Leonardo pov.
Njene smaragdno zelene oči mi neće izaći iz glave. Progonit će me dok sam živ.
Zašto sam morao piti?
Sad bi sve bilo u redu. Sada bih mogao popričati s njom, zezati ju i provocirati a ona da se onako ljuti.
Mihael: "Pitaju za tebe. Antonio te zove da ipak dođeš. Rekoa je da ti kažem kako je u redu"
Zbunio sam se na Mihaelovu poruku. Oni znaju?
Na ekranu se ocrtao nepoznat broj telefona. Povukao sam prst po zelenoj slušalici i javio se.
Xx: "H..Hej... Mislila sam da se nećeš javiti..."
Srce mi je pobjeglo u pete kada sam začuo njen glas. Drhti, sva je uplašena.
Naravno, kada sam joj stjerao strah u kosti.
Ja: "Hej, nisam znao tko je pa sam se javio. Sve u redu?"
Šutjela je nekoliko sekundi, a onda nastavila.
Mila: "Sve je u redu, samo... "
Ja: "Samo?"
Osjećam da mi se čelo naboralo. Vjerojatno jer sam znatiželjan.
Mila: "Možemo li porazgovarati? Ti i ja, onako... U... Uživo?"
Njen zahtjev me potpuno iznenadio. Ispravio sam se na kožnoj crnoj stolici i pogledao na vremensko razdoblje koje se događalo vani.
Ja: "Sad? Ali vani je užasno nevrijeme"
Mila: "Ja bih voljela sad. Mogu li doći... Ovaj..."
Ja: "Doći ću po tebe. Ne dolazi u obzir da pješaćiš po kiši"
Mila: "U redu. Vidimo se za deset minuta"
Poklopila je i ostavila me da razmišljam.
Ustao sam i uzeo ključeve s pulta.
Smjestio sam ih u džep hlača i obukao deblju jaknu.
Za sobom sam zaključao vrata kuće.
Nije bilo gužve pa sam brzo stigao.
Mila je odmah poletjela i brzo ušla u auto.
Ruke joj drhte, mogu primjetiti, ali ne znam da li od hladnoće ili od straha.
Mila: "Samo vozi. Ne želim da me vide. Rekla sam da idem spavati"
Ja: "Išunjala si se?!"
Mila: "Trenutno nemam volje raspravljati se"
Oštro me pogledala i svezala pojas. Okrenuo sam volan u desnu stranu i isparkirao se iz dvorišta te krenuo voziti.
Morao sam upaliti brisače koliko je krenulo pljuštati.
Ja: "Kako je prošao razgovor?..."
Antonio me obavijestio o njenom odlasku kod psihologa.
Mila: "Okej je bilo."
I dalje je prešutjela. Nedugo smo stigli pa sam parkirao u garažu.
Pokušala je odvezati pojas, ali joj nije išlo.
Ja: "Polako, dopusti meni"
Povukla je ruku u stranu i pustila me da pritisnem dugme za oslobađanje pojasa.
Izašli smo iz auta i uputili se unutra. Na samom ulazu me ugrijala toplina koja je dopirala iz ogrijeva. Ne kajem se što su ga napravili.
Mila: "Ovdje je jako lijepo"
Iznenađemo je promotrila prostoriju oko sebe te me pogledala, ali joj je pogled brzo otišao u stranu. I dalje me se boji...
Ja: "Hvala. Potrudio sam se da na nesto liči. Nego, daj mi jaknu da ju objesim"
Povukla je šlic na dolje i otkopčala jaknu. Uzeo sam zelenu bundu u ruke i odnio je u hodnik gdje sam ju i objesio.
Mila: "Leonardo, mogu li noćas prespavati kod tebe?"
Iznenađeno sam ju pogledao i podigao obrvu na kratko.
Ja: "Može, nema problema. Samo, nisi se posvađala s Antoniom, nadam se"
Izmamim joj osmjeh na lice pa se i ja nasmijem.
Mila: "Ne, ne, već ne želim da voziš po ovakvom vremenu. Mislim da će ovako biti cijelu noć"
Ja: "To je istina. Baš se spustilo"
U tom trenu je sjevnulo i sva svjetla su naglo nestala.
Začuo sam Milin vrisak i, pošto znam sve na pamet, prišao kauču.
Ja: "Hej, ja sam tu"
Opipao sam njenu ruku i stegao ju.
Ja: "Polako ustani. Idemo do kuhinje potražiti šibice i svijeću"
Mila: "Samo me ne ouštaj, molim te"
Njen strah bio je jači od svega. Čak se više boji mraka nego mene.
Čim je ustala, opipala me i pribila se uz mene.
K vragu i mobitel! Zašto mi baš sad nije pri ruci?
Ja: "Polako samo i idi uz mene"
Pridržavao sam ju oko struka da nebi pala preko nečega.
Uspješno smo stigli u kuhinju i odmah sam pronašao šibice u ladici, a nije bilo teško ni svijeću pronaći.
Ja: "Evo ga, sad je već bolje"
Sa svijećom u ruci sam se okrenuo prema Mili i tek tada shvatio da me grli.
Njena kosa padala joj je preko leđa sve do kukova dok su njene sićušne ruke grlile moje tijelo.
Mogao sam čuti otkucaje njenog srca.
Ja: "Mila, to je samo mrak. Sada imamo svijeću pa je bolje. Ne boj se"
Njen stisak se opustio. Lagano je odvojila glavu od mojih prsa i podignula pogled prema meni.
Plamen svijeće obasjao joj je lice i otkrio svaki detalj. Ima pjegice? Nisam znao da ima pjegice?
Njena koža je tako čista. Očuvana... Kao da se nikada nije šminkala.
Smaragdne oči svijetlile su pod jakim svijetlom plamena, a ona... drhtala je...
Mila: "um... Oprosti. Zanjela sam se"
Napravi korak u nazad i stvori prostor među nama, a ja sam zaželio da ovaj trenutak vječno potraje.
Ja: "U redu je. Svakome se desi"
Naravno da sam slagao. Naravno da mi nije pravo što se odmaknula.
Mila: "Možeš li sa mnom do kupaone?"
Podignem obrvu dok mi svakakve misli prolaze kroz glavu, ali prešutim.
Ja: "Mogu. Pođi za mnom"
Dopustim joj da ona drži svijeću jer ja svaki kutak stana znam.
Išla je iza mene, polako uz stepenice dok mi poneki bljesak obasjao prostor oko nas.
Ja: "Evo, ovdje."
Otvorim vrata i okrenem seprema Mili koja je čvrsto pridržavala svijeću.
Mila: "Ostani sa mnom i okreni se"
Njen odgovor mi izmami osmjeh na lice. Pustim ju bez riječi da uđe prva, a zatim uđem i ja, ali se okrenem leđima kako joj nebi bilo sramotno.
Spusti svijeću na veš mašinu i začujem lupanje daske. Vjerojatno ju je spustila.
Ubrzo začujem kako vrši kratku nuždu, ali ne progovorim ništa već šutim nebi li joj bilo ugodnije.
Ja: "Jesi?"
Obratim joj se nakon što sve utihne
Mila: "Jesam"
Začujem puštanje vode pa se lagano okrenem prema njoj i ugledam kako se muči s vezanjem trenirke koju je imala na sebi.
Ja: "Baš si smotana"
Priđem, svežem joj i popravim duks.
Mila: "Nisam već ne vidim dobro u mraku"
Naravno da je tražila izgovor, ali mi js drago što je malo opuštenija.
Ja: "Nek ti bude. Ajde, operi ruke pa da možemo nazad u kuhinju. Ogladnio sam"
Šutke prođe pored mene i opere ruke te ih obrše o ručnik koji je obješen na malu kukicu sa strane.
Smjesti se na barski stolac, a ja otvorim širom frižider. Naravno da još nema struje, a siguran sam da je prošlo više od pola sata.