VRUĆE SRCE VUKA ( Završena)

UVOD

I nakon toliko proteklih godina još uvijek boli kada se sjetim prijevare koja me navela da se zaljubim u Anastaziju. Ta uspomena ne blijedi, ne slabi, već poput stare rane koja nikada nije potpuno zacijelila, iznova zapulsira svaki put kada joj misli priđu preblizu.

Znao sam da nešto nije u redu kada mi je pamet govorila jedno, a srce ukazivalo na drugo. No tada nisam slušao onaj tihi glas instinkta duboko u sebi. Glas vuka. Onaj koji rijetko griješi. Onog trenutka kada je čarolija prestala i kada sam napokon sve sagledao bistrih očiju, moje srce potonulo je duboko, poput ranjene zvijeri koja se povlači u tamu šume kako bi u samoći zaliječila svoje rane.

Nikada nisam želio rastužiti ženu niti je povrijediti na bilo koji način. To nije u mojoj prirodi. Vuk može biti surov prema neprijatelju, ali prema onima koje prihvati kao svoje, on štiti, čuva i brani do posljednjeg daha. Hoću li ikada ponovno, nakon svega, povjerovati u ljubav ili se predati jednoj ženi svim svojim srcem?

Ona se udala za ljubav svog života i krenula dalje, ne osvrćući se na prošlost. Ne mogu je kriviti zbog toga. Ana je uvijek sumnjala u našu ljubav i nikada joj se nije potpuno prepustila. Dok sam ja u nju uletio poput vihora, predavši svoje srce na zlatnom pladnju, slijep za sve oko sebe. Vuk u meni tada je šutio. Ili ga jednostavno nisam želio čuti.

Ne krivim je. Nemam loše mišljenje o njoj. Bila je pijun u zloj igri jednako kao i ja. Iza svega stajala je jedna opasna žena koju je opsesivna, jednostrana ljubav odvela u ludilo i zlo. Tom igrom uvučen sam u vampirski svijet protiv svoje volje, a opet sam stekao moćne saveznike u Alekseju, Maxu i Konstantinu. Često putujem kralju Maxu s kojim usko surađujem po pitanju vučjeg svijeta i svega onoga što nas se tiče. Iako smo saveznici, instinkt nikada potpuno ne šuti. Vuk u meni uvijek osjeti hladnoću vampira.

Mogao bih reći da imam sve, ali nemam. Nemam onaj osjećaj pripadnosti ni u vlastitom čoporu. Nakon svega što se dogodilo s Anastazijom, izgubio sam povjerenje mnogih članova koji nisu mogli prijeći preko moje veze s vampiricom. Znam da između naše dvije vrste vlada rat već stoljećima, ako ne i eonima.

Vuk i vampir. Prirodni neprijatelji. Instinkt to zna bolje nego razum. Sada pokušavam nekako živjeti u koliko-toliko skladnom suživotu. Radim naporno kako bih dokazao svoju vjernost čoporu i pokazao im da se takva pogreška više nikada neće ponoviti. Nikada više neću dopustiti da neka žena stane između mene i čopora. Čopor je sve. Bez čopora vuk je samo usamljena zvijer.

Svaki moj dan prolazi u napornom radu. Izmoravam svoje tijelo do granica pucanja. Trčim dok mi pluća gore, treniram dok mi mišići ne drhte, kao da pokušavam istjerati bol iz sebe. Izmoravam i svoj um dok me oči ne počnu izdavati. Noći mi nisu prijatelj koji me prima u naručje. Noću vuk ne spava mirno. Noću lovi. A moje misli tada love mene.

Nedostaje mi ono meko i podatno tijelo kraj mene. Nedostaje mi osoba za razgovor, netko tko bi stajao uz mene, podupirao me ili me, kada treba, kritizirao. Nedostaje mi žena. Družica. Ne samo žena, prava družica. Ona koju vuk prepozna. Čopor od mene očekuje da uzmem vučicu. Kada pogledam sve te žene, vidim samo glad u njihovim očima, glad za mojim statusom alfe, glad za moći koju taj položaj nosi. Ali vuk u meni ne reagira. Instinkt šuti. Radije ću ostati sam nego kraj sebe imati nekoga tko je samo prazna ljuštura. Ne mogu reći da mi ono s Anom nije godilo, jer jest. Okusio sam tu stranu veze i ljubavi, onu u kojoj se drugom živom biću predaš dušom i tijelom. Zato mi je sada još teže. Bolji sam od toga. Barem se nadam da jesam.

Više puta ukazivali su mi na slobodne vučice i sugerirali spajanje. Da ne lažem, ja sam muškarac i imam svoje potrebe. Ima žena koje ih ispunjavaju, ali kada postanu previše privržene, polako to prekidam.

Znam što se priča iza mojih leđa. Nisam toliko glup da ne bih znao. Šuškanja i prsti koji se upiru prema meni dovoljan su znak. Seronja. Da, to sam ja, ako to znači da ću sačuvati barem malo svog ponosa. Podigao sam ove zidine oko svog srca s razlogom. Zidine koje čuvaju i čovjeka, i vuka. Neću dopustiti da se ikada sruše.

Svi su nastavili sa svojim životima. Svi osim mene. Ja se još uvijek čvrsto držim svoje prošlosti. Njezini ljepljivi pipci uvijek me spremno dočekaju kada pomislim da sam se napokon oslobodio. Jednoga dana slomit ću sve spone koje me vežu. Postat ću bezdušan. Sirov. Sam. Ako je to moja sudbina, prihvaćam je onakvom kakva mi pripada. Možda, samo možda, jednoga dana i meni sunce zasja, u punom sjaju duginih boja, u svoj svojoj raskoši.

No nema koristi od toga što sjedim i sažalijevam se nad vlastitom sudbinom. Takva je kakva jest. Vrijeme je da posložim i dovedem u red svoj život, ne samo svoj život, već i čopor. Vrijeme je da vuk u meni ponovno podigne glavu, pokaže zube i podsjeti sve, a ponajviše mene samoga, tko sam zapravo.

Možda sam izgubio ljubav. Možda sam izgubio povjerenje dijela čopora. Možda sam izgubio dio sebe. Ali jedno nikada nisam izgubio. Snagu vuka koji živi u meni. A vuk koji preživi izdaju, postaje opasniji nego ikada prije.