevni boravak.
Teta i mama su razgovarali, tata je vjerojatno na poslu, a tetak je čitao novine.
Nikog osim mene nema.
Ja: "Gdje su Aleksandar i Valentina?"
Bacim se kraj tete i dohvatim jednu jabuku koja se nalazila u staklenoj ukrasnoj zdjeli.
Teta: "Spavaju, dušo. Mogla si i ti ostati malo. Dosta je rano. Sinoć ste svi kasno legli spavati"
To je istina. Ja sam zadnja otišla. Bilo je oko pola pet u jutro.
Ja: "Ma ne mogu više spavati"
Zvuk mobitela me prekinu pa ga dohvatim i provjerim poruke. Leo. Odmah mi se ocrta osmjeh od uha do uha.
"Jesi li za jutarnju šetnju?"
Brzo sam mu odgovorila.
"S tobom? Uvijek!"
Mislim da sam potpuno smetnula s uma.
Ne, ne mislim. Znam!
Potpuno sam smetnula s uma zbog tog dečka!
Uznemireno sam stojala na stazi čekajući na Lea da me pokupi. Plan je bio izaći prošetati, ali se u zadnji tren gospodin sjetio da bi bio red doručkovati nešto pa smo odlučili otići negdje na doručak.
Crni BMW zatrubio je te se parkirao uz mene.
Odmah sam otvorila vrata i uvukla se u automobil. Ono što definitivno nisam očekivala od Lea je bio poljubac za dobro jutro.
Potpuno sva zbunjena sam ga pogledala i s onim čudnim osmjehom počela razgovor.
Ja: "Dobro jutro i tebi. Kasniš!"
Naravno da sam mu morala zamjeriti. Užasno je hladno ovog jutra i baš sam se smrznula. Dovoljno je što je zakasnio dvije minute.
Leonardo: "Znam, kriv sam. Ali sam ti išao po nešto"
Gornji dio Leovog tijela okrenuo se za nekoliko stupnjeva te je zabacio desnu ruku na zadnja sjedišta. Promatrala sam ga što izvodi, a onda ugledala poveliki buket crvenih ruža.
Ja: "To je sve za mene?"
Iznenađena sam. Potpuno iznenađena.
S osmjehom mi ih je pružio i potvrdio moje sumnje. Ne, Mila, za susjeda je. Baš si glupa...
Ja: "Ajme, Leo!"
Radosno sam buket primila u ruke i pohvatal miris predivnih latica.
Leonardo: "Mali poklon za naš novi početak"
Ja: "Hej hej, usporite gospodine Angeles. Jeste li vi mene uopće pitali za vezu? Niste. Prema tome ili ćete pitati ili nismo ništa"
Njegovo lice se uozbiljilo. Zakašljao se, vjerojatno da popravi glas, i ozbiljno me pogledao.
Leonardo: "Da li vi, gospođice Evans, želite biti moja djevojka i kasnije majka moje djece?"
Prasnula sam u smjeh i samo krenula klimati glavom. Nije mogao izdržati pa se i on krenuo gromoglasno smijati.
Ja: "Želim, Leo"
Kažem potpuno iskreno i ponovno zadobijem poljubac. Ovog puta je bio intenzivniji i duži, ali sam se povukla.
Ja: "U autu smo, idemo na doručak"
Upozorila sam ga prije nego li se nešto više dogodi. Neke mjere mora znati, barem dok nismo negdje u zatvorenom.
Leonardo: "A baš si zla"
Namrgodio se praveći se da je uvrijeđen i krenuo voziti u pravcu centra.