Skriveni svijet

Grimorij

I evo me opet tu. Oluja sjećanja bukti u meni poput plamena. Kad bi barem mogla vratiti vrijeme unatrag kojih mjesec dana. No to je nemoguće čak i u ovom svijetu.

Moj bivši stan uglavnom se nije promijenio. Sve je još uvijek bilo razbacano i razbijeno o sitne krhotine. Nisam posvećila previše pažnje naletima sjećanja kao ni nekim stvarima. Već sam se uputila u svoju staru sobu. Izgledala je kao da je kroz nju prošao tornado.
Potragu sam započela od polomljene police knjige. Svakakvi naslovi su se pojavljivali, samo ne i onog kojeg tražim. Pregledam sve ladice, ništa. Uputim se prema ormariću pokraj kreveta kada mi mobitel zavibrira. Bila je to poruka od Emily.

Hej! Je li sve u redu? Trebala bi se vratiti natrag kući. Nije sigurno. Nemoj da se brinemo.

Tek je prošlo 21 sati i već moram biti ondje. Osjećam se kao da sam u srednjem vijeku. Dobro nije sigurno vani, ali mogu se pobrinuti sama za sebe. Pa barem se nadam.

Ok. Do 22 sam ondje. Još mi traje predavanje iz povijesti umjetnosti.

Odgovorim na poruku i nastavim s potragom. Otvorim ladicu, pa još jednu, ali knjige nije bilo. Kako čudno. Sigurna sam da sam ju tu negdje stavila. Krenem pogledati iza kreveta no mobitel mi zavibrira. Poziv od Victora, no ne odgovorim na njega. Kako su ti sjenolovci dosadni. Ne daju ti ni da dišeš. Knjige nije bilo ni iza kreveta. No pogodite što, mobitel mi je opet zavibrirao. Sjednem uza zid i krenem pisati poruku Victoru.

Ne provociraj. I da, isključujem mobitel.

Odložila sam mobitel. Pogled mi se usmjeri ispod krevet. Bilo je mnogo prašine. No ona me nije zanimala, već knjiga koja je ispod ležala ispod  na drvenom parketu.

Korice su bile hladne poput leda. Sjajile su se poput kristala kao i natpis Skrivene tajne himera. Ako je legenda istinita to bi trebao biti najstariji grimorij. Ako je i istinita neću je moći ni otvoriti. Sve ili ništa. Ako je ovo pravi grimorij, onda funkcionira na načinu želja i misli. Usredotočim se i u glavi zamislim rečenicu; pokaži se u svojem prvobitnom obliku. Otvorim oči i ugledam kožnatu bilježnicu bogato ukrašenu srebrnim i ljubičastim kristalima. Wow, izgleda poput nekog tajnog dnevnika.

" Znala sam da ćeš ga naći. Samo je bilo pitanje kada. "

Začudi me glas koji je dolazio iza mene. Bio je tako bolno poznat. Zvučao je poput nekog sna iz kojeg se ne želim probuditi. Nisam se trebala ni okrenuti kako bih otkrila vlasnika glasa, no svjedno jesam.

" Tata! "

" Pozdrav kćeri. Napokon se susrećemo. "

Da to je bio on. To poznato lice koje znam skoro 18 godina. Ne mogu vjerovati da je ovo stvarnost.

" Tako mi je drago da si dobro. Gdje si bio svo ovo vrijeme? Svugdje sam te tražila. "

Htjela sam ga zagrliti i uvjeriti se da je stvaran, no ja sam samo stajala u šoku. Dok on uopće nije izgledao iznenađen. Njegovo lice je zračilo neobičnom hladnoćom.

" Kako je to slatko. Kao što vidiš ovdje sam, živ i zdrav stojim pred tvojim očima. "

Nešto nije bilo u redu. Oca kojeg poznajem nikad to ne bi rekao.

" Zdrav u glavi baš nisi. Nekako si čudan. "

" Baš suprotno. Odlično sam. "

" Hoćeš li objasniti stvari. Ništa ne shvaćam. "

Za to vrijeme on prinese stolac dok ja sjednem na krevet držeći grimorij u rukama.

" Što te zanima. "

Prekriži ruke i ošine me pogledom znatiželje. Nešto stvarno nije u redu.

" Počni od one noć kada su nas napali demoni. "

Po izrazu njegovog lica mogla sam shvatiti da to nije očekivao. I bolje, ne može samo on iznenađivati.

" Ispravak, nisu napali nas. "

" Kako to misliš? "

Upitam ga.

" Demoni su napali tebe i to po mojoj naredbi. "

" Molim? Mora da se šališ. "

Stresem se od te mogućnosti. Otac da isplanira napad na vlastitu kćer. Zvuči apsurdno.

" Zvuči čudno, znam. Ali govorim istinu. Htio sam ispitati tvoju moć, no sve je pokvarilo ono zabadalo Stephan Luxini. "
Osjećaj užasa prostruji mnome. Ovo ne može biti istina.

" Ispitati moju moć? Ne mogu vjerovati, pokušao si me ubiti, svoju vlastitu kći. "

" Ne bih baš to tako nazvao. Ubijeti je oštra riječ. I da kad smo već kod toga, ti nisi moja kći. Ustvari ti si mi nitko i ništa. "

Pogledam njegovo lice. Izgledalo je zadovoljno. Ovo je previše za mene.
Ustanem koš uvijek držeći grimorij u rukama. Morala sam srediti misli, no ne ovdje, ne pred ovim čovjekom. Krenula sam prema izlazu, trebala sam na zrak. No njegova hladna ruka me čvrsto primila.

" Predaj mi grimorij. "

" Nema šanse. "

Izgovorim hladnim glasom.

" Dobro ponovit ću. Predaj mi grimorij. "

" Ok, ponavljam i ja. Nema šanse. "

Stigla sam do vratiju. Još samo jedan korak i izaći ću iz ove prostorije.

" Dobro, kako želiš. Ići ćemo na teži način. "

Uhvatim kvaku, no samo mi sklizne niz prste. U ruci osjetim ubod igle. Bol prostruji mnome. Slika mi se počinje zamućivati sve dok se ne pretvori u crnu.