Kad sam bila mala, mnogo sam sanjala. Bile su to noćne more ili san u kojem bi bila zdrava s oba bubrega. Noćne more su bile nerazumljive, jer uvijek bi bježala od nekog čudovišta.
Dok držim njegovu poruku u svojim rukama, pitam se je li ovo također poput tih noćnih mora? A on čudovište od kojeg bih trebala bježati?
Pogled skrenem prema kutiji koja je došla s omotnicom. Najljepša nijansa crne, svilena mašna također crne boje dozivala me da je odvežem. Ali, iskreno... bilo me strah s jedne strane. A s druge strane, bila sam intrigirana. Njegova pisma uskoro će postati moja opsesija, kao što sam ja njegova. Nisam toga bila ni svjesna.
Povukla sam mašnu i otvorila poklopac kutije. Kad sam pogledala unutra, sadržaj me iznenadio. Bila je to moja najdraža čokolada. Tamna sa komadićima naranče. Što je to značilo? Bio je to samo još jedan dokaz da me on poznaje. Da me promatrao, baš kao što kaže.
Treba li me to plašiti? Da. Trebala bi i nešto učiniti povodom toga, ali ne učinim. Umjesto toga uzmem čokoladu iz kutije i stavim je u svoju torbicu s namjerom da je kasnije pojedem. Ostavim omotnicu na stolu i izađem iz kuće, a cijeli dan u mislima mi ostane on.
***
Prva dva sastanka su bila gubitak vremena. Zahtjevi su bili nešto na što nikad ne bi pristala. Prodaja. Nema šanse. Želim nekoga tko će kupiti dio dionica, ali dio da ostane i dalje u mojem vlasništvu. Jer ne mogu samo tako prodati čitav trud svojih roditelja. Dok je prodaja pola tvrtke razumljiva odluka. To je prava odluka. Treba mi netko tko se razumije u ovaj posao. Onaj tko je završio pravo i želi pomoći ovoj tvrtki. Da li uopće postoji takva osoba?
Obukla sam crnu haljinu točno četiri prsta iznad koljena. Odgovarajuće štikle na noge. Pokušavala sam izgledati profesionalno, ozbiljno, ali što ja znam o jednoj odvjetničkoj tvrtki i njihovom Ustavu. Vidim kako me svi promatraju dok prolaze pokraj ureda, kao da sam manje vrijedna da uopće budem s njima u prostoriji, ali voljeli oni ili ne, ja sam sada na čelu njihovog upravnog Odbora, jer me otac postavio tamo s namjerom da ću do tada biti spremna sa završenim fakultetom. A ja evo stojim ovdje pokušavajući izgledati samouvjereno, a imam završenu samo glazbenu školu.
Otvaranje vrata me natjera da podignem glavu prema njima. Već viđene plave oči me pozdrave hladnim pogledom. I ovaj put je obučen u odijelo rađeno po mjeri. Ovaj put nije crno, već sivo. Još bolje mu stoji nego crno. Zapitam se što ovdje radi neznanac kojeg sam prvi i posljednji put vidjela na sprovodu.
"Gospodine, Revan... dobro nam došli." Tatina tajnica mu se prva obrati, a on joj samo klimne glavom. Prilazi prema čelu stola gdje ja stojim, i ponaša se kao da je cijeli ovaj ured već njegov.
"Gospođice, Kingston... ponovno se vidimo." Obrati mi se i pruži mi ruku. Njegov pogled je hladan baš kao i prošlog susreta. Svojom rukom uhvatim njegovu. Čvrsto je uhvati i na trenutak duže nego li je primjereno je zadrži u svojoj dok me promatra plavim očima. Kosa mu je i danas nemarno namještena, a brada rekla bih stara nekoliko dana. "Nadam se da ste dobro."
"Dobro sam, gospodine..." Pogledam u tajnocu jer sam već zaboravila njegovo prezime. Bravo, Sarai. Momentalno bi se uradila zbog svoje profesionalnosti.
"Lucifer Revan, Sarai je li tako?" Lucifer? On se šali, zar ne?
"Ne šalim se." Odgovori mi kao da je čuo pitanje u mojoj glavi. Odlično, sada čita i moje misli.
"Samo me iznenadilo, imate neobično ime." Pokušam se sabrati, dok promatram njegove oči. Kriste, predivan je.
"Moj otac je bio šaljive prirode. Pogotovo kad je birao moje ime."
