Mila pov.
Prošlo je skoro dva tjedna od kako nisam čula glasa od Leonarda.
Zima nadolazi i još je žešća nego što je bila prošle godine. Snijeg uveliko pada, a to mi se niti malo ne sviđa.
Osjetim udarac u glavu pa se cimnem i okrenem prema Mihaelu.
Ja: "Hej! Nisi fer!"
Sagnem se i napravim grudu te mu uzvratim.
Mihael: "Sad smo jedan jedan. Ne buni se"
Izbeljim mu se i stresem ostatak snijega s kape.
Ja: "nos ti se crveni"
Nasmijem se prizoru i zadobijem poljubac u čelo.
Mihael: "a ti se sva treseš. Bolje da idemo negdje na toplo. Ne želim da se razboliš"
U zadnjih tjedan i pol smo nerazdvojni. Čitave dane smo skupa i sviđa mi se to. Barem ne slušam dosadne roditelje i brata koji mi kvocaju po glavi.
Ja: "Neću, ne brini. Idemo na kakao. Otvorio se nedavno novi kafić"
Povučem ga prema centru grada dok su tragovi u snijegu ostajali za nama.
Onako smrzli, smjestimo se u kut kafića i skinemo jakne i kape sa sebe.
Rukavice su mi bile potpuno mokre pa sam ih stavila u stranu kako bi se barem malo osušile.
Konobar: "Dva kakao?"
Upita onako radoznalo i s osmjehom.
Mihael: "Da i može li se kod vas nešto pojesti?"
Konobar: "Može, gospodine. Donjet ću vam Meni"
Mihael se zahvali i pogleda u mene.
Mihael: "Što, imam nešto na licu?"
Upita me zbunjeno jer sam buljila u njega.
Ja: "Gdje ti sve to stane? Reci mi, kako se ne udebljaš?"
Mihael: "Sve je stvar navika"
Kaže kao da je to ništa i pogleda kroz prozor pa ponovno u mene.
Mihael: "Želio sam te nešto pitati..."
Vratim pogled na njega i uspravim se.
Ja: "Pucaj"
Počeo je trljati dlan o dlan i cipkati nogom o pod. Unervozio se?
Mihael: "Uskoro će moj rođendan i moja obitelj pravi roštilj u vikendici. Želiš li mi se pridružiti?"
Zastanem na kratko potpuno zatečena.
Ja: "Ti to mene zoveš van?"
Bez razmišljanja... Samo mi je izletjelo...
Mihael: "Ako ćemo iskreno, da"
Skrenem pogled na kratko, ali ga ponovno pogledam. Što imam za izgubiti?
Ja: "U redu, može"
Kažem onako odlučno i ako ni sama ne znam da li je to dobra idea.
Leonardo pov.
Mjesec Studeni, toliko hladan i leden...
Toliko toga ubije u trenu. Toliko biljaka uvene i nestane, baš kao što je i ona...
Danas je tri godine od njenog gubitka. Tri godine kako je nema.
Tri godine pakla.
Rukom smaknem snijeg s natpisne ploče i otkrijem zlatna urezana slova u bijeli spomenik.
Maya Angeles. Velikim slovima ispisano.
Njena majka je inzistirala da budu slova ogromna. Da njen spomenik bude najljepši na cijelom groblju, i ako ja smatram da to nije bilo potrebno.
Njena majka, nikada ju nisam volio...
Ta žena je uvijek bila čudna. Ni ne čudi me što se predozirala i preminula.
Ja: "Nisam ti dugo bio, znam..."
Bacim pogled na smrznuto cvijeće koje je krasilo kamenu ploču. Spustim svježe kupljeno, ali ga ostavim ispod celofana kako nebi izgubilo boju.
Ja: "Crvene ruže, tvoje najdraže..."
Teško izdahnem osječajući pritisak u prsima pa se naslonim rukom na spomenu ploču i zažmirim na kratko.
Bol je bila jaka, čudna, iznenađujuća...
Širila se kroz cijela prsa i stvarala mi ogromnu vrtoglavicu i pritisak u glavi.
Otvorim oči i pogledam oko sebe. Nema nikoga, samo pusto groblje natopljeno svježim pokrivačem.
Teško izdahnem i sjednem na rub kako bih došao k sebi. Promasiram rukom predio srca i osjetim olakšanje.
Ja: "Nemoj se ljutiti jer sam zaboravio popiti tabletu"
Pogledam u sliku zaljepljenu na ploču i promotrim te oči boje neba.
Ja: "Znam da sam ti obećao, ali je doktor rekao kako je sa srcem sve u redu. Samo se ne smijem stresirati."
Zastanem na kratko i popravim kaput na sebi.
Ja: "Sjećaš se Mile? One djevojke iz parka? Uvijek si se družila s njom.... Nedavno sam saznao da joj je Antonio brat"
Začujem puckanje snijega i podignem pogled.
Mila: "Leonardo? Od kud ti tu?"
Zbunjeno spusti plastićnu vrečicu s lampionima na ploču i zabrinuto me pogleda.
Ja: "Došao sam... Došao sam Mayi u posjetu. Nisam bio već dosta dugo..."
Zapravo nisam bio od njene prošle godišnjice jer previše boli.
Mila: "Vi ste se znali?"
Upita tiše, kao da se boji moga odgovora.
Ja: "Da, znali smo se. Jako dobro"
Bacim pogled na sliku svoje pokojne sestre i tiho izdahnem.
Mila pov.
Šutnja među nama trajala je vječno, ali je tu šutnju prekinuo Mihael.
Mihael: "Evo me, nisam nigdje mogao nači parking pa sam parkirao niz ulicu"
Zastane kada ugleda Leonarda i baci pogled na spomenik. Priđe mu i pruži ruku koju Leonardo rado prihvati.
Mihael: "Sve okej?"
Leonardo: "Bit će"
Baci pogled na mene, pa ponovno na Mihaela, a onda uzme svoje i napusti grob ostavljajući mene i Mihaela same.
Mihael: "Nisam ga očekivao ovdje"
Kaže onako zamišljeno promatrajući Leonarda koji se polako udaljavao od nas.
Ja: "Nisam znala da poznaje Mayu"
Zastanem na kratko i promotrim njenu sliku, a onda zapalim lampione.
Bacim pogled na svježe kupljeno cvijeće i iznenadim se kad ugledam crvene ruže. Njene najdraže...
Ja: "Mihael, od kud se njih dvoje poznaju?"
Pogledam u Mihaela koji je skidao ostatak snijega sa nadgrobne ploče.
Mihael: "Nije moje da ti to objašnjavam. Bolje ga osobno pitaj. On ne voli kada se priča okolo o svemu tome"
Naravno da me zanima. Užasno me zanima tko je ona i zašto Leonardo zna koje je njeno najdraže cvijeće.
-
Nakon posjete groblju, vratila sam se doma jer uskoro dolazi teta i njen sin Aleksandro. Tek sad primječujem da sam zaista jedina djevojka u cijeloj obitelji. Svi imaju same sinove.
Aleksandar je najmlađi od svih bratića koje imam. Stariji je samo dvije godine od mene i dosta se slažemo, ali zato ne voli Antonia jer Antonio pretjera sa šalama.
Ja: "Mama, kada trebaju stići? Koliko ostaju?"
Smjestim se na barski stolac u nasoj kuhinji dok je mama pripremala večeru za njih.
Teta i Aleksandar žive u Švedskoj sa tetkom, ali tetak radi i jedva da stiže u dvije godine jednom doći kod nas.
Nisam ga vidjela od svog sedamnaestog rođendana.
Mama: "Uskoro, Mila. Strpi se još malo. Tata je otišao po njih na aerodrom"
Smorim se kad ugledam Antonia kako ulazi u kuhinju. Otisne mami poljubac na obraz, a onda krene i meni no ja se izmaknem. Samo prešuti i uzme jabuku iz pletene košare.
Antonio: "Večeras idem kod Larisse, neće me biti do sutra jer njeni pripremaju večeru i roštilj"
Larissa? Tko je Larissa?
Mama: "Možeš barem sačekati i pozdraviti se sa tetom"
Antonio se namrgodi, ali ništa ne odgovori.
Začuje se zvono pa, kao malo dijete, izletim da prva otvorim vrata.