#1 Poslije pogleda [✔]

7. Odluke

Pet je sati i dvadeset i dvije minute. Budan sam i gledam tupo u strop. Nisam spavao, ali nisam ni žalio zbog toga jer sam imao priliku iskupiti se za svoje ponašanje Amandi koja je, prije svega, bila sve samo ne i sretna osoba.

Njena priča mi svejedno nije dala dovoljno informacija, želio sam znati više o njoj i znam da bi bilo pogrešno uzeti njenu aktovku i prelistati informacije o njoj, ali neke stvari sigurno ne bi ni sama željela kazati. Bila je takva, odmah sam shvatio kako svoje probleme ne dijeli sa svima.

Ustao sam se iz kreveta i protegnuo. Oči su mi bili teški, ali se nisam obazirao. Spremio sam se i autom krenuo u policijsku stanicu gdje sam izašao i liftom se uputio u prostoriju sa kompjuterima. Pozdravljao sam usput radne kolege u prolazu i kada sam konačno stigao sjeo sam za jedan kompjuter i upalio ga.

Ukucao sam njeno ime i izbacilo mi je par fajlova. Otvarao sam svaki, sve dok nisam konačno našao i njezin.

Bingo.

"Pa da vidimo šta ovdje imamo", pomrmljao sebi u bradu dok otvaram prvi dokument. Njen datum i mjesto rođenja, ime roditelja i čitavo njeno školovanje. Otvaram drugi dokument i tu mi odmah za oko zapne izvještaj u policijskoj stanici.

Čitao sam i nisam mogao da vjerujem.

Amanda je bila seksualno zlostavljana od vršnjaka i nije mi to pominjala. Znao sam da je bila zlostavljana, ali seksualno?

Imala je sedamnaest godina samo, dovraga. Bio sam ljut i bijesan dok sam čitao imena osoba koji su joj to uradili. Bila su trojica u tome uplićeni i dok sam čitao njenu izjavu šta su joj radili dobio sam nagon za povraćanje. Ne mogu da vjerujem da su ljudi u stanju takvo nešto da urade.

Čitam dalje i ne pronalazim nikakve dalje izjave od policije, ali zato bolničke izjave u kojima piše da Amandina mama boluje od raka dojke.

Sada shvatam zašto je tako osjetljiva. I zašto je nesigurna i zatvorena.

Amanda čime si ovo zaslužila?

Mahnem glavom u nevjerici dok izlazim iz njenog fajla i gasim kompjuter. Ovo je bilo za danas previše, a osim toga ne želim dalje da guram nos u njenu privatnost. Kad bude spremna ispričat će mi sve.

Još sam malo bio u toj prostoriji, a onda sam Thomasom izašao u grad na patrolu prateći saobraćaj.

Misli sam smaknuo od nje, ali negdje duboko u meni još uvijek zuji riječ seksualno zlostavljanje što mi nije dalo mira i grizlo me iznutra. Tako krhko stvoreje i milo, a opet da je neko u stanju to da joj uradi.

Stojao sam uz cestu primjetivši crvenokosu djevojku koja je radila sa njom u Atomu. Nadao sam se da je i ona sa njom, ali je nisam trenutno vidio nigdje sve dok me neko sa suprotne strane nije udario po ruci.

Okrećem se i sretnem njene nasmješene zelene oči. Njena duga crna kosa je svezana u rep i sa dječijim licem bez truna šminke stojala je kraj mene za gotovo dvije glave manje. Na ružičastim usnama joj se raširi osmijeh stvarajući se na obrazima rupice zbog čega ne uspijem odoliti, a da ne uzvratim osmijeh.

"Hej", podzravi me i sramežljivo prođe rukom po vrhu kose.

"Hej, otkud tebe?"

"Krenula sam sa Doloris i sestrom u tržni centar, ti ovdje držiš red i mir?" Pogleda iza mene u Thomasa, te brzo vrati pogled na moje oči.

"Da...lijepo onda."

"Jeste, onda idem, došla sam da se pozdravim."

"Drago mi je što jesi...i Amanda", zaustavim je pri okretanju i pogleda upitno u mene. Ispružim ruku prema njenoj kosi i povučem gumicu kojom je svezala rep time ostavljajući njenu kosu raspuštenu.

"Tako si mi još ljepša", kažem i njenu gumicu stavim oko svoje ruke i pokažem joj na nju "i ovo je sad moje."

Na licu joj se nacrta osmijeh i blago zarumeni na obrazima. Kimne glavom i okrene se za crvenokosom djevojkom i jednom kratkoošišanoj plavokosoj djevojci-nju sam već sreo u njenom stanu.

Odlazi sa njima brzim koracima i vidim kako su je obmanule, a ona se skuplja i glavu zavlači duboko u majicu. Nasmijem se.

"To tvoja djevojka?" Upita Thomas naposljetku nakon što sam ih izgubio u gužvi i na licu mu titra radoznali pogled. Mahnem glavom.

"Nije", odvratim i skupim obrve na taj odgovor koji mi na neki čudan način nimalo nije pasao dati. Duboko u sebi sam želio reći da jeste, ali bih Thomasa onda slagao, a i sebe samog i to me mučilo.

Možda bi bilo vrijeme da poduzmem nešto povodom toga i smirim svoje potrebe i nemirne misli.

Ali šta da poduzmem? To je bilo jako dobro pitanje.

U jednu ruku želio sam sa njom da provedem dosta vremena i naposljetku je prozovem svojom, dok u drugoj to nimalo ne bih jer se ne mogu još uvijek zamisliti u toj poziciji. Sve mi se čini da nisam spreman poduzeti takve stvari u svoje ruke i pružati nekome toliko pažnje i nježnosti, a njoj sam već odmah na početku davao hladnu stranu sebe.

Zaslužila je više.

Zaslužila je bolje.

I ja ću se pobrinuti da to i dobije.

A/N

Odlučila sam da priča ima 15 poglavlja jer ću napraviti serijal iz ovoga.

Naravno da će se spominjati nekad i u drugim serijalima tako da ne trebate brinuti, neću ih ostaviti bez pažnje.

Ostavite mišljenje i vote, a mi se čitamo vrlo brzo❤