NJEN NOVI POČETAK

POČETAK

''Uvijek je bilo najgore započeti. Od rođenja započinješ. Prvo tvoji roditelji pružaju ti život, započinješ živjeti. Pa počneš usvajati one glavne ljudske potrebe koje ti usađuju isti, te se kasnije teško oduprijeti. Krećeš u vrtić, započinješ prva prijateljstva, prve svađe oko igračke ili igre. Počinješ se boriti za ono što ti je usađeno i što misliš da je ispravno. Kako bi osvojio igračku, dokazao istinu, dobio ono što si naumio. Krećeš u školu, osnovnu pa srednju. Tu započinješ sa prvim simpatijama, ozbiljnijim problemima i gradiš sebe. Prvi put očekuješ da imaš prave prijatelje, započinješ svoj mladalački život. Nalaziš se na putu u kojem je teško zadržati sebe, biti samo i jedino pod svojim utjecajem. Dolaziš do prvih razočarenja, slomljenih srca, izgubljenih prijateljstava, prvih teških riječi koje ti ostaju usađene u glavi i koje ostavljaju onaj dugotrajni ožiljak koji te prati kroz cijeli život. No naravno od tebe je uz sve to očekivano da ne odustaneš. Društveno je ne prihvatljivo odustati od sebe, od svog života jer ako odustaneš onda si lud. Onda imaš psihičkih problema. Nitko ne razmišlja da je taj put na kojem se nalaziš možda bio pretežak za tvoja mala krhka leđa i da ona nisu mogla podnijeti toliki teret. Svatko ima različiti put. Netko se nikad nije razočarao, nije bio okružen tim borbama za prvu igračku, prvu pobjedu u dječjoj igri, srce mu nikad nije bilo slomljeno, oduvijek ga okružuju oni pravi prijatelji i nije doživio razočarenje nikakve vrste. Netko nije doživio te toliko teške riječi da su mu ostale urezane u srcu i nikada ga nisu progonile onim ne prospavanim noćima. Netko je naprosto sve svoje noći proveo u bezbrižnom snu bez problema i briga. No postoje oni koji taj put prolaze puni rana koje ponovno pokušavaju zakrpati sa jednim trunkom sreće i daju sebe iznova i iznova. Prošli su kroz bol, razočaranje, gubitak, slomljeno srce, borbu za sebe i ono svoje ja. Razmišljaju o odustajanju, bez da imaju psihičkih problema. Samo je ponekad bol preteška, a u prilog dolazi da odustajanje od ovog života pruža barem malo utjehe. Upravo onaj gubitak nalazi se na drugome svijetu. Među ovom drugom vrstom sam i ja. U moru drugih. Ovo je moj ispušni ventil. Možda ovdje na ovom blogu, postoji još jedan izgubljeni sanjar kao ja i moja priča će mu pomoći. Možda dobije onaj mali tračak nade, a možda ovdje i ja pronađem isti. Bilo bi pretužno da sa svojih tek 18 godina odustanem. Zato možda u ovome, u pisanju pronađem svoj spas. Moje ime je Ivy,a ovo je moja priča. ''

Pritisnula sam tipku objavi i zatvorila laptop. Uzdahnula sam duboko. Misleći valjda će ovo pomoći. Ne samo meni, nadala sam se da postoji baš upravo ta jedna duša koja će razumjeti. Da nisam zaista poludjela , nego da samo ova bol u srcu nekad postane previše.

Nisam imala snage ustati s kreveta i sići dolje. Ne biti prisutna tamo gdje su ljudi koji su izgubljeni isto kao i ja. Traže svoj put ,a njihov ispušni ventil sam ja. Svi u ovoj kući bili smo izgubljeni i izgubili smo onu svijetlost i radost koja je nekad postojala. Duh moje majke i brata mogao se osjetiti prije ulaska u kuću, a naša bol i potraga za putom koji vraća iz tog mraka u svjetlost mogla se namirisati na kilometar.

Udahnula sam još jednom. Legla na leđa i zatvorila oči.

''Sve je uredu Ivy, preživjet ćeš ovo. Ne smiješ odustati. Jaka si. '' Govorila sam si kao i svake večeri prije spavanja te zamolila Boga da mi idućeg dana pruži barem malo svjetlosti.