ŽELJA - ZAVRŠENA :)

Norina strast - odabir životnog usmjerenja

Nora je ležala u krevetu i nije joj se dalo otvoriti oči. Mrzila je četvrtke. Niti jedan dan u tjednu ne može biti grozan kao jedan četvrtak. Tjedan traje dovoljno dugo da već pada s nogu od umora, a vikend je i dalje daleko. Sasvim slučajno, uz tu činjenicu važno je dodati i to da joj se četvrtkom pretežno događaju glupe i nevjerojatne stvari. Tako, recimo, danas mora ići u knjižnicu i moliti da joj knjigu koja joj treba za pisanje diplomskog, izdaju za van, a zna da baš danas radi ona nabrušena crvenokosa baba koja svojim zmajskim moćima uništava sve studente koji pokušaju nogom stupiti na sveto tlo knjižnice. Čovjek uopće ne bi pomislio da je njezin posao izdavanje tih istih knjiga.

Osjetila je miris kave i nasmijala se. Monika se očito probudila prije nje. Pogledala je na sat i vidjela da je tek 6 i 30, što je značilo da ima još nekoliko sati do predavanja. Sjela je na krevet i duboko udahnula šireći usne u osmijeh. Sjetila se da je Viktor svakog četvrtka vodi na gomilu kolača i sladoleda, da joj popravi dan koji ona tako nepravedno optužuje kao najgori. On kaže da svi znaju da nema goreg od ponedjeljka. Ponekad je stvarno budalast... Brzo je navukla papuče i odjurila u kuhinju.

- Dobro jutro, neću ni pitati kako si, znam koji je dan – Monika ju je već čekala s njezinom crvenom šalicom kave od tri decilitra.

- Ah... ti si jednostavno melem za oči u ovakvim danima – nasmijala se i obuhvatila šalicu objema rukama.

- Ti piješ previše kave, pod broj jedan. Nitko nema tako veliku šalicu kao ti. A pod broj dva, više ti uopće ne vjerujem da ne voliš četvrtke. Otkad si s Viktorom, mislim da ih jedva čekaš jer te on tretira kao kraljevnu, manipulatorice. Štoviše, mislim da je to sve bio jedan loš trik koji sam ja ipak, eto, prozrela.

- Naravno, jer tvojoj mudrosti nema kraja – Nora joj je pokazala jezik kao malo dijete.

– Kako god, kava je potrebna svakom biću koje drži do sebe, hvala. I još bih da porazgovaramo o nečem vrlo važnom.

– Da? – Monika ju je sumnjičavo odmjerila dok je otpijala poveći gutljaj mirisne tekućine.

– Pregovarala bih o tvojoj žutoj haljini - tu je već digla desnu ruku u zrak da utiša prijateljicu.

– Prije nego što se usprotiviš, slušaj argumente. Dakle, shvati to kao ulog u to da budeš na miru ostatak popodneva koji bi inače provela mahnitajući u potrazi za odjećom za mene, kao što to obično bude. Drugo, ja moram biti lijepa za dečka, ti za svog mačka na kauču ne moraš. Treće, meni stvarno prekrasno stoji ta haljina, što ne znači da tebi nije... I da, zadnje, danas je četvrtak, a ja stvarno ne volim četvrtke i treba me oraspoložiti – treptala je dramatično naglašavajući svoju tužnu facu.

– Nisam ti ja Viktor da me možeš vozati tim svojim tužnim psić-licem. I tko kaže da ne trebam biti lijepa za mačka? Kad on ujutro vidi kako si raščupana i u poderanoj pidžami, ne oporavi se od šoka dok se ne vratimo s faksa, eno ga još je pod kaučem. Boji se i izaći, siroče – šmrknula je prema mačku pozivajući ga da joj dođe u krilo.

– To smo onda riješile – pljesnula je Nora rukama i ostavila šalicu u sudoperu, u prolazu poljubila Moniku i zalupivši vratima od kupaonice, viknula joj hvala. Ova je samo odmahivala glavom smijući se.

Pod tušem je razmišljala koliko zapravo jedva čeka da ga vidi i da ga poljubi i da razgovaraju. Zapravo, kad bolje razmisli, zbog njega je obožavala te večeri koje su im postale tradicija. Prvo bi napravili krug po gradu, a onda bi otišli u neku najjadniju slastičarnicu u cijelom Osijeku. Kad ju je prvi put odveo onamo, cijelo je vrijeme bila opterećena time da će dobiti salmonelu. Dok nije probala kolače. Bili su nešto najdivnije što je ikada jela. Tako dobro izbalansirani okusi, tako mekani biskviti i kreme punog okusa. Bili su kao kolač koji ti napravi baka koja te baš želi razveseliti. Viktor kaže da je ta slastičarnica tu otkad on zna za sebe, drži je jedan stariji bračni par, koji ju je pak preuzeo od nekog njihova strica. Nije bio to neki izbor od tisuću kolača i sladoleda, ali ono što su imali bilo je božanstveno. I tako bi oni sjedili u toj slastičarnici, tik uz prozor koji je gledao na ne baš prometnu ulicu - tu i tamo koji automobil, većinom djeca koja su trčala na igralište i pokoji zaljubljeni par koji se skrivao po pokrajnim ulicama. Stolice na kojima su sjedili bile su stare, s velikim i debelim zelenim jastučićima. Naslon je bio od izrađenog željeza u obliku cvijeta, isto kao i mali okrugli stol na koji bi jedva stalo sve što su naručili. Cijeli ambijent bio je starinski namješten, imao je neke stare fenjere i lampe koje nisu dovoljno osvjetljavale cijelu prostoriju, ali to je bilo ono što je davalo čaroliju mjestu. Ozračje je bilo tako domaće, privatno i pristupačno, da je potpuno razumjela njegovu opčinjenost tim mjestom. Obično bi naručila Irish cremu i jela tortu od pistacije i kolač od jagode i naranče. Danas je baš razmišljala kako bi joj dobro došla dupla doza nečeg jako čokoladnog. Obožavala je što se pred njim nije morala suzdržavati ili sramiti. Ako su se došli ubiti u slatkišima, tako bi to i završilo. Ako bi pomislio da se ona pazi i nije dovoljno pojela, sam bi je pokušavao nahraniti, i to bi uvijek bilo urnebesno smiješno i neugodno u isti tren.