Nešto moje | Cinquera

Tim smeđim očima

Evo, pišem ti sad jer ne mogu više sve ovo držati u sebi. Smiješno mi je, ali opet i tužno. Znam da ovo vjerovatno nikada nećeš pročitati, no želim u potpunosti napisati sve što mi je na duši, u srcu, što vjerovatno nitko nikada neće čuti da dolazi iz mojih usta.
Onog dana u ljetu kad sam te vidjela nakon skoro dvije godine, nešto u meni se prelomilo. Znala sam da ću te vidjeti, znala sam da ćeš doći, no nisam mislila da ćeš tako utjecati na mene. Mislila sam da će mi to vrijeme biti dovoljno da te u potpunosti zaboravim i zabranim svom srcu. Priznajem, nisam imala dovoljno vremena, srce mi nije u potpunosti zacjelilo iako ga nisi ni slomio. Jedva sam čekala to vrijeme da napravim neke nove stvari u životu, da upoznam neke druge ljude, ali cijelo vrijeme si bio u nekom djeliću mene, a da ja toga nisam bila svijesna. Taj dijelić je proradio tek dok sam te te ljetne večeri ugledala iz daleka kako mi se približavaš. Pravila sam se malo da sam na mobitelu da mi slučajno osmijeh prerano ne ukrasi lice. Nisam uspjela. Nasmijala sam ti se iskreno, drago mi je bilo što te vidim. Pozdravio si me svojim glasom koji je postao ozbiljniji i odrasliji. Nisi više dječak, nego pravi dečko, momak, mladić. Pozdravio si me tako naglasivši moje ime. Na trenutak sam skoro zastala i pala u nesvijest kad sam čula da si me tako pozdravio. Vidiš kako sitnice naprave da se čovjek ljepše osjeća, i zaista se jesam ljepše osjećala, toplije mi je bilo oko srca, pravila sam se nedodirljivom, zapravo je potpuno suprotno. Kad bi samo znao to. Kad bi samo znao koliko mi se sviđaš, što radiš mom srcu i tijelu. Bože, dala bi sve samo kad bi te sad ugledala ispred sebe i kad bi me opet pozdravio onako kako si te ljetne večeri. Imam veliku želju ponovno vidjeti tvoje predivne smeđe oči, tvoju kratku kovrčavu kosu... zapravo, čula sam koliko ti se ona ne sviđa, pa zato nosiš skroz kratku kosu. Ne znaš samo koliko cura pada na tu kovrčavu kosu, ne znaš ni to koliko sam puta dok sam ti bila blizu imala želju proći prstima kroz nju. Iako znam da nikada nećeš pročitati ovo, meni je lakše. Prolaze me trnci dok ovo pišem zamišljajući tvoj predivan osmijeh i glasan smijeh. 
Ne mogu ti ni opisati koliko si mi u jednom periodu uljepšao školske dane, počeo si mi se sve više sviđati i sada je prošlo već dosta godina od kada te jednostavno ne mogu izbaciti iz svoje glave. Postao si mi već svakodnevnica i ne znam kako ću te se riješiti. Trudim se, no sve me podsjeća na tebe, svaka pjesma i citat. Ne znam što mi je, postala sam previše nostalgična, no jedva te čekam vidjeti opet bar na par sekundi. Neki će reći da sam ludo zaljubljena kad pročitaju ovo, možda jesam, ne znam ni sama. Nekih osjećaja se jednostavno jako teško riješiti. Možda ću nekada imati ti priliku reći ovo uživo, koliko mi se sviđaš i koliko sam bila zaluđena tobom. A vjerujem da ću i dalje biti, jer po svemu sudeći - nećeš mi tako lako izaći iz glave. A ni tog djelića u kojemu si se nastanio u meni.